U razgovoru s dvojicom arhitekata, Mladenom Škreblinom i Emilom Jurcanom, želimo pokazati da relativno propadanje grada Zagreba možemo objasniti i pomoću marksističkog termina o nejednakom i kombiniranom razvoju. On se odnosi na zakonitosti političke ekonomije, koje se vrlo dobro uočavaju na području arhitekture i urbanizma u jednoj perifernoj zemlji kapitalizma čiji je Zagreb glavni grad. Riječ je o onim kontrastima u tkivu grada koji su vidljivi golim okom: da imamo propadanje i ruiniranje kuća, zgrada, dućana, cijelih četvrti koje su zaustavljene u davnoj prošlosti, dok je istovremeno prisutna moderna gradnja novih zgrada, stanova i poslovnih prostora, blokova i naselja, sve do megalomanskih projekata poput svojedobne ideje zagrebačkog Manhattana.

- Potres i pandemija samo su do kraja razotkrili činjenicu zašto se Zagreb godinama pretvarao u slam. Zahvaljujući potresu 1880. Zagreb se počeo ozbiljnije urbanistički planirati i iz gradića izrastati u grad. Armirani beton bio je skupocjen materijal koji je tek bio stigao na ove prostore. Sve do 1941. vlasništvo nad kućama i stanovima bilo je u većem dijelu gradskog središta stabilno. S početkom rata zauzete su i opljačkane židovske i srpske kuće i stanovi. Njihovi vlasnici završili su u logorima, pridružili se partizanima ako su imali sreću. U tzv. socijalizmu promijenjen je vlasnički status stanara. Pobjednici su dobili stanove u tzv. društvenom vlasništvu. To je, uz nedostatak novca, najvećim dijelom onemogućavalo razumijevanje stavova onih stručnjaka koji su upozoravali da se grad nalazi u opasnoj potresnoj zoni, a da većina zgrada nije građena protupotresno. I da zgrade nisu adekvatno održavane - govori Mladen Škreblin.

- Ono što je dugoročno najviše stradalo u zagrebačkom potresu građanski je mit. Prostorno utjelovljenje tog mita, donjogradska jezgra, postepeno propada već niz godina, stanovništvo se raseljava, zgrade degradiraju, a život u njoj odumire. Današnja nemogućnost njene obnove samo je dramatičan ishod procesa koji zadiru mnogo dublje, a tiču se pitanja postoji li subjekt, nositelj mita kojem je taj historicistički blokovski urbani pejzaž potreban. Tko se zapravo danas identificira s mitteleuropskim buržujskim nasljeđem? Građanski san današnjice usmjeren je na bijeg iz grada, na individualno stanovanje, kuću s vrtom, brzu i efikasnu prometnu povezanost automobilom, na mogućnost ostvarenja intimne individualne kapsule okupljene oko koncepta obitelji kao jedine preživjele socijalne strukture. Takvi snovi ne samo da nisu ostvarivi u okvirima kolektivnog stanovanja iz socijalističkog razdoblja, nego ni u stambenim strukturama koje su im prethodile, u blokovima ukrašenim secesijskim i ranomodernističkim fasadama, koji reprezentiraju upravo onu mitološku točku za koju bi se očekivalo da će se nove elite referirati u svojoj historijskoj legitimaciji, a to je mit o buržujskom (dis)kontinuitetu. Pa ipak, one to ne čine - kaže Emil Jurcan.

Naša nova buržoazija dakle, osim iznimno, nema osjećaj kontinuiteta spram svoje "slavne" prošlosti. A što se u međuvremenu dogodilo?

- Grad je skočio preko Save, grade se nova naselja s ozbiljnim protupotresnim statičkim standardima. S nezavisnošću, u 1990-ima, kada se vratio kapitalizam, počela je nova vlasnička tranzicija, stanovi su opet privatizirani, otkupljeni. Nedostajalo je novca za oružje. Donjogradski blokovi, a još prije njih Gornji grad, postali su metom novih poduzetnih pobjednika, miljenika nove vlasti. Nitko nije mario što je prošlo 140 godina od potresa koji je u Zagrebu imao stogodišnji ritam. A i zašto bi država nešto organizirano obnavljala i sanirala onima od kojih mnogi jedva da imaju za režije, kada to ionako samo povisuje otkupnu cijenu štakornjaka, kako ih je zvao Hoto, i smanjuje profit?! - govori Škreblin.

Dakle, jezgra grada u najmanju ruku klasno je podijeljena. I dok Jurcan ne vidi nastup nove buržoazije u njoj, nego opstrukciju, Škreblin je diferenciraniji i to ne samo s obzirom na centar, nego i na periferiju.

