Sa sociologinjom Aleksandrom Jasińska-Kanijom razgovarali smo o glavnom političkom događaju u svijetu, izboru Donalda Trumpa i o populizmu, konceptu kojemu je posvetila dobar dio svog znanstvenog interesa. Odnedavno je u mirovini, a gotovo 60 godina predavala je na varšavskom univerzitetu. Kći je Bolesława Bieruta, prvog komunističkog predsjednika Poljske nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1967. obranila je doktorat ‘Marxov problem alijenacije u suvremenoj američkoj sociologiji’ kod drugog velikog poljskog sociologa, Zygmunta Baumana. Danas njih dvoje zajedno žive.
Posve je očigledno da konzervativne snage odnose pobjedu praktički u svim zapadnim demokracijama, čega je SAD posljednji primjer. Nešto se slično dogodilo u Hrvatskoj, ranije u Poljskoj itd. Očito je da dolazi do određene rekompozicije u zapadnim demokracijama. Što će takav razvoj političkih događaja donijeti običnim ljudima?
Trend jačanja konzervativnih političkih snaga posljedica je općeg deziluzioniranja u zapadnim društvima, općeg razočaranja idejama i idealima progresa, modernizacije i univerzalizma. Uza sve, to je povezano i s porastom osjećaja nostalgije prema nekoj imaginarnoj slavnoj prošlosti. Iako je bojazan od toga da bi ovakvi trendovi mogli pokrenuti kotač povijesti unatrag neutemeljena, izgleda da običan svijet ipak jako čezne za nekom vrstom obnove emocionalnih veza baziranih na ponosu koji proističe iz činjenice pripadnosti određenoj nacionalnoj zajednici koja dijeli isto kolektivno sjećanje. Konzervativne političke stranke i desničarske organizacije tu vrstu emocija, zajedno s nacionalnim mitovima i simbolima, koriste u propagandne svrhe, tvrdeći da će njihova eventualna pobjeda na izborima biti garant nacionalističkog rivajvla i čišćenja zemlje od stranaca svake vrste.
Što bi se moglo u SAD-u događati sada, nakon Trumpove pobjede?
Nisam prorok koji je u stanju vidjeti budućnost, jedino mogu podsjetiti na niz različitih analiza i predviđanja o kojima se diskutira u američkom i svjetskom tisku. Čak i u takvom tipu debata često se nepredvidljivost navodi kao jedna od bitnih karakteristika ponašanja samog Trumpa. Najčešće se izražavaju očekivanja da će njegov izbor dovesti do destabilizacije ekonomije, politike i odnosa na globalnom planu te do novih konflikata i podjela unutar samog američkog društva. Napadački i uvredljiv jezik kojim su se koristili ne samo sam Trump nego i njegovi podupiratelji mogao bi ohrabriti neke ljude i društvene grupe da se i sami počnu služiti mrzilačkim i napadačkim jezikom, kojim bi se onda mogao isprovocirati porast rasističkih, seksističkih i ksenofobnih ispada u javnosti. Produljivanje takvih konflikata sasvim sigurno vodi do porasta ksenofobije. Ovakav mogući negativni trend u društvu, koji je govorom mržnje i nasiljem dodatno intenzificiran, mogao bi biti zaobiđen dijalogom, međusobnim uvažavanjem i razumijevanjem, ali i jasnim građanskim otporom protiv podrivanja onih društvenih snaga koje bi se razvile kao kontramjere sadašnjem trendu, a koje osiguravaju izražavanje volje većine, poštivanje manjinskih prava i principa vladavine prava te koje se temelje na širokoj političkoj participaciji.
Pisali ste o populizmu u politici. Nosi li taj pojam nužno negativne konotacije ili u njemu ima i emancipatornog potencijala, posebno u njegovim lijevim varijantama, o kojima je pisao recimo Ernesto Laclau?
