Branka Galić, redovita profesorica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, članica je tima koji na tom fakultetu pokušava pokrenuti novi studijski program, Rodne studije, koji su izazvali burnu reakciju ultrakonzervativne desnice. Trenutačno je stanje takvo da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih prolongiralo pokretanje tih studija, pozivajući se na proceduralnu pogrešku Filozofskog fakulteta koji je zahtjev navodno trebao uputiti Agenciji za znanost i visoko obrazovanje.

Nakon hajke Domovinskog pokreta, ministar Radovan Fuchs poručio je da Rodni studiji nisu dobili odbijenicu, nego da ste zahtjev za njihovo osnivanje poslali na krivu adresu. Što su činjenice i što ste iz te njegove poruke iščitali?

Smiješno mi je da se na informaciju o "krivoj adresi" čeka 15 mjeseci. Nije li uobičajeno, ako je neka adresa "kriva", da se "pošiljka" vraća pošiljatelju s napomenom "kriva adresa" odmah, u roku par dana, a ne nakon 15 mjeseci? Ili se, možda, radi o toliko "specijalnoj pošiljci" da je trebalo 15 mjeseci mudrovanja da se smisli odgovor koji će omogućiti da bude "i vuk sit i ovce na broju"?! Procedura se promijenila prema novom Zakonu o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti koji je izglasan krajem 2022. godine, ali je i ostavio rok od šest mjeseci "za prilagodbu poslovanja" Agenciji za znanost i visoko obrazovanje i drugima s tim zakonom, što je kod primjerne novog zakona valjda uobičajeno. Agencija je lanjskog 26. svibnja donijela svoje Upute za provođenje inicijalne akreditacije studija, više od mjesec dana nakon što je naš elaborat 19. travnja već bio upućen u proceduru na Sveučilište s Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta.

U trenutku kad smo upućivali naš elaborat o Rodnim studijima u proceduru akreditacije studijskih programa, nije bilo nikakve "nove procedure" raspisane pri Agenciji, ni novih obrazaca za prijavu programa studija, ni "druge adrese" na koju upućuje ministar Fuchs. Nisu postojali neki drugi formulari za prijavu kod Agencije. Da je to sve postojalo, pa tko bi bio tako lud da radi sa starim formularima i na staroj adresi, ako postoji sve novo? Smiješno je tako se izvlačiti, ali naravno da oni to mogu tako jer imaju institucionalnu moć, za razliku od nas koje to kao pokretačice studija nemamo. Ujedno im je to pozivanje na formalne razloge baš dobro došlo da se dodvore svojoj desnici s kojom su formirali vlast.

Zanimljiv je i trenutak u kojem je ministar na ovaj način reagirao?

Zanimljiv je jer se dogodio dan nakon što su se biskupi iz Hrvatske biskupske konferencije javno pobunili na televiziji protiv Rodnih studija, a prethodno također određeni predstavnici DP-a. Neki drugi studiji, koji su trebali raditi određene "dopune i izmjene" programa, bili su pozivani na razgovore na Sveučilište, no mi nikad nismo dobili poziv na razgovor niti smo dobili ikakav službeni odgovor u tih 15 mjeseci. Iz toga samo mogu iščitati da su Rodni studiji neki specijalan slučaj. Pitanje je zašto. Čemu služi autonomija sveučilišta, koja je navodno zagarantirana Ustavom, ako ju je moguće kršiti po nalozima politike ili Crkve? Takvi potezi, po meni, pokazuju da smo već zaglibili dublje u pokazatelje nedemokratskog i čak totalitarnog društva. Ali, vidjet ćemo kako će se stvari dalje odvijati.

 

Građani protiv "molitelja"

Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax u svojoj posvećenoj zabrinutosti govori zapravo o "rodnoj ideologiji"; o toj strašnoj ideologizaciji znanosti?

Mislim da se s Vatikanskim ugovorima otišlo predaleko u omogućavanju Crkvi da se petlja u sva područja života u hrvatskom društvu – od medicine i zdravlja do zapošljavanja i obrazovanja i znanosti. To svakako ne govori u prilog demokraciji, nego prije o teokraciji. Iskreno, ne znam zašto se onda ne promijeni Ustav u kojem će biti navedeno da Hrvatska nije demokratska država, nego teokracija, pa da konačno bude dosljedno i u skladu s Ustavom to što se radi? Inače, u demokratskim državama crkva se nema što petljati u programe i autonomiju sveučilišta i znanosti, obrazovanja, zdravlja i slično.