- Procesi gentrifikacije Gornjeg grada započeli su još u tzv. socijalizmu, kao i getoiziranje pojedinih kvartova uglavnom bespravne gradnje, na primjer Kozari boka – naselja na Drek riveru, i uspješno su nastavljeni i obogaćeni nejednakim razvojem cijele zemlje. Hrvatska je danas opasno bolesno društvo. Prvenstveno zbog načina na koji se njome vladalo od smrti Jugoslavije. Turistički slogan mogao bi glasiti "Želite li uživo gledati što su korupcija, devastiranje okoliša, kuća i naselja, odnosno graditeljske baštine, dođite u Hrvatsku!" I nova izgradnja tome svakodnevno pridonosi - ističe Škreblin.

S jedne strane imamo tjeranje u davnu prošlost, a s druge novu gradnju. Što je s centrom?

- Gotovo se ništa, osim sakralnih objekata, ne održava i adekvatno ne obnavlja. Prošao je 21 mjesec od potresa, a ništa se ne događa. Međusobno se optužuju resorni ministar, pravi "veliki Horvat" i stručnjak za sve probleme od gospodarstva do graditeljstva, te donedavni direktor famoznog Fonda, tipični HDZ-ovski birokrat. Nitko ne može do kraja predvidjeti što će biti s tzv. javnom nabavom, osim što će cijene radova porasti za 30 posto - kaže Škreblin.

No ništa od toga nije specifično naše jer sliči na procese koji su zahvatili i zapad i nekadašnje zemlje u razvoju, a posebno SAD od sredine 1980-ih naovamo. Unatoč tome, u kapitalističkim centrima došlo je do promjena.

- Nejednaki/neravnomjerni razvoj naselja i gradova općenito historijski predstavlja temeljni obrazac u svim svjetskim naseljima i gradovima sve do danas. U razvijenim zemljama on je ublažen činjenicom da su i siromašniji dijelovi gradova dobro održavani. Pa tako i oni mnogima djeluju privlačni za život. U Hrvatskoj je to teško zamisliti. Kakav bi model obnove u bolesnom društvu mogao smanjiti nejednakosti/neravnomjernosti u životima stradalih građana? Oboljeli ljudi i životinje liječe se u zdravstvenim ustanovama. U Hrvatskoj još uvijek postoje rudimenti/krhotine javnog zdravstva – lokalne ambulante primarne zdravstvene zaštite, veterinarske stanice. Zapušteni i potresom narušeni grad može se liječiti samo ako su u njegovim kvartovima organizirane urbanističko-graditeljske ambulante, interdisciplinarna savjetovališta s dokumentacijom i dijagnostičkim planovima, mjesta u kojima građani mogu biti informirani i savjetovani. Oboljele, narušene kuće mogu se liječiti na temelju ozakonjenih stručnih pravila, urbanih i arhitektonskih obrazaca i mjera kakve se godinama provode u obnovama evropskih gradova - govori Škreblin i sjeća se svojih evropskih iskustava iz 1980-ih.

- Kada sam 1987. u Berlinu svjedočio provođenju principa obnove Kreuzberga, mislio sam da je riječ o socijalizmu. Nakon brojnih debata, pa čak i sukobljavanja, izglasani su principi i graditeljski obrasci koji povezuju društvo, zaštićuju graditeljsku baštinu i promiču jednakost među građanima, tzv. stanarima. Marginalizirani stručnjaci u Hrvatskoj pledirali su, još u Jugoslaviji, da se cjelokupni teritorij zemlje proglasi područjem obnove i sanacije. Bojim se da se to nikada neće dogoditi. U Berlinu i brojnim evropskim gradovima već se koncem 1970-ih i 1980-ih kreće u takve zajedničke, kombinirane projekte gradskih uprava i neprofitnih organizacija. Projekte obnove gradskih središta i naselja inicirale su grupe nevladinih udruga marginaliziranih arhitekata, urbanista, slikara, glumaca, socijalnih radnika, psihologa, školskih nastavnika, novinara, pravnika... IBA, kako su zvali projekt koji su provodili u gradskoj upravi, utemeljio je model kojim potreban, ozbiljan novac za obnovu ravnopravno dolazi od države, pokrajine i grada. Svaki stan bio je subvencioniran na temelju istih kriterija i financijskih iznosa potrebnih za obnovu konstrukcija, fasada i infrastrukture. Važan socijalni kriterij odnosio se na neraseljavanje, na zadržavanje stanovništva u stanovima i kvartovima, kao i na važnu činjenicu socijaliziranja migranata, na visoke obrazovne standarde, na zelenilo i ozelenjivanje, na mrežu javnog transporta u lokalnom području, na slobodan pristup živoj vodi, na mjesta za stabla, voćke, vrtne klupe, povrtnjake, na pješačke i biciklističke staze, dječja igrališta - dodaje Škreblin.

