U osiromašenim, ruralnim sredinama, koje od ulaska Hrvatske u Europsku uniju napušta tko god može, gotovo je nemoguće pronaći mladog povratnika. Ako je pritom riječ o nadarenom tinejdžeru ovjenčanom zlatnom medaljom, radi se o pravom čudu. Pronašli smo ga u Vrginmostu, gdje se prije dvije i pol godine iz Srbije vratila familija Pajić. Najmlađi od njih, danas 16-godišnji Marko, tada je u obližnjoj Glini upisao srednju školu za elektroinstalatera, a prošlog proljeća pobijedio je na natjecanju učenika strukovnih škola WorldSkills Croatia. Iako je sredina ljetnog raspusta, državnog prvaka zatičemo u obiteljskoj radionici, gdje dovršava najnoviju narudžbu PVC stolarije.

- Ne bi li radije bio u izlasku, partijao s prijateljima? - zanima nas.

- Ma izlazi se. A onda iz izlaska pravo na posao. Recimo, izađeš navečer, vratiš se doma u pet ujutro, a u šest već brusiš - kroz smijeh odgovara Marko.

Potvrđuju to i njegovi roditelji Miroslav i Milijana Pajić, vlasnici obrta nadomak centra Vrginmosta, gdje izrađuju i namještaj po mjeri. Ponosni su jer je Marko vrijedan, sposoban da svaki proizvod izradi samostalno. Ogromna im je to pomoć pošto se radi o maloj firmi, u kojoj su Miroslav i Milijana jedini zaposleni. Otvorili su je nakon što su iz Inđije, gdje su se u izbjeglištvu bavili istim zanatom, strojeve preselili u Hrvatsku. Imaju više narudžbi nego što mogu proizvesti, pa prihvaćaju samo one koje im se sviđaju. Planiraju se širiti, ali im trenutno nedostaje sredstava za kupnju novih mašina koje bi ubrzale proizvodnju. Miroslav nam objašnjava da je to nastavak obiteljskog biznisa, jer je njegov otac u Vrginmostu do ljeta 1995. imao stolarsku radionicu. U "Oluji" je temeljito pokradena, toliko da su od nje ostali samo zidovi.

- Kada sam prije desetak godina putovao iz Francuske, svratio sam ovdje i odlučio da sredim imanje. Nešto se desilo. Onako, kao da me je srce povuklo. Tako smo malo-pomalo obnavljali, a kada su djeca porasla, izrazila su želju da se doselimo ovdje - govori Miroslav, čija najstarija kći danas živi u Zagrebu, a mlađa s njima u Vrginmostu.

Budući da je Miroslav stjecajem okolnosti rođen u Francuskoj, mnogi su očekivali da će se i Pajići otisnuti dalje prema zapadu.

- Ne gledam na to kao na neki ideal. Zapad je za one koji žele da žive gospodski. Uzmu solidan auto na kredit, unajme stan i sigurni su od plaće do plaće. Ali tko želi nešto više, tamo će se teško usrećiti. Uostalom, zadovoljni smo životom ovdje jer ne volimo gužvu - kaže naš sugovornik.

Isto razmišlja i Milijana, koja u slobodno vrijeme izrađuje prirodnu kozmetiku i dekorativne predmete. Kada se zaželi grada, odveze se do Karlovca ili Zagreba.

- Još nismo naišli na problem koji bi nas otjerao odavde, pokazao nam da smo napravili grešku kada smo se preselili. Cijelo vrijeme znam da tu pripadam. U Srbiji baš nikada nisam imala taj osjećaj - priča Milijana.

Obiteljska radionica nadomak centra Vrginmosta – Miroslav, Milijana i Marko Pajić (Foto: Tamara Opačić)

Zbog povratka Pajića sretno je i vodstvo općine, koja je nakon rata svrstana u skupinu najnerazvijenijih u zemlju. Ne računajući Topusko i Lasinju, koji su ranije bili dio iste lokalne samouprave, na njenom je području 1991. živjelo više od 8000 ljudi, a sada ih je oko 2000. Većinu i dalje čine Srbi, izuzev samog Vrginmosta, gdje dominiraju Hrvati, nakon "Oluje" doseljeni iz BiH. Rezultat je to demografske politike tadašnjeg državnog vrha, koja je na ovom području provedena uz zatiranje svega što su nacionalistički umovi označili kao srpsko. U tom naletu ludila nastradao je i višestoljetni naziv općine i istoimenog mjesta – godine 1996. prekršteni su u Gvozd. Staro ime mjesta vraćeno je 2012., dok je promjena naziva općine i dalje na čekanju. Tragove 1990-ih zatičemo i na ulicama Vrginmosta. Jedna od većih zove se Ulica Križnog puta, a u blizini je i ona nazvana po Bruni Bušiću. Centralni trg pripao je pak Franji Tuđmanu, jednom od odgovornijih za izmjenu etničke strukture kordunaškog kraja. Na njemu je smještena zgrada općine kojom posljednjih godina vlada SDSS.

