Dokumentarac "Snajka: Dnevnik očekivanja" filmski je debi Tee Vidović Dalipi, sociologinje koja je godinama radila na području migracija u Centru za mirovne studije. Riječ je o dugometražnom filmu koji je snimala deset godina u Hrvatskoj i na Kosovu bilježeći, od trenutka vjenčanja, odnos sa suprugom u širem obiteljskom kontekstu. Tein suprug je muzičar Mirsad Dalipi, kosovski Rom koji se preselio u Zagreb kada ju je upoznao. "Snajka: Dnevnik očekivanja" svjetsku je premijeru imao na slavnom Dokufestu u Prizrenu početkom kolovoza, gdje je dobio i nagradu publike, a potom je krenuo na festivalsku turneju. U kinima u Hrvatskoj možemo ga očekivati nakon zagrebačke premijere sredinom studenog. "Snajku" je producirao zagrebački Restart u koprodukciji s talijanskim Stefilmom, Al Jazeerom Balkans i kosovskim Möbiusom.
Na početku filma kažete da vaša majka s vama nije razgovarala dva tjedna prije vjenčanja jer ste se udavali za nezaposlenog Roma i to nakon šest mjeseci poznanstva, što bi mnogi roditelji proglasili nerazboritim. No što je bilo pogubnije za roditelje, nezaposlenost ili etnička pripadnost?
Ta reakcija moje majke roditeljska je reakcija na društvo u kojem živimo jer je znala da nam neće biti lako. Mojim roditeljima nije smetala ni Mirsadova nezaposlenost ni etnička pripadnost, nego nemogućnosti koje društvo postavlja Romima. Mamu je najviše brinula bol koju bi nam društvo moglo nanijeti zato što smo drugačiji. Ali veća bol bila bi pustiti osobu u koju sam se zaljubila i u koju sam vjerovala zato što ćemo kroz život iskušavati ekonomsku nestabilnost i rasizam. Tko mi može garantirati da ne bih proživljavala veće boli s bijelim, bogatim Hrvatom? Moji roditelji su nam na kraju bili velika podrška. Na početku nismo imali druge opcije osim vjenčanja jer smo željeli biti zajedno, a nismo mogli zbog vize. Brak je bio čin hrabrosti. Proslavu vjenčanja imali smo u Muzeju prekinutih veza, a osim procedura za sklapanje braka proučavala sam i one za razvod. Srećom, te mi nisu trebale.
Brak je bio čin hrabrosti – iz filma "Snajka: Dnevnik očekivanja" (Foto: Restart)
Moment transformacije
Film je naslovljen "Snajka: Dnevnik očekivanja". Iz njega nisam stekla dojam da su obiteljska očekivanja presudno utjecala na vaše živote, pa ni da su vaše obitelji snažnije inzistirale na njihovom ispunjavanju nego što je to slučaj u velikom broju hrvatskih obitelji s obzirom na očekivanja od snaha i zetova. Varam li se?
Očekivanja su počela izvirati kada smo sklopili brak i počeli živjeti zajedno. No ta očekivanja nisu samo obiteljska, nego su se ona reflektirala i u nama. Primjerice, za običaje vezane za snajku nisam imala pojma dok nisam vidjela snajku druge obitelji kada smo prvi put posjetili Kosovo nakon vjenčanja. Vodili su je u goste i pokazivali, a ona je svima ljubila ruke. Pred mene su stavili haljinu i očekivali da učinim isto. Mirsadu je ispočetka to bilo simpatično i mislio je da ću pristati na "performans" ne bih li usrećila njegovu majku i baku. No kada sam počela otkrivati da uz tu haljinu ima cijeli niz drugih praksi u koje bih se uplela ako pristanem, moje tijelo je počelo osjećati nelagodu i izmicati se. Tu su počeli razgovori, pregovori i duboka promišljanja o tim običajima i očekivanjima. S druge strane, ekonomska očekivanja bila su golem uteg za naš odnos. Preživljavali smo, a u zraku je stalno visio teret da bismo trebali slati eure na Kosovo. S vremenom sam saznala da to očekivanje nikada nije izgovoreno, ali je u Mirsada usađeno odgojem i on ga je sam sebi često nametao. Takav teret, da pomažu obiteljima, viđala sam kod mnogih muškaraca koje sam susretala radeći godinama u području migracija u Centru za mirovne studije.
