Kao da stojite na velikom bubnju i onda čujete bum, tako se osjećaju aftershockovi u Petrinji – kaže nam u uvodu intervjua građevinski inženjer Krunoslav Komesar, koji na potresom stradaloj Baniji još od prošlog ponedjeljka zajedno s brojnim kolegama u sklopu Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo volonterski pregledava oštećene objekte, pomažući time tamošnjem stanovništvu u nevolji koja ih je snašla.

Kakvim, na sociološkoj razini, doživljavate trenutno stanje u Petrinji?

Susrećemo se s brojnim obiteljima koje od nas traže pomoć, a prije svega utjehu. Među nama inženjerima već je jasno da smo istovremeno i u ulozi psihologa. Brojni ljudi su ostali spavati u automobilima sve dok im nismo dali potvrdu da su njihove kuće sigurne. Onima koje nismo na taj način mogli utješiti bili smo upozorenje da ne ulaze u razrušene kuće, a mnogima smo također podijelili višak naših zaštitnih kaciga. Na raspolaganju smo ljudima strpljivo i stalno.

 

Poslijeratna obnova

Što ste dosad ustanovili pregledavajući oštećene zgrade na Baniji i kakvi su u trenutku našeg razgovora u ponedjeljak navečer razmjeri oštećenja, jer brojke će se do izlaska ovog intervjua zasigurno višekratno povećati?

Ne ulazeći u detaljnu procjenu štete, mi dajemo samo ocjenu stanja uporabljivosti građevine, odnosno mogu li ili ne ljudi sigurno boraviti u dotičnom objektu. Od 17.675 zaprimljenih zahtjeva u području pogođenom potresom, u trenutku našeg razgovora pregledano je 5555 objekata, od čega je polovica odrađena u Petrinji. Zbog oštećenja je neupotrebljivo njih 976, dok je privremeno neupotrebljivo ukupno 678 građevina. Mjere hitne intervencije s oznakom privremene neupotrebljivosti propisane su za 735 objekata, dok je bez ograničenja upotrebljivo ukupno njih 1010. Najteže je stradao centar Petrinje, dok neki rubni dijelovi grada, pod uvjetom da su kuće moderno građene, nisu praktički ni taknuti. Vozeći se prema Glini naići ćete na također potpuno porušene kuće, ali i jednako tako do njih novoizgrađene koje barem izvana izgledaju potpuno netaknute.

Kako tumačite viđeno?

Centar Petrinje je star gotovo dvjesto godina, riječ je o mahom ciglenim zgradama koje su rijetko ili nikako obnavljane, koje nemaju nikakva protupotresna ojačanja, čija je sanacija i restauracija, ako je već i napravljena, obavljena na klasičan način, dakle bez protupotresnih elemenata na koje mi inženjeri uvijek ukazujemo. Svaku je zgradu pri restauraciji potrebno protupotresno ojačati, jer što nam vrijedi izvorno sanirana kuća s kamenom i ciglom kad će netko u njoj nastradati. Moramo živjeti u budućnosti i imati na umu da živimo na potresnom području. Kuće prvenstveno služe ljudima, one nisu same sebi svrha. Mislim da su ljudi toga postali konačno svjesni.

Je li se negdje u obnovi muljalo ili petljalo, postoje valjda dokazi u arhivama državnih ministarstava: tko je radio na kojoj kući, tko ju je projektirao i tko nadzirao u Petrinji, Glini i drugdje

Što bi aseizmički standardi u gradnji objekata obuhvaćali? Na koji način i čime učvrstiti postojeće, starije zgrade, kako graditi nove objekte?

U priručniku "Urgentni program potresne obnove" u izdanju Građevinskog fakulteta i Hrvatske komore inženjera građevinarstva govori se o četiri razine ojačanja, a da je na ovom stradalom području to bilo barem na trećoj razini, sigurno bi se kuće teže rušile. Struka nalaže da se umjesto drvenih grednika spregnu ploče; armiranobetonske tanke ploče s drvenim grednikom ili pune, lijepljene drvene ploče. Također da se nad svim otvorima stave nadvoji – čelični ili armiranobetonski. Da se ubace unutarnji zidovi koji bi u određenom smjeru ukrutili građevinu. Da se krovišta učvrste s modernijim materijalima, da se mjestimice ubace i čelični elementi. Da se koriste nosivi ili armiranobetonski serklaži, odnosno stupovi, okviri koji učvršćuju kuću itd. Naravno, i sanacija temelja je vrlo bitna kod nekih građevina, njihovim naknadnim učvršćivanjem. Postoje i druge brojne metode.

Što ste dakle zapazili na rubnim dijelovima grada, posebno uzmemo li u obzir da je zasad neutvrđen broj kuća 1990-ih loše napravljen, što bi moglo otkriti i mogući kriminal u poslijeratnoj obnovi na tom području? Sve je više svjedočanstava o tome, Uskok pokreće postupak zbog sumnjive obnove na Baniji, a vladajući ističu da je u poslijeratnoj obnovi sudjelovalo preko 150 tvrtki i da je obnovljeno čak 150.000 kuća i stanova.

