Povodom stravičnih posljedica potresa u Turskoj i (konačnog) početka obnove u Hrvatskoj, ali i o kvaliteti gradnje na ovim prostorima, razgovaramo s arhitektom Ivanom Cingelom, predavačem na osječkom Građevinskom i arhitektonskom fakultetu i donedavnim predsjednikom Društva arhitekata tog grada, suradnikom više nezavisnih portala na kojima kritički piše o svim društvenim problemima, posebno onima koji se odnose na arhitekturu i urbanizam.

Razmjeri potresa u Turskoj i Hrvatskoj ne mogu se uspoređivati, ali ono što ih veže je loša gradnja. U Turskoj je to bilo puno očitije i dovelo je do smrti više od 50 tisuća ljudi. U Hrvatskoj su se rušile kuće, u Turskoj zgrade. Osim predavačkog, imate iskustva i u projektiranju. Možete li nam objasniti zašto se to dogodilo? Kako je moguće da se izgradi zgrada bez temelja, kao što smo vidjeli u Turskoj?

Zgrada bez temelja je ipak viši nivo kriminalne smionosti. Ali, pitate li me kao arhitekta ili kao građanina? Jer na takva pitanja ne mogu odgovoriti isključivo kao arhitekt. Mogu reći da je uobičajeni mehanizam rušenja uvjetovan time da je potres, kao ubrzanje tla, ekstrem horizontalne sile i prvo udara upravo na temelje, pritom drastično mijenjajući smjerove i intenzitet naprezanja materijala u konstruktivnim elementima u odnosu na redovno stanje u kojem prvo pitamo za vertikalno opterećenje. Sila teža i sila potresa se, jasno, drastično razlikuju po svojstvu vremenskog kontinuiteta. Prva se ne odmara nikad, dok do druge dođe "jednom u sto godina". Onaj tko ide hvatati krivine štedjet će stoga na armaturi i marci betona baš tamo gdje to neće biti odmah primijećeno, pa drž'mo fige da se potres neće dogoditi. Upravo iz toga proizlazi logika građenja seizmički loše gradnje. To je sistemska crta ovog oblika kriminala, takoreći ciljana.

Onaj tko ide hvatati krivine štedjet će na armaturi i marci betona baš tamo gdje to neće biti odmah primijećeno, pa drž'mo fige da se potres neće dogoditi. Upravo iz toga proizlazi logika građenja seizmički loše gradnje

Tko sve sudjeluje u tom hvatanju krivina i kako im to polazi za rukom s obzirom na nadzor i institucije?

Može sudjelovati prvo investitor, koji želi uložiti što manje po kvadratu i prodati ga za što više, zatim stručni nadzor, koji u ime i za račun investitora kontrolira kvalitetu i kvantitetu građevinskih radova, ali to ne radi nužno na profesionalan način, te izvođač kojem mutne okolnosti odgovaraju jer tako i on može loviti u mutnom. Uvjetovanosti po kojima cijene kvadrata lete u nebo i rasprodaju se prije nego što zgrade budu i dovršene, čineći potražnju neovisnom o kvaliteti, za posljedicu nose povampirenje investitora, koji znaju da će prodati što god naprave, pa stišću i nadzor i izvođača da odrade što brže i jeftinije.

 

Profit iznad standarda

Sniziti standard koliko god je u granicama propisa ili niže od toga. Kako im polazi za rukom? Institucije ne funkcioniraju – nešto je do neinzistiranja, nešto do nemoći. Zato ne mogu odgovoriti isključivo kao arhitekt. To se odvija onako kao što se odvijaju bilo kakve ilegalne aktivnosti kojima je sustavno progledavano kroz prste, što je opća tema ove države, a i ne samo ove, za sve nas kao građane. Ne radi se pritom o problemu legislative građenja, nego o nepoštivanju nadležnih zakona i pravilnika. Iz Turske stižu vijesti o oslužbenjenom institutu kupovanja "amnestije" za one koji ne naprave po propisima, što je verzija formaliziranog pokroviteljstva nad raspašojem kakav vlada i kod nas. Posebnu travestiju predstavlja "zakon o legalizaciji". Oko milijun objekata koji su tko zna kako sazidani – i svaki je gazda mogao uštedjeti na projektima, armaturi i komunalnoj naknadi – za sitnu je paricu amnestirano i ovjereno za trajno ostati u prostoru. Ili barem do prvog jačeg potresa. I svakom je gazdi poručeno da se radi o državi koja će mu neko novo zidanje bez papira prije ili kasnije učiniti isplativijim od onoga s papirima. Nešto je i do propasti građevinske industrije. Željezo glavu čuva – gdje su nam ono sve nekadašnje željezare? Ima Kundera roman "Život je negdje drugdje" – industrija bitnih građevinskih proizvoda danas je negdje drugdje. Problem je kupiti uredno kontroliran i testiran beton, kamoli nešto kompliciranije. Treba na koncu istaknuti i same korisnike stanova, koji kad se odlučuju na renovacije hrabro i suvereno ruše nosive elemente, kompromitirajući seizmičku otpornost konstrukcije. Pomalo je do svačega, dakle.

Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL)

Vaša kolegica Marija Ratković svojevremeno je napisala i danas aktualan tekst u kojem kaže da bi osobno željela živjeti u zgradama izgrađenim u vrijeme socijalizma. U ovo doba novih materijala takav zaključak čini se ili tužnim ili pogrešnim. Što općenito ne valja s novom gradnjom?

Ima nešto duboko perverzno u okolnosti da su zgrade, ne po iznimci nego kao pravilo, solidnije građene prije pola stoljeća nego danas, kad su raspoložive tehnologije gradnje odmakle daleko naprijed. Marija je to, govoreći u kontekstu potresa u Albaniji 2019., rekla zato što se za Jugoslavije prioritetno ravnalo prema znanju i pravilima struke, a danas prema utršku. Reći će mi se da to kažem zato što sam komunjara – ali to je doslovno do društvenog uređenja. Kapitalizam, naročito u tzv. tranzicijskoj varijanti, motivaciju investitora i izvođača da izigraju propise kultivira kao strukturnu, jer je nagrađuje uvećanjem privatne dobiti. Zgrade ne gradi više Industrogradnja, što je značilo da je sve po JUS-u, nego 1001 Antiša ili Jozo sa sinovima, firmom i miješalicom. A, empirijski govoreći, Antiši i Jozi slabo bude do čojstva i samo gledaju kako da junački prodaju čast za ekstra 50 eura po kvadratu na svojoj strani salda. Mater i set noževa daju kao bonus u slučaju da ušićare 60.

Dok zgrade iz doba nenarodnog režima imaju instalacijske šahtove pristojne širine, pa je lako doći do zajedničke instalacije kad nešto zatreba, u onima građenima nakon '91. komunistički mrak odmijenjen je mrakom u šahtovima takvim da ne ide u njih ni mušica, nekmoli ruka, uz stravičnu buku koju stvaraju. Sve zato da bi se uštedjelo pokoju decimalu dragocjenog Metra Kvadratnog. Neće prezati ni da klonje iz susjednih stanova na kanalizacijsku vertikalu – razjapljenih sam usta gledao takvo rješenje – spoje preko cijevi koja iz jednog stana vodi u drugi, pa ako je jedan gazda zaštopa, razbijanjem poda kupatila okajavat će to ovaj drugi, koji ni ne sluti što mu se nalazi ispod pločica i računa da je kupnjom stana stekao pravo da, pardon his french, njegovo sranje bude njegovo sranje, a komšijino komšijino. Sve da bi majstori po etaži uštedjeli još decimalu Metra Kvadratnog, neuvjetnim pozicioniranjem vertikala, ili barem pola metra plastične cijevi za govna. Dotle ide kokošarenje. Veliki gradovi su nekad morali imati, a mogli su i manji, stručna povjerenstva s ovlastima da stopiraju projekte zgrada mračnih i preuskih hodnika, lišenih zajedničkih prostorija, sa sobama bez prozora i sl. Onda su im te ovlasti ukinute, jer kome u ovoj zemlji slobodnog tržišta još treba da se poduzetnicima kvari biznis?

Ima nešto duboko perverzno u okolnosti da su zgrade, ne po iznimci nego kao pravilo, solidnije građene prije pola stoljeća nego danas, kad su raspoložive tehnologije gradnje odmakle daleko naprijed

Ratković objašnjava i zašto je odustala od svog arhitektonskog posla, a i vi se prebacujete u znanost?

Ne čudim joj se u ovakvim uvjetima, ma koliko joj bolno i teško palo. Njoj se naročito skupilo upravo sa statičkog segmenta, jer je to smjer koji je učila i nije mogla mirno gledati kako su gradilišta oteli oni koji znaju biznis jer su završili životnu školu i nisu nikad čuli za moment sile da im smeta u zarađivanju para. Ali nije jedina. Konstrakta je za Novosti govorila o osvješćivanju da bi radni vijek provela kao "uglavnom servis za investitora" i kako to sigurno nije ono zašto je studirala arhitekturu ni što bi je nagnalo da ostane u struci. Sara Renar je pričala o nemotiviranosti perspektivom pumpanja stavki u troškovniku za nečiji račun ili štancanjem za što manje para što više kvadrata koje te poslije sram potpisati. To je sa svake strane Dunava po jedna od ponajboljih glazbenih autorica s ovih prostora – da krenemo samo od njih. Reklo bi se: otišao je tko je god imao kakav drugi talent. Ima nas i dosta razrokih, koji jednim okom nešto pišemo, dok drugim pokušavamo paziti što crtamo. Marija i Konstrakta su arhitekturu završile u Beogradu, a baš sam nedavno čuo anegdotu o tome kako je jedan tamošnji profesor s iskrenom zabrinutošću pitao stariju kolegicu: "Pobogu, šta ćete vi tako fini u ovoj prljavoj profesiji?" Ali ne treba ni biti naročito fin za ne htjeti biti tako uprljan kako bi to tražilo servisiranje investitora regresivnih namjera. Sistem ih pritom proizvodi serijski.

