Poznati i nagrađivani požarevački novinar, Slobodan Vasić, dobar je poznavalac sudbina obitelji iz Hrvatske koje su u kolovozu 1995. našle utočište u Požarevcu i okolici. Odazvao se našoj molbi i odveo nas u posjetu bračnom paru Kačar, Nadi i Mirku, čije je mukotrpno i dugo putovanje prije više od četvrt stoljeća završilo u Požarevcu.

- Taj dan nikada nećemo zaboraviti. Cijela šira obitelj i susjedi u Donjoj Bačugi brže-bolje su upalili motore auta i traktora, potrpali se s najnužnijim stvarima i krenuli na dug put, za neke i bez povratka, sve samo da spasimo živu glavu - prisjeća se Nada Kačar.

Većina mještana u početku je mislila da će nevolja za dan-dva proći i da će se brzo vratiti svojim kućama, ali kako je grmljavina topova postajala bliža, sve su brže i dalje odmicali. Posljednja nada da će se vratiti svojim ognjištima umrla je kada su prešli Unu kod Bosanskog Novog. Duga kolona izbjeglica raketirana je i nastala je pomutnja. Mirko Kačar dobro je upamtio taj dan jer su njegovi najbliži jedva izvukli živu glavu.

- Nastala je panika. Odnekud su se oglasile sirene, milicija je pravila prolaz kroz kolonu za vozila hitne pomoći, a ljudi su skakali s traktorskih prikolica i iz automobila i polijegali po jarcima. Po nama se pucalo s obje strane ceste, nadlijetali su nas i raketirali avioni. Bilo je i žrtava. Čujem sada da se priča kako nismo bili napadnuti, pogotovo avionima. Ne znam čemu te laži kad nas ima još hiljade živih koji smo svjedoci i koji su se nekako, pukom srećom, provukli kroz pakao raketa i rafala. Samo je kraj mene poginulo nekoliko ljudi. Teško mi je o tome i pričati - govori Mirko Kačar.

U Požarevcu su im gradske vlasti, ali i mnogi Požarevljani pomogli da se snađu u prvo vrijeme. Odmah su evidentirani, dobili su nužni smještaj, potrebne papire i svu neophodnu pomoć. Danas žive u novogradnji usred Požarevca. Naime, sredstvima grada i EU-a izgrađeno je nekoliko zgrada za izbjeglice. Nada i Mirko javili su se na natječaj, zadovoljili sve kriterije i uselili se. Omogućeno im je da otplaćuju stan koji će tako, jednoga dana, biti njihovo vlasništvo.

- Tih devedesetih u Požarevac je odjednom stiglo mnogo nepoznatih ljudi, svi smo se našli u čudu. Kada smo saznali da je riječ o izbjeglicama iz Hrvatske, smatrali smo da će to potrajati mjesec-dva i da će se ljudi vratiti na svoja ognjišta. Posebno stoga što većina njih nikada ranije nije bila u Požarevcu, a neki su i Srbiju vidjeli prvi put. Sjećam se kako je odmah do izražaja došla solidarnost Požarevljana koji su prihvatili i pomagali izbjeglicama, iako su i sami bili u velikoj krizi, s malim ili nikakvim primanjima. Prilagođavanje novopridošlih, pogotovo onih koji nisu nikoga imali u ovom kraju, trajalo je godinama, a u nekim slučajevima traje i danas. Ponosan sam što Požarevac gradi stanove za izbjeglice i što im omogućuje da te stanove otkupe po povoljnim uvjetima. Možda ima još nekoliko porodica koje nisu stambeno zbrinute, ali doći će i one na red - kaže Slobodan Vasić.

Nada i Mirko Kačar svakodnevno razmišljaju o starom kraju i listaju stare foto-albume. Banijska polja i šume ne izlaze im iz srca i misli, ali kako vrijeme odmiče Banija sve više tone u nekakvu sumaglicu i boje se da će potpuno izblijedjeti.

- Imali smo na Baniji dvije kuće, jednu u mom selu, drugu u selu od supruge. Imali smo posao i sve što je potrebno. Ostavili smo to kao da nikada nije postojalo. Ne mogu se žaliti na život u Požarevcu, ali ono na Baniji je bilo nešto posebno. Bila je to naša djedovina i pojma nemam što će s tim biti. Sve će to progutati šuma i drača, kao da nikada nije ni postojalo - sa sjetom razmišlja Mirko.

Usprkos nostalgiji za rodnim krajem, Nada i Mirko svjesni su da su od povratka na Baniju sve dalje. Nadini roditelji vratili su se u Donju Bačugu, ali su oboje nakon povratka umrli pa je i njena rodna kuća sada napuštena.