Taj pojam "rodne ideologije" koji su u tandemu uveli Crkva i HAZU s pokušajima onemogućavanja ratificiranja Istanbulske konvencije u Hrvatskoj 2017. godine, kao što je u to vrijeme bio šupalj i prazan, tako je i sad, jer on ništa ne govori, niti uopće spada u ikakvu znanost. Valjda su tom izmišljotinom mislili mobilizirati mase neukih te intelektualno i kreativno nerazvijenih u svoju korist, misleći da neuke mase mogu utjecati na rad Sveučilišta. Inače, nikad nisu ni bili u stanju objasniti što bi ta sintagma predstavljala, ni čemu im to služi osim pokušaja banalizacije i diskreditacije svega vezanog uz pojam "rod". Prema tome, radi se o običnom neupućenom lupetanju, banaliziranju i pokušajima diskreditiranja.

Mislim da se s Vatikanskim ugovorima otišlo predaleko u omogućavanje Crkvi da se petlja u sva područja života u hrvatskom društvu – od medicine i zdravlja do zapošljavanja i obrazovanja i znanosti. To svakako ne govori u prilog demokraciji, nego prije o teokraciji

U sklopu projekta "Podržane ili pokorene – društveni rizici ugroze i mogućnost zaštite reproduktivnih prava žena u Republici Hrvatskoj" iz 2023. proveli ste istraživanje u kojem su prvi put predočeni i rezultati ispitivanja stavova o "moliteljima", odnosno tzv. Vitezovima srca Marijina, po trgovima hrvatskih gradova, koji se redovito okupljaju svake prve subote u mjesecu. Pokazalo se da okupljanja molitelja podržava tek svaki deseti ispitanik?

Ti rezultati pokazuju da hrvatski građani većinom od 70 posto ne podržavaju takve retrogradne, fanatične i vrlo zadrte patrijarhalne obrasce kakve žele promovirati "molitelji", koji uz pomoć "molitvi" na javnim gradskim trgovima zapravo provode svoje uporno javno lobiranje protiv ženskih reproduktivnih, radnih i ljudskih prava. Oni žele vratiti žene u kuću, odrediti im kako će se oblačiti, ponašati i, dakako, slušati svoje muške autoritete unutar kuće – muževe, braću, očeve, djedove – kako je to bilo prije 500 godina. Pritom bi još trebale bespogovorno izvršavati primarnu funkciju koja im je "po božjem" muškom planu namijenjena, a to je rađanje, naravno, isključivo u braku i bez korištenja kontracepcije, do iznemoglosti, i bez obzira na njihove socijalne, zdravstvene, radne i druge životne okolnosti.

Nameće se jedno važno pitanje: kako to da je državi u interesu promovirati takve javne nastupe dotičnih skupina protiv interesa i prava žena, koji nisu usklađeni s promocijom demokratskih ustavnih prava žena kao ljudskih bića i građanki u ovoj zemlji? Zbog čega lobiranje za oduzimanje ženama reproduktivnih prava i izbora te ljudskih sloboda podržava država, i to čak uz podršku sile, odnosno policije, u zemlji koja je navodno demokratska i koja navodno potiče ravnopravnost svih ljudi? Zašto, uostalom, takve molitve ne provode po crkvenim prostorima, koji su i namijenjeni za molitve, a kojih ima doista na svakom koraku u ovoj zemlji? Ako crkve zjape prazne dok se moli po ulicama, čemu onda još dodatno izdvajanje novih građevinskih parcela koje je Grad Zagreb dodijelio Crkvi za gradnju novih crkvenih zdanja? Ne bi li bilo korektno da onda Crkva vrati prostore koje ne koristi za molitvene skupine Gradu ili da se ti prostori prenamijene za druge svrhe? Konačno, žele li vladajući u RH doista ostvariti "rodnu ravnopravnost", koju su zacrtali i potpisali po međunarodnim dokumentima, ili to žele samo deklarativno, dok istodobno de facto promoviraju zadrte religijske patrijarhalne stavove protiv ženskih prava u društvu?

Hrvatski građani većinom od 70 posto ne podržavaju takve retrogradne, fanatične i vrlo zadrte patrijarhalne obrasce kakve žele promovirati "molitelji", koji zapravo provode svoje uporno javno lobiranje protiv ženskih reproduktivnih, radnih i ljudskih prava

Istraživanje je pokazalo i da 75 posto građana Hrvatske smatra da "žena treba imati pravo izbora o zadržavanju trudnoće", odnosno tri četvrtine ispitanika jasno podržava pravo žene na izbor. Kako u tom kontekstu vidite Hod za život?

Naši rezultati istraživanja na reprezentativnim uzorcima nacionalne populacije RH pokazuju već godinama, točnije od 2011. – objavljeno je tada, ali je teren odrađen 2009. na reprezentativnom uzorku 1300 građana – da tri četvrtine nacionalne populacije podržava ženino pravo izbora, pri čemu muškarci nešto manje daju tu podršku, oko 70 posto, dok žene daju podršku od 80 posto. To pokazuju i druga istraživanja, koja nismo radili samo na Odsjeku za sociologiju FFZG-a nego i u drugim istraživačkim institutima; Jerolimov i Cifrić, Goldberger, Škrabalo i Jurić, CESI i drugi. Čak i sami teolozi, koji su radili istraživanja od kraja 1990-ih, nisu došli do značajnijih podataka o potrebi "zabrane pobačaja" (Baloban, Črpić i drugi), što bi oni htjeli.