Mi kolege smo između sebe komentirali i također nas brine činjenica da je naša struka u tom smislu negdje potencijalno zakazala. Vozeći se na potezu od Siska do Petrinje, potom do Gline i okolice, pokušavao sam detektirati koje su to kuće pravljene u programu obnove. Koliko se sjećam, jer sam sa svojom firmom 2000. i 2001. radio na programu obnove u Slavoniji, to su bile male kuće tipskog oblika, pri čemu je na prvog člana obitelji otpadalo 45 kvadrata, a za svakog idućeg još po deset. Bile su to prizemnice s potkrovljem ili pak samo prizemnice bez žbuke. To je bila osnova moje pretpostavke i takve su kuće koje sam vidio na cesti ostale pa gotovo netaknute. No čuo sam od kolega da ima i oštećenih kuća iz programa obnove. Ako je bilo koja od tih kuća imala propisno izvedene serklaže – armiranobetonske stupove, odnosno okvire ispunjene ciglom koji učvršćuju kuću – i normalne temelje, većina njih, građena po modernim standardima u zadnjih trideset ili četrdeset godina, ne samo iz obnove, ostala je, barem izvana, gotovo netaknuta. Do njih su bile srušene kuće, građene od cigle ili starije gradnje. Naravno da je moguće da neke kuće sagrađene u obnovi nisu napravljene prema propisima, da se nisu poštivala pravila struke i takve se greške trebaju isticati, a ljude koji su ih loše radili otkriti i maknuti iz posla – bilo da su bili projektanti, stručni nadzor ili izvođači radova.

Znači, ne možete sa sigurnošću kazati koje su kuće srušene iz obnove, a koje nisu?

Prema vizualnom pregledu mogu zaključiti da su gotovo sve kuće koje su se srušile za moderne pojmove građene nestručno ili tradicijski s ciglom otprije sedamdeset do sto godina, bez armiranobetonskih elemenata, bez čvrste konstrukcije. No primijetili smo uz područje rijeke Kupe, u nekadašnjem naplavnom području, da su se čak armiranobetonske kuće ponegdje pomalo nagnule uslijed popuštanja muljevitog tla na kojem su građene.

U izjavi za jedne dnevne novine rekli ste da se najgore gradilo tijekom 1990-ih?

Da, bila su to olovna vremena za nas građevinare.

S obzirom na to da ste i osobno sudjelovali u programu obnove, možete li nam dati neki pobliži uvid u tu problematiku i je li se poštivala struka?

Na krajnjem istoku Slavonije, u Iloku, Bapskoj, Šarengradu, Mohovu i drugdje, projektirali smo oko 150 kuća, poštujući pravila struke tako da nije bilo većih problema. Taj je program rađen prema Zakonu o obnovi, pri čemu su se svi objekti oštećeni i porušeni u ratu obnavljali prema jednoj sažetoj dokumentaciji bez ishođenja dozvola za gradnju jer su se zahtijevale hitne intervencije kako bi se što prije stambeno zbrinulo velik broj građana. Dozvole nisu ishođene iz razloga što se primjenjivao princip izgradnje tipskih kuća po posebnom Zakonu o obnovi koji je usvojio Sabor. Koliko se sjećam, država je iz jednog centralnog mjesta preko Ministarstva obnove koordinirala sve te radove: postavila je koordinatore-glavne inženjere za pojedina područja, ali i tvrtke, područne konzaltinge, projektante i nadzore koji su rješavali pojedine ulice ili cijelo selo. Mi bismo primjerice došli u dotičnu ulicu, dobili bismo podatke koliko je članova obitelji u određenoj kući, fotografirali postojeće stanje, snimili gdje se nalaze priključci, nakon čega bismo izradili skraćeni elaborat s osnovnim statičkim proračunom za sigurnost kuće, koji je definirao dakle jednu tipsku građevinu za određeni broj članova obitelji. Bila je to klasična gradnja s opekom, nosivom armiranobetonskom konstrukcijom, nadvojima nad svim otvorima i krovištem od drvene građe. Iako nije bilo razloga za odstupanja, ipak u svakom žitu ima kukolja, a je li netko radio obnovu mimo projektne dokumentacije pokazat će se vrlo brzo, jer građevinari ostavljaju trag u prostoru, ne mogu se nigdje sakriti.

Treba nam naučiti živjeti s potresima. U Japanu djeca permanentno provode vježbe kako se ponašati u slučaju potresa, a i kod nas bi bilo dobro to ponovno uvesti

 

Svatko se bavio građevinom

Možemo li pobliže o olovnim vremenima?

