Suprug Nikola umro je godinu nakon potresa, kći Davorka već je dugo sa svojom obitelji u Finskoj, a sin Davor živi sa mnom, ali samo vikendom, jer je radnim danima zauzet od jutra do sutra kao električar. Pa vi sad sami prosudite živim li ja u ovim svojim godinama sama i napuštena... Šalim se pomalo, nije sve tako crno: Davor mi itekako olakšava svakodnevne nedaće, a i radnice petrinjskog Crvenog križa brinu o meni tako što me bar jednom tjedno obiđu – kaže nam 74-godišnja Stana Obradović iz banijske Gornje Bačuge.
Za nju, kao i za većinu stanovnika Banije, vrijeme se danas ugrubo dijeli na ono prije i ono nakon potresa. Sjećanja na sukobe devedesetih, na nevolje koje je dio njih prolazio za Oluje ili nakon povratka iz izbjeglištva, ostala su duboko potisnuta prirodnom katastrofom koja je razorila ionako devastirana materijalna dobra, ali i uobičajeni način života.
- Taj nas je nesretni potres unazadio godinama, a taman smo se nekako počeli oporavljati od rata i one neželjene bježanije! Kad se zemlja zatresla, moj Nikola i naš Davor zatekli su se u petrinjskoj Pošti, a ja sam u posljednji trenutak uspjela istrčati iz kuće koja je pucala na sve strane. Prvih par dana boravili smo u jedinom dijelu koji nam se činio donekle sigurnim i nerasklimanim, no onda su nam statičari vrlo brzo zabranili svaki boravak u njoj, pa smo se stiskali u ljetnoj kuhinji i muževljevoj radionici sve dok od SNV-a nismo dobili kontejner – potvrđuje nam naša sugovornica.
Porodica je odmah podnijela zahtjev za obnovu kuće, slično kao i tridesetak godina ranije kad su se vratili u zavičaj; po zakonskim pravilima i odredbama nadležnih, trebalo je za njih troje obnoviti ili ponovno izgraditi 70 četvornih metara, no Nikola je ubrzo umro, pa se i obnova zakomplicirala. Budući da im je SNV nakon prvotnog kontejnera u međuvremenu donirao manju montažnu kuću, u nadležnim su državnim uredima morali potpisati da će im u sklopu obnove biti izgrađen tek temelj za nju, odnosno da se odriču drugih prava po pravodobno podnesenom zahtjevu.
Nažalost, montažni objekt je u naravi tek kućica u kojoj doista nema dovoljno prostora za majku i sina, pa im služi tek za spavanje, dok sve ostalo i dalje obavljaju u šupi i pomoćnim objektima. Ne čudi stoga što su oboje nezadovoljni odnosom svoje države koja im je od svih postojećih mogućnosti u sklopu obnove ponudila tek gradnju omanjeg temelja.
- Naše nevolje započele su mnogo prije, s onom nesretnom Olujom. Kad je u početku augusta 1995. započela teška pomutnja praćena grmljavinom topova, i mi smo bili prisiljeni spakovati najnužnije pa s dugom kolonom sunarodnjaka potražiti spas u Bosni i dalje, u Srbiji. Završili smo u Šapcu. Nađosmo ondje, nasreću, smještaj, a Nikola i posao u jednome mlinu. Davorka je otišla studirati u Prištinu, a i Davor je kao izučeni električar ubrzo otišao raditi na Kosovo – pojašnjava nam Stana.
Izbjeglištvo nije dobro sjelo nikome od Obradovića, posebno ne Nikoli koji je o povratku na Baniju počeo maštati čim su stigli u Šabac; bio je iznimno emotivan čovjek koji je vrlo teško prihvaćao činjenicu da im se život iznebuha okrenuo naglavce, pa njegova supruga i danas smatra da ga je to što više nije svoj na svome koštalo zdravlja.
- Čim smo uspjeli srediti potrebnu papirologiju, Nikola i ja smo se vratili u Gornju Bačugu, ali je u našoj kući tada živjela obitelj koju su ratne nevolje otjerale iz Bosne. Mislili smo da ćemo lako povratiti svoj dom, ali su nam u petrinjskoj općini kazali da je država stanarima dodijelila tu kuću i da mi više u njoj nemamo što tražiti. Možete misliti kakav nam je to šok bio, da naša država dijeli naše drugima i to bez našega znanja! Nije nam bilo druge nego opet natrag u Šabac. Nikola je svako malo odlazio u Petrinju izvidjeti hoće li se pravna država pojaviti na vidiku, no na kraju je bio prisiljen bosanske došljake tužiti sudu. Naposlijetku su nam ti ljudi sami obećali da će izići iz kuće čim im kći krene u školu, pa su za godinu dana to i učinili, ostavljajući iza sebe pravi kaos: struju nisu plaćali pa je isključena, a sa sobom su ponijeli sve iole vrijedno što su u kući zatekli. Zamislite, odnijeli su čak stolariju, prozore i vrata! Trebalo je stvarno puno novca, truda i vremena da svoju kuću osposobimo za relativno normalan život. To je ostavilo itekakvog traga na Nikolinu, ionako načetom zdravlju – kaže Stana.
Poslije suprugove smrti naslijedila je pravo na njegovu mirovinu, zarađenu kroz punih 40 godina rada u petrinjskoj Mesnoj industriji Gavrilović, pa sada svakoga mjeseca na račun prima - punih tristo eura. Više od polovice tog iznosa odlazi na režijske troškove, pa bi bez pomoći svog Davora, električara zaposlenog također u Petrinji, jedva preživljavala u selu u koje je kao mlada nevjesta došla prije pola stoljeća iz susjednog - Donje Bačuge.
Oba su naselja u to doba bile razvijene sredine, s osnovnom školom, trgovinom, zadrugom i javnim prijevozom do Gline i Petrinje pa dalje, prema Sisku i Zagrebu. Zajedno, u Bačugama je živjelo nekoliko tisuća stanovnika, a danas ih je u oba sela jedva pedeset, i to uglavnom starije životne dobi. Nekadašnji su žitelji svoja egzistencijalna pitanja uglavnom ostvarivali u spomenutom Gavriloviću i Željezari Sisak, a radilo se mahom o velikim i nerijetko bogatim domaćinstvima, s njivama i vrtovima.
- U našoj je kući u stalnom radnom odnosu bio samo Nikola, ali smo svejedno lijepo živjeli i svega je bilo dovoljno. Nije to bilo ni obilje ni obijest, ali smo bez većih odricanja školovali djecu i svake godine nešto nadograđivali, kupovali, opremali. Dakle, kontinuirano smo napredovali, a ne nazadovali u tolikoj mjeri da Nikolini i moji predaci, kad bi kojim slučajem ustali iz mrtvih, ne bi mogli razumjeti što nam se to dogodilo – završava nam Stana neveselu priču svoje porodice.