Kako stojimo s urbanizmom, kojim ste se također bavili i u više navrata upozoravali na različite oblike uzurpacije javnog prostora?

Već sam se naprolijevao žuči, a tek stižemo do urbanizma koji je prvo i osnovno upalno žarište. Ne on kao on, naprotiv, jedna od svrha mu je u bivanju regulatornom kočnicom divljanja u prostoru, već činjenica da je danas zakočen u svojoj ulozi kočenja, time što je do ekscesnih razmjera podređen kapitalu, kao također nekritički servis investitora. Govorimo onda o investitorskom urbanizmu: kad javna vlast ne inzistira na uklapanju nekog projekta u svoje urbanističke planove, nego planove točkasto prilagođava projektima kako ih objavi koji investitor. Uzalud ćemo očekivati da nijedan arhitekt neće pristati isprojektirati grotesknu grdosiju od hotela ako je prethodno općinski prostorni plan na tom mjestu omogućio gradnju tih gabarita. A kako to da je omogućio? Općinsko vijeće je izglasalo. E, to je ta lokacija na kojoj kapital buši gdje burgija neće. Neoliberalna varijanta donosi zaoštrenje privatizacije i potrošnje zajedničkih resursa kao sredstva generiranja privatnog profita, uz poistovjećivanje tobožnjih javnih interesa s korporativnima. Radi se o suštini problematike urbanizma našeg vremena i razlogu zašto se i njime danas teško do nemoguće baviti u praksi, osim, kako je rekla jedna razroka kolegica, ako imaš viška živaca a manjka obraza da potpisuješ već donesene odluke. Naša je profesija općenito tako nezahvalna zato što je dovedena u poziciju da drži svijeću crony mašćenju brkova i bude mu katalizator, na usluzi povlaštenoj investitorskoj klasi, ili da je ne bude.

(Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL)

 

Kanibalska investiranja

Može li biti i, kako da ih nazovemo, dobrodošlih investicija?

Naletio sam ovih dana na rečenicu "kad čujem riječ investitor, hvatam se za mitraljez" ili tako nekako. Štos koji ne misli ozbiljno svoju generalizirajuću formu, nego očitava nimalo slučajni karakter toga da investiranja kakva znamo, čak i kad formalno nisu pranje novca, bivaju kanibalska nauštrb ljudi, grada, okoliša, infrastrukture, bilo čega javnog i društvenog. Pitanje je sistema. U biti je kapitala da uvijek iznova mora, kako ne bi zapao u krizu, ganjati reinvestiranje ekstrahiranog viška. Treba izmišljati mjesta plasmana: daj šta daš samo da dam, da se vrti i obrće. A kroz što se, osim proizvodnju rata, najviše voli u tu svrhu ostvarivati? Nekretnine, dabome. Urbanizacija pošto-poto kao funkcija neutažive potrebe za profitabilnom apsorpcijom akumuliranih sredstava. Onda se spekulativni financijski heliji napumpavaju i napuhavaju, pa nekad malo puknu, kao nekretninski balon 2008. A što ćemo s onima koji ostaju isključeni iz ekstaze kredita i nemaju u džepu za multiplekse i ostale anestetizacije, o Metru Kvadratnom da i ne govorimo? Najmračniji aspekt sastoji se u tome što područja potencijalno visokovrijednih zemljišta koja će upiti kapital treba prvo oslobađati od stanovništva s neuglednim prihodima. Harvey je to nazvao "akumulacijom razvlaštenjem": kad se, kako bi se riješila kriza neuloženog viška, udara mesarskom sjekirom po Bronxu, ali ne i po Park aveniji, jer dobrostojeći svoje vlasništvo nisu u poziciji prodavati pod pritiskom. Kapitalizam, sve u svemu, "proizvodi prostor", o tome je Lefebvre rodonačelnički pisao, tako da nositelji prostorne moći vode klasni rat kontra isključenih iz kućevlasništva i uživateljstva konzumerističkog spektakla. I taj rat, na polju zaposjedanja urbanih površina, s privatiziranjem kontrole nad upucavanjem viška vrijednosti u njih, ono je kako se poredak nejednakosti i ugnjetavanja danas utjeruje u kosti.