Ekonomska očekivanja bila su golem uteg. Suprug i ja smo preživljavali, a u zraku je stalno visio teret da bismo trebali slati eure na Kosovo. To očekivanje nikada nije izgovoreno, ali je u Mirsada usađeno odgojem i on ga je sam sebi često nametao
Unatoč razlikama o kojima govorite, u filmu sam prvenstveno vidjela sličnosti između vas i supruga. Ne bi li partnerski odnos bio bitno teži ili nemoguć s nekim tko ima sličnije obrazovno i kulturno nasljeđe, ali ne podržava, primjerice, migrante i rodnu ravnopravnost, što su vrijednosti koje su vama važne, a mnogim muškarcima u Hrvatskoj nisu. Sudeći po filmu, vaš suprug ih svesrdno podržava. Rekla bih da ste uspjeli zahvaljujući sličnostima, a ne usprkos vašim različitostima?
Mirsad i ja zapravo imamo sličan obrazovni put. On je zbog poslijeratne situacije na Kosovu imao neprilike u redovnom školskom sustavu, ali je priliku pronašao u programima neformalnog obrazovanja koje su na Kosovu nudile brojne međunarodne organizacije. U tome smo slični, to nas je spojilo. Upoznali smo se u Ljubljani na radionici teatra potlačenih. Nažalost, zbog okolnosti morali smo relativno brzo u naš odnos uključiti i naše obitelji pa su se brže pojavile težine i očekivanja. Svakako bi bilo lakše da nismo bili opterećeni graničnim režimima, vizama i papirologijom. To su momenti koji su nas svakodnevno podsjećali na našu različitost. Ali održale su nas sličnosti – ravnopravni partnerski odnos, ravnopravni roditeljski odnos, njegovo kuhanje, moje čišćenje i spremanje, podrška i sloboda u profesionalnim ostvarenjima, otvorenost za nova iskustva unutar kulturnih razlika, feminizam. Sjećam se da me Mirsad prvi put kada sam ga posjetila na Kosovu, tjedan dana nakon što smo se upoznali u Ljubljani, odveo roditeljima. Godinama poslije priznao mi je da je to napravio zato što mu je bila važna moja reakcija na njegovu obitelj, a s obzirom na to da sam dobro reagirala – vjerovao mi je u daljnjoj izgradnji našeg odnosa. Jednako je bilo i kod mene.
U jednoj sceni sa suprugom raspravljate o uvredi koju je zbog boje kože doživio na ulici u Zagrebu. Mirsadu je dosta toga i smatra da treba uzvratiti na takve ispade, možda čak verbalno nasilno, dok se vi tome protivite. Pred kraj filma slažete se da treba reagirati. Što vas je navelo da promijenite stav?
To je moment moje transformacije, odnosno pacifizma koji mi je bio vodilja, što se kroz godine u kojima sam svjedočila raznim oblicima nasilja prema ljudima počelo mijenjati. U toj sceni je moje zazivanje nenasilja ili točnije špotanje Mirsada zato što misli da je trebao verbalno uzvratiti zapravo rasističko, nadmoćno i nasilno. Bilo me sramota kada sam se gledala u montaži. Zapravo sam bila paradoksalna jer sam govorila kako nasilje nije dobro jer implicira novo nasilje, a to sam upravo ja napravila – Mirsad je osjetio bol, a ja sam svojom reakcijom tu bol potencirala.
Kako biste danas reagirali da čujete kakve uvrede?
Ja baš loše reagiram. Uvijek nekako zakasnim. Odgajana sam da budem dobra i fina, da ne radim probleme kako bih što bolje prošla. Ali čovjek s kojim živim puno me toga naučio. Mislim da treba reagirati tako da ljude suočimo s onime što rade pogrešno – kroz direktnu reakciju, dodir, pogled, humor. A kada to ne pomaže, mislim da treba uzvratiti istom mjerom. Kada je netko drugačiji, u bilo kojem pogledu, ljudi se fokusiraju na tu razliku i objektiviziraju je. Tu se stvara bol u onome koji je "različit". Jedno dijete mi je nedavno predložilo da ljudima kada se iščuđavaju "kako si crn ili crna", odgovorimo: "A ti si tako glup ili glupa!"
Prizrenske reakcije
Svaki put mi zapara uši kada ljudi koji nisu rasisti kažu za nekoga da je Cigan, a onda se redovito pravdaju da Romi tako sami sebe nazivaju, iako Romima koje poznajem to itekako smeta. Što vi na to kažete?
