Kako je Katolička crkva svetog Ivana Glavosijeka u Donjoj Bačugi, odmah poslije rata, preko noći bila bespravno sagrađena u voćnjaku Stevana i Milje Slijepčević, isto tako je preko noći misteriozno nestala. Nitko ni u selu, ni u Petrinji, niti u sisačkoj biskupiji, ne zna ili ne želi priznati tko je srušio takozvanu "Košićevu crkvu", koja je povrh svega bila izgrađena na mjestu srušenog partizanskog spomenika. Gradili su ju samoinicijativno Hrvati doseljeni iz Bosne i Hercegovine 1997. godine. U međuvremenu je vlasnik zemljišta Stevan Slijepčević preminuo, pa nije doživio uklanjanje ostataka crkve, koja je unatoč svojoj mladosti, bila jako oštećena u banijskom potresu. To dovoljno govori o kvaliteti ove ho-ruk gradnje, kojom je na silu trebalo pokatoličiti ovo područje, ali ujedno izbrisati i antifašističko obilježje.
U nekoliko navrata Novosti su pisale o ovom slučaju koji je povratnicima Stevanu i Milji donio niz problema. Kada se Stevan Slijepčević iz Donje Bačuge, sela jugoistočno od Petrinje, nakon višegodišnjeg izbjeglištva, 1999. godine vratio sa suprugom na rodno ognjište, njegovu zaprepaštenju nije bilo kraja. Svega nekoliko metara od kuće, na njegovoj zemlji, gdje je nekad bio voćnjak, podignuta je bez njegova znanja, ni manje ni više, već - crkva. Stevan je unatoč svemu ostao staložen.
- Odmah sam vidio da je riječ o katoličkoj crkvi. Ne daj Bože da netko pomisli loše. Poštujem svaku vjeru i naciju, ali ipak, riječ je o gradnji na mojoj zemlji, pod prozorima moje kuće, a nitko me ništa nije pitao. Kako je u selu bilo tridesetak obitelji Hrvata iz Bosne koje je nevolja donijela u ove krajeve, lako je bilo zaključiti tko je gradio crkvu. Razgovarao sam s tim ljudima, pokušavajući im onako izdaleka dati do znanja da to nije u redu i da mi sada, kad je stvar već gotova, barem isplate neku naknadu za štetu koja mi je učinjena. Svi su prema meni bili ljubazni, ali bi na moja pitanja samo slijegali ramenima - objasnio nam je tada Slijepčević.
Uzalud je išao kod petrinjskih gradskih vlasti tražeći bilo kakvu naknadu. Kad nije uspio, uputio se ravno u Sisačku biskupiju.
- Biskup Vlado Košić primio me vrlo ljubazno i saslušao me. Znao je on već od ranije za taj problem i rekao mi je da ga želi riješiti na obostrano zadovoljstvo. U tom trenutku sam shvatio da biskup želi otkupiti moj voćnjak zajedno sa crkvom. Počeli smo se cjenkati. Bilo je, povuci - potegni i na kraju sam pristao na ponuđenu cijenu od 3000 eura. Činilo mi se to prihvatljivim, jer bih se riješio problema zauvijek, a dobio bih nešto novaca za česticu od 200 četvornih metara. Za mene je bilo važno da izbjegnem eventualno rušenje crkve, jer mislim da bi to bio grijeh i da bih rušenjem dirao u svete stvari, jer svi smo mi kršćani, pa sam prilično zadovoljan otišao kući. Dogovorili smo se da čekam poziv kako bismo obavili kupoprodaju - govorio je danas pokojni Stevan Slijepčević.
Poziv iz Sisačke biskupije stigao je prije nego se nadao. Već sutradan nazvao ga je čovjek koji se predstavio kao biskupov odvjetnik i zatražio da dođe u Sisak kako bi dogovor bio realiziran, ali uz uvjet da za dogovoreni novac Biskupija otkupi cijelo njegovo imanje. Stevan se osjetio izigranim, zalupio je slušalicu biskupovu odvjetniku i više nije odlazio u njegove dvore. Crkva je, sve više ostajući bez vjernika, stajala i dalje u njegovu voćnjaku. Iako je riječ o crkvi, prema svemu sudeći, slučaj nije imao nikakve veze s Bogom ili vjerom, već je bila riječ o najobičnijoj otimačini povratničke imovine. Ali ni tu nije bio kraj ovom problemu.
- Ne boli mene srce samo zato što je bez pitanja, na mojoj zemlji, izgrađena crkva. Više od toga me boli što je na tom mjestu, sredinom 60-ih bio postavljen spomenik poginulim partizanima sela Donja Bačuga, kao i žrtvama fašističkog terora. Graditelji crkve bezočno su srušili taj spomenik jer im je smetao i nije se uklapao u novi okoliš. Pa i ondašnje vlasti, kada su na tom mjestu naumile graditi spomenik, pitale su za dozvolu i cijenu oca i djeda. Kako smo mi svi antifašisti, zemljište za spomenik bilo je bez riječi darovano. Možda bi tako bilo i s ovom crkvom, da me netko pitao - objasnio nam je Stevan.
Prolazile su godine. Iz crkve je u međuvremenu odneseno sve što je iole vrijedilo, obredi više nisu održavani jer je vjernika bilo sve manje, a u međuvremenu se Stevan ozbiljno razbolio.
Nevolje su se nastavile. Nedavni zemljotres toliko je oštetio kuću Slijepčevićevih da su ih spasioci još iste noći prevezli u vojarnu u Petrinji. Tamo je Stevanova bolest uznapredovala. Nakon mjesec dana prebačen je u bolnicu, gdje je nedavno umro. Supruga Milja pronašla je smještaj u kontejnerskom naselju u Petrinji. Obilazeći jednom prilikom nakon potresa Baniju, vaš reporter je posjetio pustu Stevanovu i Miljinu kuću, zaključanu, opasno zarušenu i s crvenom naljepnicom. Ispucala je bila i "Košićeva crkva", ali je još uvijek čvrsto stajala. Za drugog obilaska Gornje Bačuge, od rijetkih susjeda saznali smo da je Milja u kontejnerskom naselju, da je Stevan umro i da, upravo tog dana – ruše crkvu. Pitali smo radnike tko izvodi radove, ali nisu htjeli odgovoriti.
Uglavnom, crkva je srušena, sav materijal je otpremljen, a nitko nema pojma tko je to uradio. Gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović, kojeg smo posjetili, kaže da o tome nema pojma, da Grad Petrinja nije srušio objekt jer bi on za to znao.
U uredu biskupa Košića javio nam se glasnogovornik Biskupije Stjepan Vego koji kategorički tvrdi da Biskupija s rušenjem nema veze i da to prvi put čuje.
Kako bilo, bespravno sagrađena crkva doslovno je na kraju sravnjena sa zemljom, Stevan je umro, Milja samuje i boluje u kontejneru. Vrli biskup, nakon niza okolnosti, napokon može odahnuti i oprati ruke poput Poncija Pilata.