Tada su na projektima gradnje bile angažirane brojne tvrtke koje su se nakon rata, u vrijeme kad nisu još bile uspostavljene u brojnim mjestima ni inspekcije ni uredi državne uprave, započele baviti građevinom. Svatko je imao mogućnost otvaranja firme, građevinom su se počeli baviti i konobari, kuhari, pekari, krojači i drugi – pritom ne mislim uvrijediti nikoga – i bilo je to vrijeme zanosa, svi su gradili, a nije se kao danas pazilo na struku. Kad vam je vlasnik tvrtke netko tko ne provodi propise, onda je također teško njegovim inženjerima i zaposlenicima poštivati pravila struke. Jesu li negdje muljali ili petljali, da nisu ugrađivali armaturu ili su izbjegavali stavljati serklaže, mada je ključno da pri potresu opterećenje prenose armiranobetonski elementi u suradnji s poprečnim ili nosivim zidovima, postoje valjda dokazi u arhivama državnih ministarstava: prije svega tko je radio na kojoj kući, tko ju je projektirao i tko nadzirao u Petrinji, Glini i drugdje. Treba utvrditi odgovornost onoga tko je nesavjesno radio pa neka sada snosi posljedice.

Kako krenuti dalje u sigurnu obnovu potresom devastiranih područja?

Prilikom obnove centra grada uz izvornu arhitekturu i kulturno nasljeđe treba svakako poštivati protupotresne standarde, no recimo na prilaznim dijelovima Petrinji, Glini ili Sisku, gdje su se gradile kuće raznih, netradicijskih oblika, mislim da nema potrebe inzistirati na tome. Tu treba razmišljati o modernijim rješenjima, mogu se i montažne kuće napraviti, kojih ima nekoliko tipova, one su i otporne na potrese, čak spadaju među najsigurnije kuće. Takve tipske kuće mogu se montirati za tjedan dana, nakon što se naprave temelji i armiranobetonska podloga sa svim temeljnim komunalnim infrastrukturnim priključcima. Ali oko toga svakako trebamo donijeti strategiju. Mišljenja sam ipak da će se i Petrinja i Glina obnoviti prije Zagreba, jer je riječ o manjim sredinama u kojima je manje zaštićenih objekata, ali i zato, kao što sam već rekao, što se obiteljske kuće mogu graditi montažnim tipom. Zbog jačine potresa vjerojatno se može dobiti i veći iznos novca za obnovu. Organizacijski, svi ovi potresom oštećeni gradovi ili sela na Banovini mogli bi se odvojiti u pojedine blokove, pri čemu bi se za svaki od njih odredilo pojedine tvrtke za projektiranje, stručni nadzor, a tri do četiri izvođača radova mogli bi pokriti jedan kvart, čime se vrlo brzo može krenuti u obnovu. Riječ je, dakako, samo o konstrukcijskoj obnovi u koju nisu uključeni završni obrtnički i vodoinstalaterski radovi. Nije zasad poznato što će biti s time, kao ni hoće li država obnavljati kuću u centru ako nema zahtjeva za njezinom obnovom. Hoće li u centru Gline ili Petrinje ostati takozvana rupa? Morat će se donijeti brojni zakoni, jer ulazimo u tuđe vlasništvo. Ipak, prilika je da se Petrinja i druga stradala mjesta u nadolazećoj rekonstrukciji uzdignu iz pepela i zabljesnu novim sjajem.

Rad povjesničara umjetnosti Dragana Damjanovića "Organizacija obnove Zagreba nakon potresa 1880. godine" pokazuje da je šteta bila sanirana u mjesec dana i da je grad krenuo s normalnim životom. No treba reći da je Zagreb tada imao tek 30 hiljada stanovnika.

Bio je veličine današnjeg Siska. Na isti način bi se u Sisku neki objekti relativno brzo mogli sanirati. Međutim, treba napomenuti da tada nisu bili na snazi protupotresni propisi. Zagreb je saniran na način da su se pukotine na školama i drugi objekti tek žbukali i farbali i nisu bili pripremljeni na nadolazeće potrese. A danas moramo raditi temeljitu rekonstrukciju i obnovu, poštivati suvremene propise i sačuvati ljude, a ne samo zgrade.

Na koji način naučiti živjeti s elementarnim nepogodama, konkretno potresom, kako provoditi edukaciju o tome? Bi li trebalo vratiti akcije "Ništa nas ne smije iznenaditi", jer je očito da nas u ovoj našoj trusnoj zemlji potresi mogu zadesiti bilo gdje?

Mi već od osnovnih škola možemo krenuti s edukacijom, jer treba nam naučiti živjeti s potresima. U Japanu, koji je puno potresnije područje od našeg, djeca permanentno provode vježbe kako se u tom slučaju ponašati. I u vrijeme moje mladosti za svakog polugodišta prakticirali smo korisne vježbe iz obrane i zaštite. Bilo bi dobro to ponovno uvesti, jer ćemo tako početi stvarati klimu koja nas osvješćuje da moramo biti spremni na potres, ali i graditi kvalitetnije kuće. Lakše ćemo naučiti živjeti ako znamo što nam se može dogoditi, nego da se skrivamo i bježimo od toga.