Na kraju trostruke izborne godine, koja je za sada donijela parlamentarnu potvrdu o ojačanoj desnici te pravno i moralno lutanje Ustavnog suda, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Berto Šalaj analizira hrvatsku političku i društvenu zbilju.
Predsjednička kampanja je u zadnjih deset dana otišla u neočekivanom pravcu. Što je stvarni cilj takve promjene kampanje?
U situaciji u kojoj su rezultati izbora, to jest ponovna pobjeda Zorana Milanovića, prilično predvidivi, nije neočekivano da se kampanja koristi za neke druge ciljeve. Pritom neki akteri, poput Marije Selak Raspudić, kampanju koriste kao pripremu okvira za buduće političko djelovanje. Drugi se, poput Mira Bulja, Tomislava Jonjića i Branke Lozo, bore za što bolje pozicije u nekom budućem pokušaju okrupnjavanja političke desnice. Ivana Kekin je kampanju planirala iskoristiti za promoviranje određenih tema, poput zdravstva i zdravstvene politike, no u jednom trenutku suočila se s činjenicom da postoje akteri koji će ovu kampanju iskoristiti za napade na nju i njezinu stranku, što je svojevrsna priprema za lokalne izbore koji nas čekaju u svibnju.
Mislim da bi za SDP, paradoksalno, bilo bolje da Milanović izgubi na izborima i povuče se iz aktivnog političkog djelovanja. Naime, pokazalo se da se SDP i njegovi predsjednici ne mogu politički emancipirati od Milanovića i početi voditi samostalnu politiku
Lokalni izbori sljedeće godine strankama su bitniji od predsjedničkih s Milanovićem u utrci. Je li HDZ-u konačno Zagreb s nabujalim proračunom postao interesantan?
Slažem se s procjenom da su političkim strankama lokalni izbori puno važniji i zanimljiviji od predsjedničkih. Što se tiče Zagreba i HDZ-a, ne bih rekao da HDZ i prije nije bio zainteresiran za upravljanje Zagrebom. Dapače, moglo bi se tvrditi da je HDZ, kroz suradnju s pokojnim Milanom Bandićem, u velikoj mjeri zapravo kontrolirao Zagreb. Tomaševićevom pobjedom i promjenom modela upravljanja gradom ugrožen je HDZ, ali, kako vidimo ovih dana, i brojni drugi akteri i njihovi interesi.
Na tragu toga, predsjednička kampanja je najava onoga što će Tomaševića i njegove suradnike čekati u narednih nekoliko mjeseci. Ivana Kekin je svojevrsna kolateralna žrtva, glavni je cilj vratiti kontrolu nad Zagrebom i njegovim proračunom. Riječ je o napadima različitih grupacija, koje možda čak i ne djeluju koordinirano, ali imaju zajednički cilj – skinuti Tomaševića s vlasti. Međutim, za to je potrebno, osim laži, manipulacija i blaćenja na društvenim mrežama, imati i kandidata koji ga može ozbiljno ugroziti na izborima, a za sada se takav kandidat ne nazire.
Prije mjesec dana imali smo danas gotovo zaboravljenu aferu s Berošem, otvoreni rat DORH-a i EPPO-a. Zašto te teme više nisu aktualne, zar nacija i mediji tako brzo zaboravljaju društveno i politički važne teme?
Moglo bi se reći da je u ovom slučaju riječ o retoričkom pitanju. Takva situacija nije neki specifikum Hrvatske i hrvatskog političkog i medijskog prostora. Suvremena društva obilježena su brzim smjenjivanjem događaja i rasprostranjenim poremećajem mogućnosti usmjeravanja pažnje na jedan događaj kroz duže vrijeme. To nam se događa na individualnoj razini, o čemu sad već postoje brojna znanstvena istraživanja, ali sve više i na kolektivnoj, socijetalnoj razini.
