Malo je bio samo jedan skup žitelja sjeveroistočnog dijela zagrebačkoga Donjeg grada za javnu raspravu na temu gradnje Bloka Badel. Dok ovo novinsko izdanje prolazi tehničku pripremu u štampariji, eno ih ponovno na okupu u Mjesnom odboru Matko Laginja, da nastave više nego uzbudljivu diskusiju s predstavnicima gradske uprave. Blok Badel, naime, to je onaj prostor bivšeg pogona tvornice alkoholnih pića između ulica Martićeve i Vlaške, te Šubićeve i Derenčinove. Projekt je sad u fazi razmatranja prijedloga Urbanističkog plana uređenja, a do ove rasprave izgledalo je da bi to mogla biti formalnost.
S izuzetkom spomenički zaštićenog središnjeg, omalenog zdanja Tvornice pjenice – zvane naprosto Pjenica – na koji pravo polažu i nasljednici vlasnika dotičnog poduzeća između dva svjetska rata, sve je drugo u vlasništvu Grada. Ta je činjenica omogućila projektiranje kompleksa s dvama deseterokatnim poslovnim neboderima, od toga jednim hotelskim, i trima stambenim peterokatnicama, da spomenemo najvažnije, tj. s preko 50 tisuća četvornih metara novogradnje za privatne investitore koji zacijelo stoje u redu ne bi li ih baš tu obasjalo sunce javnoprivatnog partnerstva, na ovome mjestu osmišljenog još za ere Milana Bandića. Stanovi će biti izuzetno skupi, a takvi su ionako svi u centru Zagreba, pogotovo oni novi, pogotovo oni u cjelinama s pričom. Blok Badel ima svoj narativ, i čuli su ga stanari okolnih ulica; ima štih modernosti, imidž ekološke osviještenosti, pedigre holističkog pristupa.
Danas, kada Zagrebom vlada zelena vlast, kada se ljetne temperature penju preko 40 stupnjeva, nikako ne možemo prihvatiti, kao najbolje rješenje, izgradnju još jedne betonske šume s hortikulturom u tragovima i prometom koji se pojačava – kaže Marina Pavković
Mimo toga, kazano čisto laički-dojmovno, nacrt gradnje otkriva jedan monstr-bedem koji opasuje diskretni ulomak industrijske arhitekture. Zelenilo unutar zidina u bloku koji inače nikad nije bio tako visoko zatvoren, u biti je više atraktivna dodatna oprema za užitak budućih stanara bloka, mahom odlikaša, svakako klasnih pobjednika. No laici podložni impresijama su i građani u pripadajućem kvartu, sudionici navedene rasprave, odreda iritirani budućom preizgrađenošću ovog bloka koja će se obijati o njihova leđa, što se tiče već hiperopterećene prometne infrastrukture i ekološkog učinka zacrtane betonizacije, kao i manjka društvenog sadržaja. Nasuprot njima postavljena je neke vrste meritokracija – jednog faha, doduše – pa je projekt ovjenčan blagoslovima izvjesnih arhitekata i cehovskih im naslova.
Nina Kurtela, plesna i vizualna umjetnica koja živi i radi u blizini spornog bloka, uvjerena je da su nabrojani problemi rezultat jednog puno većeg, i to konceptualne naravi. Nema jasnog koncepta, nema vizije, nema definiranog sadržaja – sve su tek otvorene mogućnosti, ali neobavezne, osim profita za privatne ulagače koji zadaje takvu preizgrađenost.
- Koja je ustvari prvotna namjena ovog projekta? Kulturni sadržaj u zgradi Pjenice? Kakav kulturni sadržaj? Na javnoj raspravi vlast se referirala na projekte kao što su Tate u Londonu, Radialsystem u Berlinu i slične, kojima je primarna namjena isključivo kulturna, te je vrlo jasno definirana, za razliku od projekta Blok Badel - rekla nam je Kurtela.
Ona napominje da bi upravo Pjenica mogla i trebala biti polazišna točka razvoja cijelog koncepta, srce projekta koje sad opkoljuju zidine komercijalnog sadržaja. Očito nije samo potraživanje nekadašnjih vlasnika razlog zaobilaženja takvog polazišta, dakle, nego će prije biti da će ta zgrada poslužiti kao alibi za biznis kojim bi se, riječima dogradonačelnika Luke Korlaeta na spomenutoj raspravi – mrtvi kapital trebao napokon racionalno kapitalizirati. Nina Kurtela spada među one koji misle drukčije.
- Pjenica ima toliko potencijala da se iz nje stvori cijela jedna puno bolja priča, da se napravi ozbiljna sociološka, kulturno povijesna studija te u skladu s istraživanjem, povijesti samog kompleksa, potrebama današnjeg suvremenog grada i građana osmisli inteligentan i autentičan projekt koji može postati jedinstven ne isključivo na kvartovskoj razini, te može generirati kapital na progresivniji način - kaže.