Naša je profesija općenito tako nezahvalna zato što je dovedena u poziciju da drži svijeću crony mašćenju brkova i bude mu katalizator, na usluzi povlaštenoj investitorskoj klasi, ili da je ne bude

Ima li i onih koji sve to drugačije objašnjavaju?

Ako ćemo se vratiti na seizmičku otpornost konstrukcije i zašto su zgrade iz doba socijalizma bolji izbor – propisi su postroženi nakon potresa u Skopju 1963., pri čemu restriktivna regulacija nije bila mrtvo slovo na papiru. Sve se vrti oko statusa regulacije. Sigurno da ima glasova kojima je sam koncept regulacije trn u oku. Kako da si oni objasne ovu stvar? Predstavit će to kao funkciju kupovne moći stanovništva snižene neslobodnošću ekonomije. Gradnja da je nekvalitetna zato što ljudi nemaju novaca, pa nema potražnje za kvalitetnom, a onda jenjava i njena ponuda. Koja će budala graditi kvalitetno ako joj to neće imati tko kupiti! Po njima je upravo regulacija kriva za sve, jer da diže cijenu gradnje i čini je nedostupnijom. Rješenje vide, kao i uvijek, u povećanju slobode tržišta: da se umjesto nepotrebnog reguliranja prepusti njemu, ono bi samo izniveliralo ponudu i potražnju i cijene bi bile optimalne, jer ljudi ne bi bili ludi kupovati slabiju kvalitetu. A opći standard se podiže, jasno im je, dereguliranim tržištem, uslijed čega bi i porasla kupovna moć za ne morati samo jeftino i nekvalitetno uzimati. Takvo je gledanje promašeno ne tek ovim kratkim spojem koji povlači znak jednakosti između liberaliziranja ekonomije i homogenog povećanja blagostanja za sve, dok se zapravo samo povećava nejednakost, dodatno oslobađajući one s moći i kapitalom da razvlašćuju deklasirane i čine im sve nedostupnim, nego i zbog ugrađene zamjene teza. Istina je baš obratna: investitori ne rade supstandardno zato što zbog viška regulacije nitko ne bi mogao kupiti kvalitetno, već suspendiranost regulacije mogu iskorištavati da rade supstandardno zato što će se bilo što i prodati.

Zadnje dvije godine cijene kvadrata u Hrvatskoj dosežu nove visine. Kako da vas pametnije pitamo nego: biste li vi kupili novogradnju na periferiji Zagreba za 3000 eura po metru kvadratnom ili za 4000 eura u zgradi u Splitu izgrađenoj između dva rata? Ona svjetska, ne ova, naravno.

Paradoks tržišta nekretnina je da se cijena kvadrata ne smanjuje povećanjem izgrađenog stambenog fonda. Zato što nije do odnosa ponude i potražnje za stanovanjem. Broj stambenih jedinica na raspolaganju nije u deficitu u odnosu na broj onih koji bi stanovali, nego u odnosu na apetite za vlasništvom nad nekretninama. Za spekulativni kapital stan nije tu radi svoje upotrebne vrijednosti, nego da drži cijenu jer se prije svega radi o robi i ulaganju, sredstvu za apsorpciju viška uz očekivanje profita uslijed stalnog rasta cijene, što je spirala koja stvara samu sebe. Svako upumpavanje kreditnih paketa, uključujući one subvencionirane, dodaje spirali. Treba držati na umu da je tržište nekretnina prvorazredna stavka današnje globalne ekonomije, pri čemu tri četvrtine otpada na imovinu u stambenim kvadratima. S inflacijom posebno jača njihova uloga betonskih vrijednosnih papira – jer beton ne gubi na težini kao novac – pa je spirala rasta sve nesagledivijeg kraja. Što je u tome još čovjek i koga briga od svih kvadrata robe treba li mu dom? Dok je ekonomija još bila industrijska, bilo je i ekonomskog rezona za kapital u štićenju nekih osnovnih uvjeta života radne snage, uključujući priuštivost stanovanja. U postindustrijskoj ekonomiji, u kojoj više profita stvara financijski nego realni sektor, a budžama je od brodogradilišta interesantnije zemljište brodogradilišta, jedino što će spekulativni kapital zanimati je da mu se što više toga deregulira, e da bi bio "privučen". Što je sve kod nas i dodatno izraženo, jer je Hrvatska, znamo, apartmanistan uslijed udjela turizma u BDP-u i odsustva poreza na nekretnine. Ali ne mislite valjda da je to što sam u Osijeku nepovezano i s time? Što da vam kažem – krenite prema dalekom istoku. Ne možemo obećati isključivo izlazeće sunce, ali u Slavoniji imamo tradiciju kaskanja za globalnim trendovima, ima puta dok sve to dođe do nas, pa je tako i ovaj gentrifikacije, turistifikacije i komodifikacije stanovanja ublaženiji.