Ako želite rješavati društvene probleme, morate biti sposobni kolektivno djelovati usmjeravajući svoju pažnju kroz dulje razdoblje na određeni problem. Kvalitetni i odgovorni političari koji rješavaju probleme ne padaju s Marsa, oni se u demokracijama pojavljuju kao rezultat kolektivnog pritiska javnosti i građana. U situaciji u kojoj političke elite nisu voljne ili sposobne rješavati probleme, a građani nisu dovoljno aktivni, jedino što nam preostaje jest zgražanje nad aferama koje se smjenjuju gotovo na dnevnoj razini.
Apatija građana
DORH je ekspresno pokrenuo izvide povodom zemljišta u Bujama koje je kupio bračni par Kekin. Dokazuje li to da je on alat u Plenkovićevim rukama i da se nastoji dokazati da su za kriminal svi spremni, bez obzira na političke boje?
Načelno gledano, svi politički akteri trebaju biti jednako tretirani i nitko ne smije biti izuzet od provjera ukoliko postoji opravdana sumnja u protuzakonito djelovanje. Iz onoga što je do sada u javnosti objavljeno, ne vidim ništa sporno oko navedene kupovine zemljišta, no o tome će svoj pravorijek dati DORH. Mislim da Ivana Kekin treba insistirati da se DORH što prije oglasi o rezultatima izvida i provjera. Takva brza reakcija bila bi ljekovita i za DORH jer bi time dokazali da mogu djelovati učinkovito te demantirali teze prema kojima su alat u Plenkovićevim rukama. Možda sam jako naivan, ali ne želim vjerovati da Državno odvjetništvo djeluje pod izravnom kontrolom premijera.
Hrvatska na neki način doživljava povratak devedesetih. Pojavljuju se likovi koji su se tih mračnih godina svrstavali u hrvatsko podzemlje, ustaški se pozdrav pjeva na javnim mjestima, recimo u Imotskom, jača desnica. Ne izgleda optimistično?
Sasvim je sigurno da jačanje ekstremističkih političkih opcija i davanje medijskog prostora osobama koje su 1990-ih bile optužene ili osuđene za ozbiljna kriminalna djela jest nešto što nas treba zabrinuti. Međutim, za mene su te pojave indikatori jednog drugog, po mom sudu puno većeg problema, s kojim se Hrvatska suočava. U društvima u kojima postoji razvijena demokratska politička kultura i aktivno građanstvo pojave koje ste opisali bile bi na društvenim marginama.
Glavni su problem Hrvatske, po mom mišljenju, politička malaksalost i apatija značajnog broja građana. Opisat ću vam taj problem referirajući se na rad njemačko-američkog polit-ekonomista Alberta Hirschmana koji u svojoj studiji "Izlazak, glas i lojalnost" propituje situacije u kojima se članovi, to jest pripadnici određenih zajednica, primjerice poduzeća, organizacija, stranaka ili država u cjelini, suočavaju s problemima u tim zajednicama. Hirschman smatra da su članovima grupa u suočavanju s problemima na raspolaganju tri opcije. Pojmom "lojalnost" Hirschman opisuje situaciju kojoj članovi izražavaju potporu vladajućoj kliki što bi, prevedeno na hrvatsku situaciju, značilo učlanjivanje u HDZ ili neku drugu stranku na vlasti. Nasuprot tome, pojmom "glas" opisuje situaciju u kojoj članovi zajednice iznošenjem svojih stavova i svojim aktivizmom žele pomoći u prevladavanju krize i problema.
Na kraju, pojmom "izlazak" opisuje situaciju u kojoj članovi napuštaju grupu koja se suočila s problemima i traže neku drugu zajednicu, primjerice odlaze u Irsku ili Njemačku, u kojoj će probati realizirati svoje potencijale. No, u grupu izlaska mogu se uvrstiti i oni koji su fizički ostali u Hrvatskoj, ali su se mentalno potpuno isključili iz politike, jer ne vjeruju da se političkim angažmanom bilo što može promijeniti. Izrazito veliki broj građana u Hrvatskoj upravo je u toj grupi, politički su apatični i otuđeni. O uzrocima takvog stanja i mogućim načinima njegova prevladavanja trebalo bi voditi intenzivne rasprave, i to među političkim strankama, ali i u akademskoj zajednici, medijima i civilnom društvu. Nažalost, trenutno se jako malo pažnje posvećuje tom pitanju.
