Zdravstveni karton Mare Vilus (69) iz Petrinje pozamašan je popis dijagnoza, varirajućeg krvnog pritiska i još koječega, ali sve njene tegobe naprasno su prestale kada su u dvorište nekadašnje kuće, prije dvadesetak dana stigli radnici kako bi njoj i njenom suprugu Dušanu (58) izgradili novu kuću. Njih dvoje su među onima koji su u banijskom potresu izgubili domove.
- Nije da sam ja odjedanput ozdravila, moje dijagnoze i bolovi još su tu i vjerujem da će me pratiti cijeli život, ali kada sam napokon dočekala da započnu radovi na izgradnji nove kuće nakon što je u potresu naš dom srušen do temelja, sve zdravstvene i druge brige netragom su, barem za sada, nestale. Osjećam se zdravo i veselo, puna sam energije da novu kuću muž i ja dotjeramo po našoj mjeri i ukusu. Nakon četiri godine čekanja, obasjalo nas je sunce i te četiri godine sada se ne čine tako duge. Već sam ih zaboravila i samo razmišljamo o novoj kući - odmah nam je kazala Mara Vilus.
Dušan i Mara imaju dvoje djece, kćer Dušanu koja živi s obitelji u Australiji i sina Nebojšu koji je malo bliže, na Zlatiboru u Srbiji. Baš na dan katastrofalnog potresa cijela je obitelj bila na okupu, ali na sreću, tog kobnog trenutka nitko nije bio u kući koja se u tili čas stropoštala do temelja. Svega nekoliko minuta trebalo je da svi Vilusi dojure do hrpe betona, cigala, željeza, drveta i namještaja. Kad se prašina slegla, vidjeli su da od kuće, osim nekoliko klimavih zidova, nije ostalo ništa. Srušena je i ograda oko nje.
- Bili smo zgranuti prizorom, ali sretni što smo svi živi i zdravi. Trebalo je nastaviti dalje. Prvu noć smo spavali u autu "sjedećki", što sam jedva nekako izdržala uz velike bolove u kralježnici. Kad je postalo neizdrživo, djeca i ja otišli smo mojoj sestri čija kuća nije bila srušena već samo ispucala, a suprug Dušan iz auta se preselio u nakrivljenu šupu. Pomogli su nam Crveni križ i Civilna zaštita, pa smo uskoro dobili kontejner. Iako je to zapravo bila ustvari nekakva kancelarija bez ikakvog namještaja i sanitarnog čvora, nama je to ličilo na hotel. Poslagali smo po podu spužve i napokon spavali kako treba. Tuširali smo se kod prijatelja i komšija. Svi su nam izašli u susret. Četiri mjeseca nakon toga obratila sam se ambasadi Republike Srbije u Zagrebu i odmah nakon toga dobili smo novi, pravi stambeni kontejner, pa nama ovo sve zajedno nije više bila hotelska soba već elitno hotelsko naselje. I tako je to išlo četiri zime i četiri ljeta. Ne pitajte kako smo to izdržali za vrućih ljeta i hladnih zima ali gotovo je. Petu zimu, prema svemu sudeći biti ćemo u svojoj kući - nada se Mara Vilus.
Dušan i Mara su već dugo penzioneri pa zajedno primaju oko 500 eura mjesečno i raspoređuju ih kako znaju i umiju. Obrađuju poveliki vrt iz kojeg dobivaju povrće od kojeg Mara priprema zimnicu pa su police u ostavi pune vlastitih proizvoda. U proizvodnji i pripremi hrane, kao u ostalim kućnim i dvorišnim poslovima, Dušan i Mara sudjeluju podjednako, te paze i čuvaju jedno drugo. Nije potres jedina nevolja mare i Dušana. Dobro se sjećaju posljednjeg rata i Oluje kad su morali izbjeći u Srbiju.
- Sve se toga dana dogodilo iznenada, navrat, nanos. Vidjeli smo da je vrag odnio šalu, da se nema što čekati i sve smo ostavili. Ostade trgovina mješovitom robom koju smo držali, ostade kamion, poljoprivredni strojevi i sve što smo cijeli život stjecali. Završili smo u Aranđelovcu, gradu kamenorezaca i klesara. Tamo sam imao prijatelja kojeg sam upoznao davno, još u Jugoslaviji kad je na groblju u Petrinji izrađivao spomenike. Trebala mu je nekakva brusilica koju sam imao jer sam i ja radio spomenike, posudio sam mu je i od tada smo dobri. Kad smo došli u Aranđelovac, sjetio sam se njega, našao ga i dalje je sve bilo kao na filmu. Našao mi je posao, smještaj smo imali i dalo se preživjeti nekako. Djeca su krenula u školu, ja sam radio, Mara se brinula za ostalo i tako prođoše 4 godine. Možda bi mi još neko vrijeme i ostali, ali djeca su sve više žalila za rodnim krajem i svojim prijateljima u Petrinji. Nikako im nije sjela Srbija i Aranđelovac pa su, sve više, iz dana u dan, tražili da se vratimo. Nije bilo druge nego nazad u svoj zavičaj - objašnjava nam Dušan Vilus.
Kad su se vratili kuća je bila zauzeta. Naime, njihova nekadašnja podstanarka, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, zauzela je cijelu kuću jer joj je netko rekao da je na prodaju. Njen boravak u kući nakon Oluje spriječio je pljačku ali su se Vilusi dobro namučili da podstanarka napusti kuću. Dvije godine vodili su spor, boravili kao podstanari u drugoj kući i na kraju su dočekali da napusti kuću. Napravila je i priličnu štetu, ali to Dušanu i Mari nije bilo važno. Važno je bilo da su nakon šest godina izbivanja, ponovo bili pod svojim krovom.
- Odmah po povratku počeo sam raditi ono što najbolje znam; zidariju, klesanje kamena, izradu spomenika ali i druge, uglavnom fizičke poslove. Prije rata sam se zaposlio kod jednog klesara kao šegrt i dobro sam snimao sve tajne tog posla što mi je u Aranđelovcu ali i ovdje, napokon dobro došlo. Otvorio sam klesarski obrt i sve je krenulo kako treba, sve do penzije - objašnjava nam Dušan.
Mara je prije rata bila 15 godina zaposlena kod Društvenog pravobranioca samoupravljanja u Petrinji, a kad je ta socijalistička institucija zauvijek ukinuta, osnovala je privatno poduzeće Vilus koje se bavilo klesarstvom, građevinskim radovima i trgovinom. Sve do Oluje. Na kraju posjeta Mari i Dušanu razgledali smo i vrt iz kojega je domaćica ubrala nekoliko svježih, domaćih rajčica za novinara.
