Kotrljanje plastičnih kesa poljima djeteline, kese svih dimenzija zaglavljene visoko na stablima, kruženje galebova i vrana iznad glava. Povrh svega – nesnosan smrad koji tjera na povraćanje. Selo Podum pokraj Otočca uz nalete orkanskog vjetra pružalo je apokaliptične prizore. Naš kratkotrajni boravak od nekoliko sati uz centralni deponij otočačkog područja bio je neizdrživ. Nezamislivo je stoga pojmiti svakodnevnicu stotinjak ljudi naseljenih oko odlagališta.
Ondje smo se našli zbog otpora koji su pružili mještani Poduma, njih desetak, da na zemljištu njihovog susjeda Petra Ćurčića bude izgrađena pretovarna stanica i tako bude prošireno postojeće odlagalište otpada. Od ranih 2000-ih mještani ovog raseljenog, većinski srpskog sela, trpe smrad, prašinu, buku, prljavštinu i ostale loše posljedice trajnog boravka uz deponiju.
Najugroženiji su upravo Petar Ćurčić i njegova supruga Ružica čija se kuća nalazi najbliže, na oko 300 metara od dva ogromna brda smeća. Otkako su se 2010. vratili iz izbjeglištva iz Srbije, nisu osjetili svježinu ličkog, planinskog zraka. Žive u podnožju brda Um, na samom ulazu u gustu šumu, ali kad zatvore oči, njuhom se, kažu, nađu u centru Napulja u najgorim danima krize nastale zbog neotpremanja nagomilanog otpada.
Želja da život nastave tamo gdje su stali ratnih godina bila je jača od zaudaranja smeća u ljetnim mjesecima. Deponij pokraj imanja su nevoljko prihvatili i našli način da žive mimo toga, ali ovih dana bili su prinuđeni da organiziraju susjede i potraže pravdu na sudu.
Naime, zadnjih nekoliko godina postoji namjera gradskih vlasti da uz deponiju na četiri katastarske čestice smjeste pretovarnu stanicu. Takva ideja predviđena je prostornim planom, međutim sporne su dvije parcele. Petar tvrdi da je jedna u njegovom vlasništvu, dok je u porodičnom posjedu druge. Ćurčići svakodnevno koriste poljoprivrednu površinu na kojoj je planirana ova gospodarska djelatnost, a te čestice su davnih dana upisali u ARKOD. Imaju 80 koza i 40 ovaca.
Petar se još 2019. žalio na dodjelu lokacijske dozvole investitoru, Centru za gospodarenje otpadom Karlovačke županije Kodos d.o.o. koji je Grad Otočac angažirao za gradnju pretovarne stanice. Dozvolu je poništilo Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja uz podrobno obrazloženje i prijedlog alternativne lokacije.
Uvaženi su Petrovi prigovori da bi oduzimanjem parcele bila dovedena u pitanje poljoprivredna proizvodnja od koje egzistira njegova obitelj. Stav investitora bio je da Ćurčić "zloupotrebljava prava zaštite pojedinačnog interesa u odnosu na javni i opći interes."
Ministarstvo se pozvalo na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu "Bistrović protiv RH" prema kojem, kako se navodi, svako miješanje u mirno uživanje prava vlasništva pojedinca mora biti postignuto poštenom ravnotežom između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava pojedinca.
Unatoč ovakvoj odluci, Grad Otočac je očito započeo korištenje te lokacije. Petar je za to saznao sasvim slučajno prije mjesec dana kada je vidio da radnici nešto mjere na njivi.
- Grad je nastavio svoj proces dalje, izglasali su građevinsku dozvolu. Prije nekoliko dana su došli i stavili neke kolčiće. Ja sam ih počupao. Ponovo su najavili da će doći i da će napraviti sve isto, plus da će staviti željeznu ogradu i kontejnere. Mi smo to, kao što ste vidjeli, mirnim putem probali spriječiti, okupili smo ljude. Angažirao sam advokata koji je sačinio tužbu za ometanje posjeda, a oni, evo, nastavljaju dalje s radovima. Tražit ćemo da se radovi obustave, ali bojim se da sudovanje može potrajati par godina. U tužbi sam naveo svjedoke koji će reći da zemljište moje i da ga koristim. Cijelo selo može svjedočiti. Gradonačelnik Goran Bukovac je došao tu prije par dana s firmom iz Đakova koja bi trebala graditi. Rekao da sam im da ne smiju ništa raditi, da sam ih tužio i da je to pod sporom. Rekli su mi da nisam u pravu - pojašnjava Ćurčić ovu zavrzlamu.
Imam podršku mještana - Petar Ćurčić (Foto: Anja Kožul)
Dok smo stajali s mještanima Poduma i s izvođačima radova, obišla nas je policijska patrola koja je legitimirala Ćurčića. Naišao je i šleper s glomaznim otpadom iz kojeg su virili tepisi i branici od auta. Petar nam govori da se smeće istovaruje svaki dan i tvrdi da ova deponija nije namijenjena samo za Otočac i okolicu, već da ovdje također pristiže otpad iz Zagreba i Karlovca. Radnici koji razvrstavaju otpad su nam rekli da to nije istina.
Ćurčići zbog smeća imaju enormnu štetu. Zbog narušene kvalitete života u blizini odlagališta primaju godišnju novčanu odštetu. Najveći problem je smrad od kojeg ih boli glava, a često imaju i mučnine. Zbog prirode svog posla puno vremena provode izvan kuće, a to je na visokim temperaturama uglavnom nemoguće.
- Došli su nam galebovi i vrane. Kad nam voće sazori, sve nam požderu. Jedno janje mi je krepalo prije 20 dana. Otišlo je pasti djetelinu, usput je zakačilo neku zarazu, vjerovatno od ptičjeg izmeta i nije moglo više preživati. Pokušali smo ga spasiti, ali ništa. Otrovalo se. Kad dođe kamion, satjera ptice s brda i one idu pravo na moju djetelinu. Vidite koliko kesa imamo po polju i dvorištu, ne zna im se broj. Svaka naša bala sijena ima barem malo plastike i perja u sebi. Na našim njivama nalazimo limenke, tube i ambalaže - nabraja Petar i dodaje da nitko ne uklanja razbacano smeće s njihovog imanja.
Na manje od dva kilometra od legalne deponije, u Podumu se nalazi i divlje odlagalište. Tamo smo vidjeli užasne prizore: razbacane skelete životinja, lešine, azbestne ploče, odjeću, obuću i dijelove namještaja. Problem zagađenja je toliko velik da gradsko rukovodstvo godinama ne može naći rješenje. Tu i tamo smeće pokupe s bagerom, govore nam vodiči. Tabla s natpisom "zabranjeno odlaganje otpada" štetočine nije odvratila od ideje da u prirodu sruče koješta. Mještani nam govore da se već dugo najavljuje postavljanje kamera na tom dijelu i kažnjavanje pojedinaca.
- Selo je nekad bilo puno ljudi, od nekadašnja 283 domaćinstva danas ima jedva 40. Ne bi oni deponiju napravili u selu s velikim brojem stanovnika. Nas se tu malo vratilo nakon rata i sad se borimo kako znamo. Ovo sve što vidite je bila šuma, kući se nije moglo prići. Sve smo uspjeli raskrčiti. Kamen vadimo iz njiva bagerom kako bismo mogli imati neke plodove iz zemlje. I šta to sve vredi? Ništa. Nas nema ko zaštititi - rezignirano zaključuje Petar Ćurčić.