- Da budemo iskreni, nikog ovdje ne dira ni naziv Gvozd ni Vrginmost jer nijedan nije uvredljiv. Ali ljudi koji su tu rođeni zbog tradicije žele da se i općina zove Vrginmost. Takav je i moj stav, naprosto nema nikakvog razloga da se staro ime ne vrati - kaže načelnik Milan Vrga.

Prema postojećoj proceduri, općinsko vijeće bi takav zahtjev trebalo predati Ministarstvu uprave, što je napravljeno još za Milanovićeve vlade, a ono prijedlog za preimenovanje uputiti Saboru, koji bi na kraju tu odluku trebao izglasati dvotrećinskom većinom. Međutim, to se iz nekog razloga ne događa, a preostale stanovnike jedne od najsiromašnijih općina u Hrvatskoj ionako muče neki drugi, preči problemi.

Načelnik Milan Vrga (Foto: Tamara Opačić)

- Stanje je izrazito teško. Prevladava staračka populacija, a mladi ljudi se iseljavaju trbuhom za kruhom. Zbog toga smo u apsurdnoj situaciji. S jedne strane nam fali radne snage, a s druge kvalitetnih radnih mjesta koja bi mlade pri kraju školovanja motivirala da ostanu ovdje. U slučaju da se pojavi barem jedna jača firma, vjerujem da bi se vratio dio onih koji su prije pet-šest godina otišli na zapad - govori Vrga i pita se koji će to investitor doći ovdje ako zna da će ga dočekati poprilično loša infrastruktura.

Posljednjih godina na tom polju vidljivi su pomaci, ali dijelovi općine još uvijek nisu pokriveni internetskim signalom, u Pješčanici i Dugom Selu Lasinjskom nema vodovoda, a u nekim mjestima trebalo bi renovirati i dotrajalu elektromrežu. S obzirom na to da se radi o velikom teritoriju na kojem živi mali broj stanovnika, Općini Gvozd popriličan trošak predstavlja održavanje nerazvrstanih cesta. Tešku situaciju dodatno je zakomplicirao banijski potres u kojem je nastradalo dvjestotinjak objekata, među kojima i dječji vrtić. Paralelno uz obnovu postojećih oštećenja, država planira gradnju dviju zamjenskih stambenih zgrada u neposrednoj blizini Sabora srpskih svetitelja, nove i prve pravoslavne crkve u samom Vrginmostu. Njenu izgradnju dominanto je financirala Republika Srbija, a općini sada preostaje da uredi okoliš na kojem će izniknuti novi trg.

- Država bi trebala imati više sluha za ova područja. Za nas na natječajima vrijede ista pravila kao i za druge, daleko jače općine. Recimo, u ovom trenutku se bavimo projektima izrade vodovoda i kanalizacije, nekako skupimo sredstva za građevinske dozvole, ali da bismo dobili novac iz EU-fondova, moramo sufinancirati dio izgradnje, što nam je s postojećim proračunom ravno čudu. Ako država uopće želi da opstanemo, pod hitno treba mijenjati takav model. A pitanje je želi li jer očito još uvijek ima onih kojima je problematična i nacionalna struktura ovih krajeva - nastavlja načelnik.

Dodaje da na području Općine Gvozd nisu ispoštovane odredbe Ustavnog zakona koje podrazumijevaju prednost pri zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina u državnim i javnim službama. Ipak, situacija je bolja nego početkom dvijetisućitih, kada je zabilježen veći povratak izbjeglih Srba. U međuvremenu su se popravili i međunacionalni odnosi.

- Trzavice još postoje, ali su jako rijetke i svode se na kafanske priče. Ljudi su shvatili da dijelimo iste probleme i da bez suradnje nećemo daleko dogurati. Kako se kaže, na kraju dana ti je važniji prvi komšija nego brat u Kanadi - veli Vrga.

Petar Miličević (Foto: Tamara Opačić)

U selo Brnjavac među prvima se vratio Petar Miličević. Kaže da je te 1998. bilo gotovo nemoguće dobiti posao, pa se prvih godina nekako snalazio uz pomoć traktora koji je dovezao iz izbjeglištva i krave koju mu je donirao Caritas. Imanje mu nije bilo devastirano, pa je njegova obitelj ponovno uspjela stati na noge.

- Bilo je onih koji su se u početku bojali, a ja nisam imao razloga za strah zato što ništa nisam napravio. Osobno nisam imao problema ni sa jednim čovjekom, nije bilo ni vrijeđanja. Ali lagao bih kada bih rekao da nije bilo malo teže ostvariti neke stvari u institucijama. Sada je ogromna razlika - prisjeća se 69-godišnji Miličević, koji je nakon povratka neko vrijeme radio kao vanjski suradnik na programu stambenog zbrinjavanja, a kasnije kao vozač kombija koji je prevozio školsku djecu.

