Jedna od prednosti imanja psa – koja se možda rjeđe spominje kada je riječ o blagodatima suživota s najboljim čovjekovim prijateljem – jest ta da vas to divno četveronožno biće, u onim dugim i brojnim satima druženja koje provodite zajedno u šetnjama, zna odvesti u neke zakutne, skrivene dijelove gradskih kvartova gdje sami nogom nikada ne biste kročili. A takva mjesta su tu, nadohvat ruke, ponekad tek koji metar udaljena od klasičnih gradskih urbanih sadržaja.
Jedno od općih mjesta, tipičnih urbanističkih karakteristika Zagreba, jest i to da on u svome širem središtu ima brojne veže koje s ulica vode u često nevidljiva dvorišta zgrada, a u njih rijetko kao pješaci tek tako skrećemo, osim ako nemamo neki konkretan razlog za to. Ili ako nas k njima ne povuče pas, to vječito neumorno njuškalo, tragač. U jednu takvu zavučenu "oazu" na črnomeračkom dijelu Ilice – bolje bi bilo reći, bez imalo pretjerivanja, nekakvu domaću verziju Stalkerove Zone – baš me pas nedavno odvukao.
Autentično je to poprište urbane pustoši i derutnosti. Centralno mjesto u prizoru zauzimaju vjerojatno već tridesetak godina napušteni prostori poslovnih zgrada, u redu veličine ovdašnjih srednje velikih firmi. Pretpostavljam da su u vlasništvu neke propale tvrtke, s nasljeđem kompliciranih, a neriješenih vlasničkih odnosa. Kroz te zidne ruine probija najrazličitiji korov. Svjedočanstvo je to iskonske snage prirode kada je napusti svaka intervencija kulture, ostavi je na miru, dovoljno je već i na kraći period, desetljeće ili dva. No tu su i tragovi povremenog prisustva ljudi, onih "palih", za koje se nerijetko grubo kaže da su s društvenog dna, narkomani, alkoholičari i beskućnici.
Smeće, plastika, šprice i boce, odbačena odjeća i obuća, ostaci dijelova namještaja... Utoliko je povratak Ilici, njezinoj buci, šarenilu i živosti, bio šokantniji. Isti taj dan, kada sam sa psom kružio ovim dvorištem i zavirivao u njegove kutove, domaća je javnost službeno obavještena o rezultatima popisa stanovništva za koji se već dugo neslužbeno zna da zrcali porazne demografske trendove. Ne znam je li interpretacija primjerena i je li osobni doživljaj možda prenategnut, ali na spoju ove dvije stvari vidim jedno od mogućih mjesta na kojemu se simbolički oblikuje svojevrsna metafora za ovdašnju tranzicijsku katastrofu.
U slici takvog doživljaja vidio sam opisano dvorište, taj devastirani prostor nekad evidentne proizvodnje, rada i života, a danas napušteno poprište divljine, ljudskog jada i bijede, kao "grobnicu" za onih 400 tisuća "nestalih" iz Hrvatske u zadnjih deset godina. Odnosno za cijelih 900 tisuća manje ljudi no što ih je ovdje živjelo u vrijeme netom uoči, ili tek nešto malo nakon, propasti ovog radno-proizvodnog pogona usred Zagreba, tek jednog među tisućama takvih. To je trag koji pratimo od naših ranih 1990-ih.
