Sociologinja Diana Magdić sa splitskom udrugom Teserakt na terenu zagovara demokratizaciju planerskih procesa i interdisciplinaran pristup prostornim problemima. Iz projekta kojim se pokušava oblikovati metodologija upravljanja modernističkom baštinom, a na primjeru zgrada arhitekta Ive Radića na splitskom Trsteniku, izrastao je dijalog u kojemu danas sudjeluju stanovnici naselja, stručnjaci, udruge, upravitelji zgradama i predstavnici mikrolokalne uprave. ‘Rezultat toga je visoka informiranost građana, pa time i spremnost da artikulirano reagiraju na najavljene promjene splitskih planova’, rekla nam je Diana Magdić, s kojom smo razgovarali o ‘nesuvislom upravljanju gradom’, ali i o mogućnostima otpora prostornoj devastaciji Splita.
Koja su područja Splita danas fizički najugroženija?
Grad se nije prilagodio na redukciju funkcija pa je ono što doživljavamo kao prostorne probleme u osnovi nemogućnost da društvo, ali i urbana infrastruktura, uhvate ritam sa svim promjenama, od ekonomskih i vlasničkih, preko promjena u sustavu upravljanja i zakonodavstvu, sve do demografskih. Svim velikim splitskim urbanističkim temama, od prometa i golemih deindustrijaliziranih površina, preko očuvanja prirodne i kulturne baštine, uključujući i obalni pojas, pa do stambene politike i nelegalne gradnje, nije sustavno planski pristupano zadnjih četvrt stoljeća. Trenutno ne postoji ni institucija ni praksa koja bi kontrolirala i usmjeravala splitski razvoj, a naročito ne ona koja bi ga usklađivala s nacionalnim ili regionalnim, čime se trajno snižava kvaliteta života u gradu.
Aktualni gradonačelnik odlučio je baviti se kioscima i rasprodajom gradske imovine i kao takav je sasvim precizan odraz društva u kojem djeluje: pohlepnog, a bez ideja
Treba naglasiti da sam Split dijeli upravljanje značajnim dijelom svojeg najkomercijalnijeg teritorija – morskim pojasom i povijesnim centrom – sa županijom i državom, što dodatno usložnjava sve praktične poteškoće na terenu. Prostorni resursi poput Žnjana i Marjana, obje luke, splitske plaže, ne mogu se ni planirati samo u Splitu. Pa se onda, izgleda, ne planiraju nigdje. Split je iz moje perspektive ugrožen kao urbani koncept, jer ono što je najočitije – gentrifikacija centra uslijed turistifikacije, stihijski građevinski pritisci na atraktivne obalne lokacije i prometni kolaps – širi se koncentrično do rubova grada jer monokultura i rentijerski pristup jednako proizvode golemi restoran na mjestu Dioklecijanove palače i periferna naselja bez osnovne infrastrukture.
Dilanje resursima
Gradonačelnik Ivo Baldasar inicirao je štetne izmjene GUP-a, ali i dozvolio nekontroliranu komercijalizaciju gradskih resursa, od štekata u centru grada pa do bespravne gradnje ugostiteljskih objekata na Žnjanu. Kako u tom smislu ocjenjujete njegov mandat?
Gradonačelnik, ali i čitava gradska upravljačka klika pokazali su da nisu dorasli ni rješavanju nekih banalnih komunalnih problema poput štekatizacije, a onda je naivno očekivati hvatanje ukoštac primjerice s gradskim smetlištem, cestama ili Palačom. Ovaj mandat gradske uprave samo je učinio karikaturalnim nisku ambiciju i doseg i svih ranijih splitskih vlasti. Dobra je strana toga što su građani postali svjesniji da je dogorjelo do noktiju i da su počeli sami artikulirati vlastita očekivanja od grada. To se, između ostalog, pokazalo u reakcijama na predložene točkaste izmjene prostornih planova. Stiglo je osamstotinjak primjedbi na koje ni nakon dva mjeseca od proteka zakonskog roka nije stigao odgovor.