- Generalno podržavam ovu vlast - dodaje ona o projektu vlasti stranke Možemo! - i sav trud i uloženi rad, te sam svjesna posljedica i rizika koje bi uslijedile ako se projekt poništi, ali se bojim da bi ipak za dobrobit svih to bilo jedino i ispravno rješenje. Napraviti nove up to date studije te ponovno otvoriti novi natječaj u čijem žiriju bi osim arhitekata i urbanista trebali sjediti i sociolozi, antropolozi, stručnjaci za klimatske promjene, povjesničari, umjetnici, građani itd.
Nina Kurtela (Foto: Sanjin Kaštelan)
Redatelj i snimatelj Srđan Kovačević, također stanar iste četvrti, upozorava da je iz njihova rakursa projekt sasvim neadekvatan, i iz perspektive promišljanja prostora i zbog samih gabarita gradnje koja se predlaže.
- Prvenstveno, nama građanima - nadovezao se za Novosti - ne treba gomila novog poslovnog prostora s luksuznim stanovima koji dovlače automobile u centar te povećavaju gužve i zagađenje, dok život u kvartu postaje sve skuplji. Nama trebaju prostori koji odgovaraju na trenutne izazove, na klimatske promjene i na nestašicu javnih sadržaja u ovom gradu. Mi jednostavno ne trebamo još jedan šoping-centar i hotel, mi želimo javni prostor koji je osmišljen po potrebi građana, a ne kapitala.
On podsjeća da je u najavi izrada novog GUP-a.
- Stoga je naš jedini zahtjev to da se od ovog prijedloga odustane i da se prostor promišlja u sklopu novog dokumenta. Naravno, građane treba pitati što im nedostaje i što bi željeli u svom gradu upravo sada, na početku planiranja, ne u naknadnoj raspravi oko mikrolokacija. Danas je aktivna participacija građana ne samo poželjna nego i nužna, digitalnih alata ne fali, i krajnje je vrijeme da se prostor počne planirati drugačije, društveno svrsishodnije - govori Kovačević.
S druge strane, ako se već nešto gradi, Kovačević je mišljenja da bi najkorisnije bilo, osim kulturnih i sportskih objekata, graditi javne stanove.
- Smatram da ne treba prodavati čestice ili gradnju privatniku i gubiti zaradu, već da Grad Zagreb treba biti investitor i vlasnik svih objekata te upravljati njima. Tako mi kao zajednica dugoročno najviše dobivamo i možemo osigurati stabilne prihode za daljnji razvoj - uvjeren je ovaj naš sugovornik.
No takvoj, široj političkoj ideji ispriječen je golemi zid javnoprivatnog partnerstva iza kojeg stoji potreba gradske uprave da se baš i njime iskobelja iz duga preuzetog od Bandićeve vlasti – približno 180 milijuna eura, naspram godišnjeg budžeta u iznosu oko milijardu i pol.
Srđan Kovačević (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Neposredna struka, arhitektonska i urbanistička, podijeljena je u stavovima o ovom predmetu, uz ovisnosti namještene ranijim i tekućim poslovima gradnje. Nekoliko uglednih imena koja su iznijela svoju kritiku projekta na društvenim mrežama nismo uspjeli kontaktirati u roku za ovaj broj Novosti, izuzev arhitektice Marine Pavković. Ona zaključuje da nova gradska vlast u suštini slijedi projekt svoje prethodnice, tek malo izmijenjen, a uglavljen još natječajem prije 11 godina, na kojem je pobijedio portugalski biro Pablo Pita Architects.
- Ako gradska vlast zaista želi urbanom obnovom postići povoljan utjecaj na zatečenu sredinu, novu gradsku urbanističku vrijednost, cjelovito osmišljeno rješenje kojim će Blok Badel postati novi čimbenik identiteta ovoga dijela grada, očuvanje povijesne vrijednosti bloka, ambijenta i kontinuiteta duha mjesta, onda će tom prostoru pristupiti iznova i pažljivo, uvažavajući rapidne promjene klimatskog konteksta, bitno drugačijeg od onoga od prije deset godina, a koji je nagrađenim radom startno ignoriran, te koji je u potpunosti odgovarao megalomanskim građevinskim ambicijama bivše gradske vlasti i investitora iz sjene - nalazi ona.
- Danas, kada Zagrebom vlada zelena vlast, kada se ljetne temperature penju preko 40 stupnjeva u hladu, nikako ne možemo prihvatiti, kao najbolje rješenje, izgradnju još jedne betonske šume s hortikulturom u tragovima i prometom koji se pojačava. Kao što ne možemo prikazani prijedlog doživjeti kao identitetski iskorak. Gradski projekt koji ignorira tržnicu preko puta u Šubićevoj, koji ostavlja promet od Kvatrića prema jugu, koji reperu Inine zgrade u Martićevoj umjesto arhitektonske pronicljivosti, rahlosti i barem podjednake ambicije, suprotstavlja hermetički zatvorene bedeme nove gradnje, unutar kojih je zatočena zaštićena baština tvornice Arko, ne ostavlja prostora stvarnom arhitektonsko-urbanističkom iskoraku. Stereotipan je i banalan. Kada je sve ovako fulano, nema popravka, nego poderati i ispočetka - nastavlja Pavković.