To je ležerni rasizam koji si bijelci dopuštaju ne bi li ispali smiješni i simpatični, a nisu ništa od toga nego rasisti. Kada netko kaže Cigan, definira se čitav jedan stav prema drugome – rasni, klasni, kulturni. Onaj koji to izgovara treba pojmiti značenje tog izraza i osvijestiti da svakim izgovaranjem implicira poziciju drugosti i inferiornosti. Kada kažeš Cigan ili crn, ti ukazuješ na svoju privilegiranost, moć, bijelost. Izgovaranje tih riječi nanosi bol drugome. Onima koji to govore bih rekla: nemojte to raditi i naučite svoju djecu da to ne rade.
Održale su nas sličnosti – ravnopravni partnerski i roditeljski odnos, Mirsadovo kuhanje, moje čišćenje i spremanje, podrška i sloboda u profesionalnim ostvarenjima, otvorenost za nova iskustva unutar kulturnih razlika, feminizam
Dugo ste snimali. Koliko vam je to pomoglo kao sredstvo razumijevanja sebe, svog odnosa i obiteljskih pozicija?
Ideja da snimam svoje iskustvo rodila se u trenutku kada sam se prvi put susrela s patrijarhalnom praksom na Kosovu. Tada sam bila ondje sa svojim roditeljima i prilikom posjeta susjeda i šire obitelji muškarci i žene sasvim su se spontano razdvojili. Mog tatu su odvukli na kauč s muškarcima, a mene i mamu ostavili u kutu sa ženama. Tata nije ni primijetio što se dogodilo, ali mi žene jesmo. Bilo je jasno gdje je kome mjesto i nije bilo ugodno. Reagirala sam tako da sam izvadila fotoaparat i slikala kako bih sutradan tati mogla predočiti što se dogodilo. On nije imao pojma jer je uživao u razgovoru s muškarcima, ali nakon što sam mu pokazala fotografiju shvatio je. Takve situacije su se ponavljale i uvijek su u meni izazivale nelagodu. Moje reakcije su se mijenjale, nekada bih otišla, nekada bih sjela s muškarcima, nekada bih otišla do žena u kut.
No s godinama sam spoznala da moj bijes neće postići ništa ako sjedim s muškarcima i da zapravo ne želim biti dio njih. Promjene će se dogoditi u kutu sa ženama. Promjena se događa kada muškarac ustane od stola za kojim sjede muškarci i napravi mlijeko svome djetetu, a da to ne dovodi u pitanje. Promjena se događa kada ta praksa postane norma, a ne sramota. Željela sam snimati da pokažem, da ne zaboravim, da promislim, da razgovaram. Bila sam motivirana time da nas približim. Isto je bilo i u slučaju hrvatskog konteksta. Proces sagledavanja je počeo kada sam ušla u montažu, to je bilo "provarivanje" sebe same. Zahvalna sam što sam imala priliku raditi s montažerkom Jelenom Maksimović koja me mnogo toga naučila o filmu. Znala sam nakon montaže doći kući i satima razgovarati s Mirsadom o onome što sam vidjela. To je transformiralo naš odnos nabolje. Uz sve to, nadam se da sam našoj kćeri ostavila temelj za buduće razumijevanje.
Često nakon što izađe neko ovako osobno djelo publika ima potrebu podijeliti s autorima svoja iskustva. Događa li se to i vama i što ste iz toga naučili?
Događa se i zahvalna sam za to. Najviše sam se bojala reakcija kosovske publike, a njihove reakcije i razgovori nakon premijere bili su divni. Ljudi su me zaustavljali na ulicama Prizrena. Priče su razne – lakše, teže, jednostavnije, kompliciranije. Dijelili su ih i žene i muškarci. Neki su dijelili svoja intimna iskustva, neki ona svojih bližnjih, neki su mi sugerirali da se odselimo jer će nam u drugim zemljama biti lakše. S nekima sam ušla u dublje rasprave o praksama suživota sa svekrvama. Neke publike su bile tihe, ali naučili su me da i tišina mnogo govori. To me naučila moja kosovska obitelj: tišina i neverbalna komunikacija također mnogo kažu. No ako nekome treba, tu sam za razgovore. Važno je govoriti o tim temama. Zato sam i radila ovaj film.