Mijenjanje planova pokazalo je da se građane i njihovo razumijevanje grada prilično podcjenjuje. Uz pravodobnu informaciju i kontekstualizaciju, i iznajmljivaču s periferije jasno je da je njegov neposredni financijski interes ugrožen
Štetnost prijedloga izmjena sadržana je u tome da se grad opet ne percipira kao cjelina, niti dugoročno. Ništa u tim izmjenama, bilo da su im povod investitorski prijedlozi ili legalizacija bespravno izgrađenih objekata, ne može se čitati kao razvojno, odnosno kao nešto što će Split učiniti gradom s boljim standardom. Split je danas grad sa 180.000 stanovnika od kojih je njih gotovo 70.000 – penzionera, nezaposlenih, socijalno ugroženih – ovih dana podizalo božićnice. Ništa bolnije od toga ne podcrtava promašenost dilanja vrijednih gradskih resursa uz floskulu zapošljavanja možda par stotina njih i nekakav komunalni doprinos. Grad treba novi generalni urbanistički plan i to tek kad odluči što će sa sobom općenito. Aktualni gradonačelnik odlučio je baviti se kioscima i rasprodajom gradske imovine i kao takav je sasvim precizan odraz društva u kojem djeluje: pohlepnog, a bez ideja.
Koliko je potencijalno štetan prijedlog ministra graditeljstva i prostornog uređenja Lovre Kuščevića da se problem bespravne gradnje na Marjanu ‘riješi’ tako da se izmjenama GUP-a bespravne građevine proglase ‘tradicijskim naseobinama’?
Prijedlog ministra-pravnika vrhunsko je ruganje zakonima u okviru njegova resora. Članak 6. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama propisuje da se na području park-šume ne mogu ozakoniti nezakonito izgrađene zgrade ako su izgrađene izvan građevinskog područja i izvan tradicijske naseobine. Točka. Naknadno proglašavanje nelegalno izrađenih zgrada tradicijskim naseobinama koje to prema današnjoj kvalifikaciji, a ni u naravi nisu, u perspektivi otvara mogućnost za bilo kakvu sličnu gradnju u bilo kojem zaštićenom području u Hrvatskoj i time poništava svaku ideju zaštite.
Uzmimo da se legalizacija na Marjanu provede prema tom prijedlogu, zanemarimo i nepravdu kojom se zajedničko dobro i bogatstvo svih Splićana poklanja u privatne ruke, a stvara savršena podloga za daljnju korupciju i špekulacije: sanacija bi time bila trajno onemogućena, a grad bi se odrekao idealne kontaktne zone uz neprocjenjivu svjetsku baštinu.
Generirani nered na Marjanu
Koliko je bizarno da bespravni graditelji uopće budu skupina koja s uvažavanjem lokalnih vlasti sudjeluje u donošenju prostornog plana za Marjan, dok je primjerice Društvo Marjan potpuno marginalizirano zbog čačkanja po lokalnoj korupciji?
Bespravni graditelji zapravo su iskorišteni od onih koji na Marjanu imaju daleko veće graditeljske ambicije od stambenog zbrinjavanja aktualnih vlasnika, oni služe kao živi zid da bi se opravdale promjene planova koje za njihov neposredan ostanak u park-šumi uopće nisu potrebne. Nitko, pa ni Društvo Marjan, ne traži da se ni najnakaradnije novovalne građevine na Marjanu sruše, već samo da se ostavi mogućnost da se prostor sanira u neka sretnija vremena i da se umanje štete generirane višedesetljetnim nemarom i bezakonjem. Javna ustanova tek je na pritisak javnosti, naročito Društva Marjan, nedavno počela prijavljivati nelegalna postupanja u prostoru, iako je to mogla zakonski učiniti znatno ranije, a onda se morate upitati kome odgovara nered i tko ga zapravo generira. Ne tvrdim da su bespravni graditelji nevinašca, dapače, ali su i posljedica i priprema za konačnu privatizaciju koja je puno opasnija od stanovanja i apartmana koje danas oglašavaju na sajtu Airbnb.
Stranka Pametno i HDZ-ov gradonačelnički kandidat Andro Krstulović Opara deklarativno su se počeli protiviti izmjenama GUP-a i drugim odlukama koje idu u smjeru daljnje urbanističke devastacije. Trebamo li od njih očekivati išta bolje od dosadašnjih garnitura gradskih vlasti?