Emil Jurcan (Foto: Duško Marušić/PIXSELL)

No ni u Berlinu više ne vlada takva idila. Emil Jurcan prilično je pesimističan s obzirom na to da domaću buržoaziju ne vidi kao subjekt urbanističke promjene, barem što se tiče centra gradova, a ni razvijenu alternativu njoj.

- Moguća je tvrdnja da je takvoj historijskoj baštini namijenjena ekonomska svrha, što je slučaj i s većinom središta europskih gradova, odnosno da se taj mit eksploatira u svrhe kulturnog turizma. Zagreb svakako nije lišen tog trenda i veliki broj donjogradskih stanova prenamijenjen je u hotele, hostele i apartmane. Međutim, ta fragmentirana i raspršena ekonomija u mogućnosti je samo crpiti višak iz postojećih kulturnih vrijednosti. Jednom kada se te vrijednosti počnu urušavati, fasade otpadati, a zidovi pucati, postaje jasnije da ta deregulirana ekonomija materijalizirana oko live-laugh-love interijera nije ni približno u mogućnosti pristupiti obnovi i njezi kulturnog kapitala koji tako agresivno troši - kaže Jurcan.

U zagrebačkom potresu dugoročno je najviše stradao građanski mit. Prostorno utjelovljenje tog mita, donjogradska jezgra, postepeno propada već niz godina, stanovništvo se raseljava, a zgrade degradiraju – kaže Jurcan

U zaključku je Škreblin nešto optimističniji.

- Još uvijek kada netko u Saboru spomene nevladine udruge, vladajući izvlače revolvere. Ipak, postoji nada da se u Zagrebu takva osviještena, urbana, "kombinirana socijalna politika" počne događati... no do daljnjega se neće dogoditi u ostatku Hrvatske - smatra.

Je li kombinirani razvoj rješenje ili problem naše urbanističke političke ekonomije? Jurcan se fokusira samo na jezgru gradova, ali tu vidi izvor dubljeg pesimizma.

- Smatram pogrešnim razmišljanje da je donjogradsku jezgru teško obnoviti zbog kompleksnosti ornamenata na fasadama zgrada ili zbog zahtjevnih konzervatorskih uvjeta, pa čak i zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa. Kada bi ta arhitektura bila značajna za pothranjivanje određenog mita, njegovi nositelji prevazišli bi financijske, administrativne i političke barijere koje sputavaju današnju obnovu. Problem je, čini se, drugdje. Ili nositelji tog mita imaju nedovoljnu moć i utjecaj da potaknu te procese, pa ih se onda ne može smatrati vodećom društvenom skupinom, što je u direktnoj suprotnosti sa samim građanskim mitom koji tvrdi da je upravo građanstvo to koje razvija grad, ili taj mit uopće nema nositelja. U oba slučaja kolijevka zagrebačke buržujske kulture urušava se pred bespomoćnim građanstvom - kaže Jurcan.

Ono što on naziva građanstvom i njegovim mitom, mi možemo nazvati nejednakim i kombiniranim razvojem buržoazije u nas. Ona, kao kompradorska i domaća, nije dovoljno snažna, a pitanje je i koliko je zainteresirana za ravnomjeran urbanistički i arhitektonski razvoj. Ona može samo graditi svoje "otoke sreće" za izabrane, no i oni, uz iznimke, ne prerastaju u prave "izolirane zajednice". Prisutno je ruiniranje starih i novih naselja, ali pitanje je koliko već imamo i stambena geta. Izgleda kao da elitizam u gradnji nema taj zamašnjak koji bi stvorio cijele "ograđene zajednice", tako da luksuzne nove zgrade i naselja uglavnom moraju imati pogled na svoje osiromašeno susjedstvo.

Alternativa takvom urbanizmu i stambenoj politici postoji i već smo o njoj u Novostima pisali. Ona je u masovnoj izgradnji javnih stanova u zgradama za najam, koji bi bio postojano reguliran. No to više nije jednostavno ostvariti ni u gradovima-uzorima poput Berlina, gdje je upravo u toku postreferendumska borba za obuzdavanje gentrifikacije i golemog rasta najamnina stanova. A to se događa u gradu koji u odnosu na Zagreb izgleda uređeno, dok su urbanistički i arhitektonski kontrasti u nas puno veći. Donedavno se sve rješavalo ušminkavanjem fasada u središtu grada, a sada ni to više nije izvjesno. S druge strane, izgrađeno je puno novih zgrada i naselja, iako je i balon buma u graditeljstvu pred puknućem ili se već ispuhao.