Poslije potresa još su se više razočarale – Ljubica i Ranka Kačar (Foto: Vladimir Jurišić)

- Imam ja u Kačarima, zaselku Banskog Drenovca, majku Ljubicu i sestru Ranku koje žive na našoj djedovini. Ne daju se one sa svoje Banije. Izbjegle su i one kada je trebalo bježati, ali su se vratile. Ako te put nanese kojim slučajem u taj kraj, možeš li navratiti do njih? One su još jedino što me veže za moj rodni kraj. Volio bih da ih posjetiš, možeš li? - upitao je na kraju naš domaćin.

Kada smo mu obećali da ćemo ih svakako posjetiti, bio je oduševljen.

- Javit ću ja njima da ćeš ti naići - kratko je rekao na odlasku.

Rečeno-učinjeno. Nekoliko dana kasnije eto nas usred Banije u potrazi za Kačarima. Nekako smo pronašli Banski Drenovac, selo u kojemu su gotovo sve kuće napuštene i obrasle u draču, ali Kačari su veći problem nego što se u prvi mah činilo. Mnoštvo prašnjavih puteva koji se račvaju na sve strane, bez putokaza, signala za telefon, a nigdje živog čeljadeta da priupitamo. Na Kačare smo doslovno nabasali. Vrata nam otvara Ranka Kačar.

- Znam ja dobro tko ste vi. Vi ste onaj novinar koji je bio kod mog brata u Požarevcu. Javio je meni Mirko da ćete doći, a kako ovdje danima i tjednima nitko ne dolazi ni prolazi, jasno je da ste vi taj novinar. Dobro došli - dočekuju nas Ranka i njena mati Ljubica.

U omanje dvorište jedva su stali kontejner i kamp-kućica, a premda je od potresa prošlo više od godinu i pol, za Ljubicu i Ranku to je još uvijek tema broj jedan.

- Kada je to grunulo, pomislila sam da je kraj svijeta. Čim je zagrmilo i počelo valjati, istrčale smo na dvorište i gledale kako se kuća ruši. Kada smo od straha došle k sebi, otišle smo kod strica u Glinu. Po povratku, nakon par dana, nismo mogle vjerovati da je sve razrušeno. Mjesec dana smo čekale kontejner, a kamp-kućicu poslali su nam prijatelji godinu dana kasnije. Da li će nama netko obnoviti kuću, pojma nemam. Prijavila sam tamo gdje treba, ali još se ništa ne čuje. Ove vrućine jedva izdržavamo, posebno mati sa svoje 93 godine - žali se Ranka Kačar.

Nakon potresa na red su došli Nada i Mirko u Požarevcu. Odgovarali smo na brojna pitanja, posebno majke Ljubice o sinu i snahi. Zanimalo ju je njihovo zdravlje, kako su se snašli u novom stanu, pa sve do detalja na koje nismo znali odgovor. Ljubica i Ranka, ma koliko se trudile, nisu mogle prikriti žal što nisu sa svojima. Lako je zaključiti da razdvojenost od najmilijih teže podnose nego posljedice potresa ili velikih vrućina.

- Dođu tako dani kada nas uhvati nekakva sjeta i tuga, pa požalim što sam se vratila na Baniju. Nema ovdje ljudi pa nema ni budućnosti. Poslije potresa sam se još više razočarala. Čuli ste za onu grupu "Ljudi za ljude". E, pa ništa to nije tako. Puno galame i reklame. To vam je bolje zvati "Pojedinci za pojedince". Od njih i od države ništa pod milim bogom nismo dobili. Jedino nam je kontejner dovezao SNV i to je sva pomoć. Nemamo pitke vode, pa nam vodu i jedan obrok dovozi Crveni križ, ali vode nema već par dana. Čujem da nemaju goriva - objašnjava Ranka.

Zdravlje majke i kćeri nije baš najbolje. Obje piju hrpu tableta, a posjeti liječniku su reducirani jer do Gline ima podosta pa se snalaze kako znaju i umiju. Ranka je prije rata bila trgovkinja u Gavriloviću i ostvarila je mirovinu od 1300 kuna. Uz nešto majčine crkavice nekako spajaju kraj s krajem, sve u nadi da će biti bolje. Na odlasku nam Ranka pruža na dar kobasicu, tek skinutu s tavana.

- Nama je moj sin Mirko rekao da vas ne pustimo iz avlije dok ne uzmete kobasicu, pa vi sad kontajte. Moj Mirko je daleko, ali je on ovdje svejedno gazda kojega moramo slušati - uvjerava nas Ljubica pružajući ponudu koju više ne možemo odbiti.

 

Ovo je zadnji od četiri teksta iz temata posvećenog povratnicima. Treći tekst pročitajte na ovom linku.