Rekao bih da je 2024. bila godina sunovrata političkog i moralnog kredibiliteta Ustavnog suda. Za to nisu isključivo odgovorni sami suci, nego je to priča u kojoj ima malo nevinih
Predsjednički kandidat HDZ-a je Dragan Primorac, nestranačka osoba. Zašto je HDZ izabrao takvog kandidata kome je optimalni cilj ulazak u drugi krug? Zar Plenković nije mogao bolje?
Ne bih bio jako strog prema Plenkoviću u vezi izbora HDZ-ovog predsjedničkog kandidata. Mislim da su potpuno promašene teze kako je namjerno izabrao slabog kandidata, jer mu odgovara da je na Pantovčaku i dalje Milanović, da se nastavlja tvrda kohabitacija i da se Plenković u tom sukobu predstavlja kao glas razuma i čuvar stabilnosti. Čini mi se da je Plenković bio puno sretniji dok je na Pantovčaku bila Kolinda Grabar-Kitarović. Međutim, HDZ i Plenković su se u izboru kandidata suočili s jednim "zakonom" hrvatskih predsjedničkih izbora. Naime, od 2000. godine u Hrvatskoj nikad na predsjedničkim izborima nije pobijedio kandidat opcije koja je u vrijeme izbora obnašala vlast na nacionalnoj razini.
Možemo raspravljati o tome zašto je tome tako, je li riječ o tome da hrvatski građani ne žele sva jaja stavljati u istu košaru, no činjenica je da ta pravilnost predstavljala veliki izazov za HDZ na ovim izborima. U situaciji u kojoj se Milanović profilirao kao glavni kritičar Plenkovićeve vlasti te ga značajan dio građana percipira kao zadnju branu Plenkovićevoj i HDZ-ovoj svevlasti, bilo koji kandidat HDZ-a ne bi, po mom sudu, imao velike šanse. A naročito su slabe šanse Dragana Primorca koji, osim ogromne ambicije, pokazuje malo toga što bi dalo naslutiti da može privući širi krug birača. Njegov rezultat primarno će ovisiti o tome u kojoj mjeri će HDZ uspjeti mobilizirati svoje lojalne birače, no čak i da u tome budu relativno uspješni, pobjeda Primorca na izborima bila bi za mene ogromno iznenađenje.
I SDP je ove godine preživio svoje izbore. Hoće li izvjesna pobjeda Milanovića biti samo njegova izolirana pobjeda ili će se lovorike preliti na SDP kao poticaj za njima bitne lokalne izbore?
SDP je dobio novog predsjednika, no ne vidim da se, za sada, nešto bitno promijenilo u funkcioniranju stranke. Čini mi se da će se, vezano uz predsjedničke izbore, ponoviti situacija iz 2019./2020. godine, kada je stranka naveliko prisvajala i slavila Milanovićevu pobjedu te najavljivala i promjenu vlasti na parlamentarnoj razini. To se, kao što znamo, nije dogodilo, a od tada imamo trećeg predsjednika stranke i niti jedan nije uspio ozbiljno ugroziti dominaciju HDZ-a i Andreja Plenkovića.
Istina, Siniša Hajdaš Dončić je tek započeo svoj mandat, no on nije nova osoba u hrvatskoj politici, a recentna istraživanja javnog mnijenja, provedena nakon što je postao predsjednik stranke, ne sugeriraju porast potpore SDP-u među građanima. Moje je mišljenje da bi za SDP, paradoksalno, bilo bolje da Milanović izgubi na izborima i povuče se iz aktivnog političkog djelovanja. Naime, pokazalo se da se SDP i njegovi predsjednici ne mogu politički emancipirati od Milanovića i početi voditi samostalnu politiku. Dokle god je Milanović u politici, svi predsjednici SDP-a bit će percipirani kao njegovi suradnici, a ne kao osobe koje ozbiljno pretendiraju na obnašanje premijerske dužnosti.