Marina Pavković (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Ipak, struka je podijeljena, rekosmo, pa nam je Tihomil Matković, predsjednik Društva arhitekata Zagreba čiji je tim sudjelovao u ranoj fazi projekta, u iscrpnom odgovoru poručio da su procedure i visoki standardi ovdje poštivani u znatnoj mjeri više nego kod mnogih drugih zagrebačkih projekata i prostora. Slijedi kronologija procesa, uz tezu da je pored zavidne ekspertne podloge svakako zadovoljeno i načelo participacije javnosti – ali koja se, makar ona uživo, u MO Laginja, s tim očito nije složila. Razilaženje je zabilježeno već na pitanju gubitka sadašnjih oko 60 parkirnih mjesta u tom prostoru, dok se Matković slaže s predstavnicima Grada kad je posrijedi rješavanje tog izdvojenog problema.
- Iz GUP-a je razvidno da se unutar 70 metara od obuhvata Bloka Badel nalazi značajan gradski Park Bartula Kašića, tržnica i gradski trg neposredno graniče s ovim prostorom, mreža vrtića i škola je u ovom kvartu dobro razvijena, a potrebe se smanjuju. Problem prijevoza u centru ne može se rješavati povećanjem prometnih površina, već smanjivanjem broja i protočnosti osobnih vozila i značajnom preorijentacijom na javni gradski prijevoz. Jedan od najvećih prijepora u provedenoj javnoj raspravi s građanima prošli tjedan bilo je povećanje mjesta za parkiranje osobnih vozila kojima, složit ćemo se, ne treba davati takav centralni gradski prostor, već treba raditi na smanjivanju broja osobnih vozila, a za potrebe stanara predviđati podzemne garaže kakve se tu i planiraju - između ostalog je konstatirao Matković.
A da ne zaboravimo spomenuti – pitanja smo uputili i Nikši Božiću, ravnatelju gradskog Zavoda za prostorno uređenje, ali ćemo na odgovore morati još malo pričekati.
Tihomil Matković (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Formalno, sve u provedenoj proceduri naoko izgleda korektno, zanemarimo li poslovično šmiranje ranije vlasti kojim javnost biva izolirana političko-sanitarnim koridorom, e da bi tek sad dobila istinsku priliku da podigne svoj glas. Na prvom skupu tako se moglo čuti da nitko od prisutnih, a bilo ih je znatno više nego što je moglo stati u prostoriju Mjesnog odbora, nije znao da se u okviru projekta izrađuje i obavezna sociološka studija; zamislimo sad sociologiju koja se ne obazire na žive ljude čiju sliku crta. Bolja je ilustracija spor između Luke Korlaeta i predstavnika jedne od 20-ak udruga koje već par desetljeća koriste prostor tvornice Gorica u Badelovu bloku, uloživši u njega milijune kuna, ali najvećih dijelom tog razdoblja bez ugovora s Gradom kao vlasnikom. "Tko vas je tjerao da 14 godina ulažete bez ugovora", ponovio je dogradonačelnik otprilike 14 puta uzastopno, u rasponu od nadglasavanja do urlanja, pokazujući totalno neshvaćanje okolnosti u kojima su opstale tolike društvene organizacije, ne samo vlastitu nervozu.
Inače, od pogona Gorice zaštićena je jedino fasada koja će biti uklopljena u zidine budućeg kompleksa, kao zgodan ukras, malne trofej. A ima samo u Zagrebu propalih industrija da se njihovim pročeljima optoče ukrug čitavi ovoliki bedemi poput nekakve Ćele kule 21. stoljeća. No treba primijetiti i da je prostor Badela uvelike bio rodno mjesto društvenog kruga iz kojeg potječe ova gradska vlast, kad se ono prije nepuna dva desetljeća suprotstavljalo nakani Milana Bandića da ga, ukratko rečeno, racionalno kapitalizira u suradnji s privatnicima. Plan sadašnje vlasti ne odudara mnogo od stajališta one, pa sve vonja na projekte tipa Park kneževa, malo dalje u Donjem gradu, u izvedbi ulagača VMD i arhitekata studija 3LHD. Ime tog stambeno-poslovnog kompleksa lijepo otkriva psihološki kompleks i politički identitet njihovih stanara, dok svima drugima ostaju memorabilije u vidu slavnih fasada inkrustiranih u nove blokove po kojima oni više nemaju bogzna što činiti ni tražiti. Ničega od tog nema u programu Možema! nazvanom Urbanizam i stanovanje, temeljenom na principima "socio-ekonomske pravednosti, demokratizacije upravljanja javnim prostornim resursima i uključivanja javnosti u procese donošenja planova". Pa, vrijedi dodati, i zaokretu "od dosadašnjeg netransparentnog i zastarjelog načina donošenja prostornih planova". Ipak, ne treba ovdje podvlačiti crtu – ima još načina da žitelji Donjeg grada vrate Možemo! na taj startni rezon, da ne kažemo tvorničke postavke.