U povijesti društvenih pokreta i ideologija pojam ‘populizam’ stekao je čitavu lepezu različitih značenja. U posljednjih desetak godina koncept populizma počeo se obilno koristiti kao određena oznaka za one sociopolitičke orijentacije, stavove ili pokrete koji se pojavljuju na političkoj sceni u mnogim zemljama kao oblik otpora dominantnoj neoliberalnoj ideologiji. Iako između liberalizma i populizma na političkom i ekonomskom planu ima razlika, istovremeno među njima postoje određene veze i sličnosti. Liberalizam posebno naglašava princip slobode od bilo kakve prisile i princip ustavnosti koji jamči slobodu svakom pojedincu. U konceptu populizma naglašen je pak pojam jednakosti i jedinstva naroda. Populizam zahtijeva da se opća volja naroda direktno reprezentira i drži da u svakom društvu postoji ultimativna podjela na dvije međusobno antagonizirane grupacije: na ‘običan svijet’ i na ‘pokvarenu elitu’. Takvo shvaćanje privlačno je svima onima koji sami sebe vide kao žrtve, kao isključene iz glavnih tokova, lišene koristi modernizacije, ekonomskog razvoja i demokracije od strane nemoralnih i korumpiranih internacionalnih elita. Ovakav pristup spomenute elite stavlja na optuženičku klupu i sudi im zbog izdaje nacionalnih interesa.
Populistički pokreti najčešće su organizirani oko karizmatičnih lidera koji imaju autoritarne i diktatorske predispozicije, koji traže da se komunikacija s ljudima odvija na direktan način, koji se često služe jezikom samog naroda – on često sadrži vulgarnosti i uvrede – što raspiruje strahove i resantimane, koji obećavaju brza i jednostavna rješenja za složene društvene i političke probleme te brzu konsolidaciju štete koja može nastati bilo zbog ekonomske krize bilo zbog najezde imigranata. Takva direktna komunikacija između lidera i mase njegovih sljedbenika može biti poboljšana upotrebom elektroničkih medija, što opet može dovesti do toga da se u populaciji stvori dojam da su komplicirane političke strukture institucija i organizacija posve izlišne i kao takve nekorisne. Generalno gledajući, populizam kao takav ne veže se nužno ni s jednim pojedinim tipom ekonomskog ili političkog reformskog programa. On naime može biti povezan jednako s protržišnim snagama u društvu kao i s onima čiji su ciljevi više kolektivistički. Populizam se jednako dobro nadovezuje na desničarske kao i na ljevičarske političke organizacije.
Vidimo da pobjede populističkih lidera nisu donijele rješenja…
Autori komparativnih političkih studija, Cas Mudde i Cristobal Rovira Kaltwasser, u svojoj su potrazi za odgovorima na pitanje predstavlja li populizam prijetnju demokraciji ili je on dobrodošla korektivna sila liberalnim demokratskim sistemima došli do zaključka da se korektivni efekti populizma mogu naći u poticanju političke participacije na način da se glas dade marginaliziranim grupama u društvu da izraze svoje nezadovoljstvo. Negativni aspekti populizma vidljivi su u tome da on može voditi u ‘tiraniju većine’, da može ograničavati one snage u društvu koje osporavaju centralnu izvršnu vlast i vlast tzv. lideršipa te ako podriva formiranje opozicionih institucija. Uglavnom, pobjede populističkih lidera kao što su Jarosław Kaczyński, Viktor Orban, Robert Fico ili Miloš Zeman ne donose nikakva efektivna rješenja za trenutačne društvene probleme i za krizu demokracije u istočnoj i srednjoj Evropi. Za prevladavanje te krize bit će neophodna kolektivna akcija koja će za svoj cilj imati, između ostalog, vraćanje balansa između glavnih principa demokracije – slobode, jednakosti i pravde – kao i balansa između volje naroda i vladavine zakona te uspostavu uravnoteženog odnosa između vladavine na temelju većine i respektiranja ljudskih prava.
