Nakon odrona smeća u Jakuševcu u Zagrebu se sve više priča o planu gradnje spalionice u vašem naselju Resnik, uz postojeći tamošnji pročistač voda i drobilicu građevinskog otpada. No spaljivanje u tzv. energani, kao ekološki zastarjela metoda, vama nije prihvatljivo?
Da, posljednjih tjedana svi uočavamo agresivnu, vrlo neobičnu kampanju zagovaranja spalionica u Hrvatskoj, čak i putem javno financiranih medija. No to je dokaz ovdašnje političke propasti sustava odvojenog prikupljanja i reciklaže po direktivama EU-a. Te spalionice ili energane, kako god ih zvali, na zapadu Europe su otvarane mahom prije više od pola stoljeća. Njihove manjkavosti nisu prevladane pa ih svi nastoje izbjegavati, premda ne uspijevaju svi jednako. Danska i Nizozemska, recimo, na dobrom su tragu kvalitetnijih rješenja. Neke druge sredine ipak odustaju od toga uslijed opće krize. Austrija se još uvijek nosi s tim, ali ona prethodno uspijeva odvojiti oko 60 posto svog otpada.
Pod pritiskom raznih problema u tom sustavu, načelno je pred perspektivom spalionice u Zagrebu popustio već i gradonačelnik Tomislav Tomašević. No pepeo iz takvih objekata i dalje je velik problem?
Nisu one bez razloga pri dnu hijerarhije gospodarenja otpadom, pa ih se ne koristi dok se ne iscrpe bolji načini. Spaljivanjem se u okoliš ispuštaju najotrovniji, kancerogeni spojevi, furani i dioksini. A pepeo čini do 25 posto mase spaljenog otpada. Pojedine zemlje pohranjuju ga u napuštene rudnike soli, jer nema pouzdanog rješenja, ne možete ih trajno eliminirati. U Hrvatskoj i Zagrebu imamo to odavno u planu, ali se činilo da se odmičemo od takvih modela. Sad je zauzet još rigidniji stav pa se omogućuje da svaki Centar za gospodarenje otpadom ima spalionicu. S tim da se ova naša, povrh svega, planira pored – gradskog vodocrpilišta.
Problematičan je sam taj model velikih, međužupanijskih centara za gospodarenje otpadom koji se i dalje forsiraju, bez obzira na katastrofalne prve izvedbe?
Točno, prema tome mi bismo u Resniku preuzimali i otpad s područja Grada Zagreba i onaj iz Zagrebačke županije. To nije samo nonsens, nego izdaja svih ekoloških ciljeva i sigurnosti zdravlja ljudi. Ne znamo kako je moguće da nakon Marišćine i Kaštijuna u Rijeci, odnosno Istri, netko i dalje inzistira na tako lošem rješenju. Bojimo se da ćemo se na taj način početi kandidirati za poziciju novog europskog deponija, kao što je prethodno dio zemalja s ovog kontinenta gurao svoje smeće u Afriku ili Aziju, zbog čega smo više nego ogorčeni.