Da takva percepcija nije kriva, na najbolji mogući način su posvjedočili travanjski parlamentarni izbori. Tadašnji predsjednik SDP-a, koji je na tim izborima trebao trčati najvažniju utrku svoje političke karijere, odustao je od toga i sakrio se iza Milanovića. S obzirom na to da prognoziram Milanovićevu pobjedu na predsjedničkim izborima, ostaje nam vidjeti hoće li Hajdaš Dončić uspjeti izaći iz njegove sjene i profilirati se kao uvjerljiv premijerski kandidat. Pritom je sasvim moguće da SDP na lokalnim izborima u svibnju postigne solidne rezultate, naročito u sredinama, poput Zagreba ili Splita, gdje su 2021. godine ostvarili katastrofalne rezultate.
Hrvatska stabilnost
Na kraju trostruke izborne godine zaključak je da hrvatsko društvo doživljava krizu ljevice, a uzlet desnih političkih snaga. Koje se posljedice, ne samo zbog globalnih kretanja, nego i zbog naše ne tako davne ratne prošlosti, mogu očekivati?
Meni se čini da su hrvatski politički i stranački sustav, pa onda i hrvatsko društvo, dominantno obilježeni stabilnošću, naročito ako se uspoređujemo s drugim tranzicijskim društvima poput, primjerice, slovenskog. Pritom usporedba sa Slovenijom svjedoči da politička stabilnost ne mora uvijek biti pozitivna stvar, u smislu da osigurava više razine političko-ekonomskog razvoja. U protekle 34 godine na vlasti smo de facto imali samo dvije političke opcije, pri čemu HDZ vlada ukupno 26 godina, a ljevica, ako SDP označimo kao ljevicu, samo osam. Stoga bi možda bilo bolje reći da smo mi u Hrvatskoj skoro pa permanentno u krizi ljevice. Razvoj ozbiljnih lijevih političkih ideja, programa i javnih politika koje će biti prilagođene hrvatskom kontekstu tek nam, možda, predstoji.
Ova je godina bila i u znaku Ustavnog suda. Oko HDZ-ovih kršenja Ustava su šutjeli, jednim dijelom su regulirali parlamentarne izbore, na kraju sami sebi iza zatvorenih vrata produljili mandat. Kakve su posljedice toga?
Rekao bih da je 2024. bila godina sunovrata političkog i moralnog kredibiliteta Ustavnog suda. Pritom za to nisu isključivo odgovorni sami suci, nego je to priča u kojoj ima malo nevinih. Najprije je Zoran Milanović brutalnim uvredama i napadima na suce javno delegitimirao ne samo te suce nego i samu instituciju Ustavnog suda. U javnosti su, na tragu Milanovićevih napada, počele rasprave o tome treba li nam uopće Ustavni sud, pri čemu je malo tko ponudio razumnu alternativu, to jest model političkog sustava bez te institucije.
U takvoj situaciji krenuli smo u izbor novih sudaca, pri čemu je HDZ krajnje neodgovorno i maliciozno odgađao taj izbor do zadnjeg mogućeg roka. Kada je dogovor ipak postignut, onda se SDP odlučio ponašati infantilno i insistirati na odgodi glasanja, što je dovelo do probijanja ustavnih rokova za izbor novih sudaca. Na kraju, suci prethodnog saziva odlučili su protuustavno sebi produljiti mandat, što je šlag na tortu cijele te nesretne priče oko Ustavnog suda. I sada imamo nove suce, ali je veliko pitanje koliko uopće javnost vjeruje takvom Ustavnom sudu. Ostaje nam nadati se da će novi saziv svojim odlukama i, što je po mom sudu još važnije, kvalitetnim obrazloženjima tih odluka vratiti bar dio povjerenja u tu instituciju.