Ukupno 14 i pol godina bio je član općinskog vijeća, a kako je odnedavno u penziji, zanima nas kako ovdje preživljavaju njegovi vršnjaci.

- Teško. Tu je velik broj mirovina mrvu veći nego socijalna pomoć, pa se nekako snalazimo uz poljoprivredu. Ali ne znam kako ćemo nastaviti preživljavati uz toliku stopu inflacije. Sve teže je plasirati robu jer više nema stočnih sajmova, a tržište je malo. Doslovno na prste sada mogu nabrojati koliko u svakom selu ima stanovnika. Čim netko od njih umre, stavi se ključ u bravu i gotovo, sve zaraste. To je žalosno, ali je tako - kaže Petar Miličević.

Potraga za mlađim povratnicima dovela nas je u Pješčanicu, gdje peteročlana familija Korkut drži veliko gospodarstvo. Pod kukuruzom im je oko 20 hektara zemlje, na još njih pet-šest posijali su pšenicu, zob i ječam, a imaju i 50 košnica pčela, 450 koka nesilica i oko 130 grla svinja. Svako jutro ustaju u šest. Prvo puste kokoši, pa zajedno popiju kavu, a onda svatko ide na svoj radni zadatak. Najmlađi, 20-godišnji Aleksa, uglavnom se bavi poljoprivredom, njegovi roditelji Đuro i Mira održavaju svinjogojstvo i pčele, a Đurini otac i majka zaduženi su za kuhinju i ostalu logistiku. Sve proizvode uspiju plasirati, a uskoro se planiraju širiti jer vlada velika potražnja za suhomesnatim proizvodima.

Nova pravoslavna crkva u Vrginmostu (Foto: Tamara Opačić)

- Ovo je moj svijet i ja sam ispunila svoj san. Iako sam završila tehnološki fakultet, oduvijek sam željela raditi sa životinjama - govori nam Mira Korkut, rođena Kninjanka, koja je supruga Đuru sredinom 1990-ih upoznala u Beogradu.

Susreli su se na buvljaku, gdje je u potrazi za izvorima primanja završila većina izbjeglica iz Hrvatske. U Srbiji su imali firmu i bavili se elektromaterijalom, a kada je poslovanju došao kraj, odlučili su se za povratak na Kordun. Prvi korak napravio je Đuro, koji se vratio 2011., a šest godina kasnije pridružili su mu se Mira i njihovo dvoje djece.

- Tada mi je kćerka Mila rekla: Ako me ove godine ne odvedeš u Hrvatsku, napravit ću to sama čim navršim 18. Aleksa je taman bio završio osmi razred, došao je ovdje i u Topuskom upisao srednju za fizioterapeuta, a Mila je položila razliku i u Karlovcu upisala četvrtu godinu medicinske škole. Kada ju je završila, odmah je dobila posao, pa i danas tamo živi i radi u struci. Aleksa je ostao s nama i odlučio da preuzme OPG od oca. Na kraju se nimalo ne kajemo što smo se vratili - tvrdi Mira i dodaje da je život u Pješčanici ipak daleko od idealnog.

Pošto njihovo selo još nije priključeno na vodovodnu mrežu, moraju koristiti bunar. Presušio je nakon potresa, u kojem su im stradali i svinjac te dimnjak kuće, pa sada svaki dan vodu dovoze cisternama.

- Navečer, kada je vrijeme kupanja, kupa se onaj tko je najprljaviji. Zvuči kao parodija, ali je tako. A zbog slabe struje sve u kući moram ugasiti da svinjama sameljemo hranu. Da ne govorimo kako zbog nedostatka mladih ljudi neke poslove ne možemo fizički odraditi. Kada se sve zbroji i oduzme, nama koji smo ovdje ostali i opstali treba da plate. Ali neka nas za početak makar obiđu i vide kako živimo. I to ne samo zvaničnici, nego svi. I sa srpske i sa hrvatske strane - nastavlja poljoprivrednica.

S obzirom na zatečenu situaciju, na rastanku je pitamo kakvu budućnost predviđa ovom kraju.

- Realno, šta biste vi rekli? Da li biste živjeli ovdje? Ne pitam samo vas nego i predstavnike Vlade. Stalno govore da mladima treba pomoć. Hajde, da vas vidimo onda. Imate malog Marka Pajića i našeg Aleksu. Obojica su sinoć do pola dva bila na kombajnu. To su djeca rođena u gradovima, ne libe se ničega, pa ako želite da ova područja opstanu, prvo pomozite njima. Đuro i ja sigurno nećemo otići. Imamo sve, dvoje zdrave djece koja su normalna i vrijedna. Takvi ljudi trebaju ovoj zemlji. A da li je kome uopće stalo da oni ostanu ovdje? E, to je neka druga priča - zaključuje Mira Korkut.

 

Ovo je treći od četiri teksta posvećena povratnicima. Drugi tekst pročitajte na ovom linku.