Štoviše, čak je i sama Željka Markić 2013. bila ispravno shvatila da bi joj bilo uzaludno pokretati referendum o zabrani pobačaja, jer podršku za to većinski dobiti neće, pa se onda odlučila za referendum o braku i unošenju odrednice o heteroseksualnoj zajednici muškarca i žene u Ustav RH. Hod za život predstavlja skup raznih neokonzervativnih i antirodnih udruga i pojedinaca koji se, kao i "molitelji", uz crkvenu podršku, protive bilo kakvoj modernizaciji društva koja bi išla u smjeru sekularnosti, rodne ravnopravnosti, emancipacije žena, muškaraca i različitih manjina, od nacionalnih do seksualnih itd. Oni misle da mogu zadržati društvo silom u nekakvom limbu prema svojim idejama i željama, ali to nije moguće. Društveni procesi se odvijaju svojim tokovima, bez obzira na to kakve mi želje imali. Jedino što je moguće, to su novi oblici totalitarizma i fašistoidnosti, koji se uvijek mogu pojaviti u određenim okolnostima, a sve se više i ide u tom smjeru, pogotovo u Europi, nažalost.

 

Konzervativniji mladići

Jesu li mladi danas konzervativniji od svojih roditelja?

Da, nažalost, dio mladih jest konzervativniji, mladići i više od djevojaka, pogotovo oni koji su socijalizirani pod utjecajem crkvenih postavki. Osobito u određenim pitanjima poput reproduktivnih prava žena, gdje mlade žene imaju konzervativnije stavove od svojih majki, što su pokazala određena sociološka istraživanja na stavovima studentica koje sam radila 2015. s kolegicama Ksenijom Klasnić i Ivanom Jurković-Kuruc. Premda studentice na općenitoj razini značajnom većinom od 75,7 posto podržavaju pravo izbora žene o zadržavanju trudnoće, religioznije studentice s izraženom željom za više djece imaju negativnije stavove o pobačaju, kao i one koje imaju religioznije partnere i one kojima je preferirani oblik zajednice s partnerom brak sklopljen u Crkvi, usprkos tome što ih 69,2 posto smatra da pobačaj nije pitanje u koje bi se Crkva trebala miješati. Studentice koje se o majčinstvu i planiranju trudnoće informiraju kod svećenika ili duhovnih vodiča imaju najnegativnije stavove o pobačaju. Sklonost seksizmu studentica također je povezana s njihovim stavovima o pobačaju: što su studentice više sklone seksizmu, to su negativniji i njihovi stavovi o pobačaju. Zaključak je da su stavovi studentica Sveučilišta u Zagrebu o pobačaju podijeljeni, a njihova se heterogenost može objasniti utjecajem religioznosti i tradicionalnih vrijednosti hrvatskog društva.

Članica ste feminističke antiratne koalicije koja je lani, na godišnjicu ruskog napada na Ukrajinu, organizirala akciju "Zaustavite rat odmah". Što je od vaših tadašnjih zahtjeva usvojeno i kako gledate na globalni porast militarizma i uvođenje obaveznog vojnog roka kod nas?

Ništa od naših zahtjeva nije usvojeno, upravo obrnuto, samo se nastavljaju sve veća militarizacija i širenje rata do ozbiljnih nuklearnih rizika, kakvih još u povijesti ljudske vrste nije bilo. Mi smo odmah poslije te akcije doživjele napade i uvrede na račun toga što zastupamo mir, dobile smo vrlo negativne etikete, pa čak i prijetnje. Preko Facebooka sam morala blokirati masu ljudi, koji su me vrijeđali i agresivno mi prijetili jer, primjerice, ne podržavam politiku da eskalacija rata i sve veće naoružavanje vode miru. Nekad su mladi u SAD-u demonstrirali protiv rata u Vijetnamu i konačno doista organizirali nove društvene pokrete, među kojima i rečeni antiratni. Danas mnogi navijaju za rat i podržavaju militarizaciju. Europa je pretvorena u poligon za ratovanje po potrebama NATO saveza. Sada i naši političari najavljuju obvezni vojni rok, iako smo kao članica NATO-a dobili navodno garanciju za obranu s profesionalnom NATO vojskom, koja izgleda nije baš tako sigurna kako je bila kad smo trebali ući u taj savez, plaćati troškove učlanjenja i kad su nas ugurali bez referenduma. Po meni je taj obvezni vojni rok potpuno sulud jer naši mladi nisu spremni na to, niti su tako trenirani i odgajani, a sigurno nisu zaslužili da daju svoje živote za NATO interese, od kojih nemaju ništa. Nadam se da to neće proći tako glatko.