Ne, ali ne mislim ni da će ikome i ičemu pomoći očekivanje spasitelja u obliku političke osobe ili stranke, naročito na lokalnim razinama. Svi naši problemi, pa i oni urbanistički, riješit će se samo ako šire društvo nađe snage i motiva se da se aktivno pozabavi sobom, a ne samo pojedinačnim interesima. HDZ-ov kandidat je sasvim dovoljno dugo u strukturama odlučivanja u gradu da je mogao pokazati barem veću informiranost o prostornom razvoju nego u dosadašnjim uvjetnim izjavama na ovu temu, a i predstavnik je stranke s vrlo jasno deklariranim apetitima i politikama prema splitskim resursima u skladu s kojima je kao gradski vijećnik već dizao ruku. Pametno s druge strane ima barem dijelom ispravno posloženu ideju što bi trebalo učiniti, iako s liberalnim predznakom i anakronim razumijevanjem održivog razvoja, ali u trenutnim odnosima snaga teško da će imati kapaciteta implementirati je. Ipak, čak i da naprave male strukturne promjene, pomoglo bi. To što uopće politički i medijski adresiraju neke probleme urbanog razvoja doprinosi javnom dijalogu.
Kompromitirana struka
Arhitekti su, uz časne iznimke, struka koja sve ove godine aktivno sudjeluje u ovim štetnim procesima. Vidite li u tom smislu kakve pomake nabolje?
Arhitekti su se kao struka duboko kompromitirali, a to dolazi na naplatu njihovim mlađim kolegama, danas svedenima na tehnički servis nečijih graditeljskih zamisli. Na čelo lokalnog Društva arhitekata došla je nedavno upravo ta mlađa generacija na čelu s Draganom Žuvelom i pomak je vidljiv već iz činjenice da se javno i bez zadrške kritizira odsustvo ideje o tome što bi Split kao urbana struktura u budućnosti trebao biti. Takva stručna pozicija može ohrabriti i ostale građane i stručnjake da ponovno osvijeste i vlastitu odgovornost i mogućnost utjecaja na prostor.
Kako uopće braniti prostor u situaciji ekonomske krize i turističke monokulture, kada i ogroman broj običnih ljudi, a ne samo krupni privatni kapital, zdušno sudjeluje u uništavanju prirode i gradova ne bi li sebi osigurao egzistenciju?
Baština, pa onda i baštinjeni prostor, brane se političkom odlukom. Da bi ona postala dio kulture, osnovni je korak široka demokratizacija procesa planiranja. Ovo recentno mijenjanje splitskih planova pokazalo je i da se građane i njihovo razumijevanje grada prilično podcjenjuje. Uz pravodobnu informaciju i kontekstualizaciju, i iznajmljivaču s periferije Splita jasno je da njegov neposredan financijski interes ugrožavaju neriješena prometna infrastruktura, loše koncesijsko upravljanje plažama i komunalno divljanje po povijesnoj jezgri iz koje konačno crpi profit. Ne može se niti se treba baš sve regulirati, ali transparentan osnovni okvir je nešto što bi svatko vrlo brzo prepoznao kao vlastitu korist.
Upravo s Arhitektonskim kolektivom i predstavnicima lokalne samouprave s jednog otoka radim studiju slučaja kojom mjerimo isplativost malih privatnih investicija u turizmu i njihov utjecaj na prirodni okoliš te projekciju mogućih poboljšanja. Preliminarni podaci jasno ukazuju da se investicije u te apartmanske tvorevine s ovakvim turizmom ne mogu vratiti za života investitora, a nepovratno se gube one vrijednosti koje su inicijalno motivirale gradnju na određenim mjestima. Još uvijek vjerujem, usprkos tome što me aktualna stvarnost često demantira, da čitko i jednostavno predstavljeni rezultati takvih studija mogu pridonijeti zdravijem pristupu prostoru, jer ograničen i devastiran kakav jest, još uvijek je izvrstan razvojni nacionalni resurs kojeg se ne bismo trebali olako odreći.
