Zelena akcija izvela je prije nekoliko dana, ispred zagrebačkoga Gradskog poglavarstva, jedan od onih svojih karakterističnih demonstrativnih performansa. Aktivistkinje su pridržavale transparent s natpisom "Ljudi ovo nisu birali", a do njih je izložen scenski rekvizit, veliki crni kvadar. "Spalionica", istaknuto je bilo preko njega, dok se s druge strane šepurio, ni manje ni više, strašni Darth Vader. Bio je u društvu par gradskih otaca, što su nam sugerirale oznake na njihovim kostimima, i u dobrom raspoloženju, kao nakon sklapanja dogovora o nekakvom velikom poslu. Upravo taj posao je Zelena akcija ovim dramskim činom predbacila gradskoj upravi: najavljenu gradnju spalionice u Resniku. Umjesto suvremenijeg, ekološkog rješenja, vlast stranke Možemo bi svoj budući sustav zbrinjavanja otpada, inače uglavnom hvalevrijedan, zaokružila – spaljivanjem.
No istinska drama u potpunijem kontekstu toga protestnog igrokaza tiče se zapravo porijekla aktualne vlasti Grada Zagreba. Uz par drugih nevladinih udruga, i ona i takoreći kompletan vrh Možema potekli su baš iz dotičnog sektora, a sadašnji gradonačelnik Tomislav Tomašević bio je predsjednik Zelene akcije. S obzirom na sve momente u značenjskom polju, onaj maskirani negativac iz Ratova zvijezda, ustvari, najprije bi mogao biti on. Ne tamo nekakav spalionički lobi, kao što će biti objašnjeno, jer presudna osobina Anakina Skywalkera alias Dartha Vadera jest njegova svijetla prošlost. Zatim je taj perspektivni jedi vitez, tj. ekološki aktivist, prešao na tamnu stranu, a ostalo je povijest slavne franšize. A ima osnove pod onom crnom maskom projicirati i čitavu Tomaševićevu stranku, ako simboliku očitavamo samo nakorak dalje.
Ovaj performans Zelene akcije bio je u suštini vapaj nad vlastitim zabludjelim izdankom, koji traje već neko vrijeme, ali vodeće hrvatske medije ta politička okosnica ne zanima. Tomaševiću i Možemu se ondje radije štošta podmeće, i to ponajviše u interesu podudarnim s onime spalioničkog i drugih poslovnih lobija. Vlast u liku Dartha Vadera tim medijima apsolutno odgovara, pa im nije ni na kraj pameti da propituju fatalna iznevjeravanja njezinih ranijih progresivnih stajališta. Onima koji ne rezoniraju tako, ostaje nekako shvatiti zbog čega toliko mnogo blistavih vitezova nevladine scene po dolasku na vlast prolazi istovjetnu mračnu transformaciju. Pri stupanju na igralište parlamentarne demokracije, međutim, posrnuli su i kudikamo političniji igrači. Preciznije kazano, oni koji ulaz nisu trasirali samo kroz ekologiju, nego i obuhvatniju društvenu problematiku. Ilustrativan primjer je, recimo, žalostan slučaj grčke ljevičarske partije Syriza otprije nekoliko godina.
Formirajući se krizno-akcijski te došavši na vlast radi obrane naroda od nesnosnoga kreditnog duga koji su mu namrle desne autokratske elite u suradnji s vanjskim centrima moći, Syriza je ubrzo slomljena. Njezini prvaci ucijenjeni su prijetnjom totalne anihilacije Grčke u globalnofinancijskim odnosima, razmjera s kakvima u našem dobu nitko još nije bio suočen. Notorna je Trojka, u vidu Međunarodnoga monetarnog fonda i Europske centralne banke te Europske komisije, posjedovala neusporedivo oružje masovnog uništenja. Naravno, riječ je o tome da su u mogućnosti promptno i enormno poskupjeti sve troškove neke europske države. Spram nametnutih austerity mjera drastične štednje, potonjima je za jedinu alternativu ostavljena posvemašnja izolacija. Syriza nije iskoristila golemu referendumsku podršku naroda u ključnom trenutku, da se otisne s njim u revolucionarno ekonomsko-političko odmetništvo umjesto povinovanja diktatu kapitala. Ostala je zaglavljena u skučenom ormaru liberalnog parlamentarizma, tamo gdje demokracije nema ni za napipavanje u mraku.
Drugi primjer može biti onaj njemačkih Zelenih, koji su 1980-ih godina iz nevladino-aktivističkog miljea prešli na parlamentarno-stranačko nadmetanje. Ipak, oni su za svoj horizont imali manje opsežan program, baziran primarno na ekologiji, i u skladu s tim ponešto bezazleniji. Njihova transformacija protekla je stoga mirnije, e da bi se Zeleni u Njemačkoj kroz naredna desetljeća prometnuli u vlastitu karikaturu. Danas oni u korist domaćih industrijalaca i srednjoklasnih potrošača forsiraju ekološki i socijalno prljave tehnologije na periferiji ili u čekaonici EU-a, npr. u Srbiji. Povrh toga, stasavali su na valu antiratne kampanje i protivljenja nuklearnom oružju te energiji, a sada pozivaju na militarizaciju Europe. Štoviše, podržavaju genocid Izraela nad Palestincima, čemu njihova pripadnica Annalena Baerbock, njemačka ministrica vanjskih poslova, stalno osigurava nove priloge. Proteklih je dana u tom smislu jasno stavila na znanje da Njemačka podupire i masovno ubijanje palestinskih civila s opravdanjem izraelskog lova na Hamas. I ne bismo ovom prilikom dužili s podsjećanjem na to, da nije čvrstih spona Možema s njemačkim Zelenima, na razini Europskog parlamenta i pripadajuće stranačko-političke genealogije te projektno-financijske arhitekture.
Gorku ilustraciju logike koja upravlja tim relacijama ponudila je prošli tjedan ovdašnja Inicijativa za slobodnu Palestinu. U tekstu "Povratak političkog – nada, imaginacija, solidarnost", objavljenom u e-časopisu GSG, Josipa Lulić i Emina Bužinkić opisuju jedan slučaj neuspješnog financiranja svojih akcija. Naime, obratile su se bile izvjesnoj prijateljskoj zakladi koja posreduje u javnim transakcijama za hitne intervencije. Nije opovrgavano da evidentno rastući genocid iziskuje hitnost reakcije, ali je prijava osporena zato što potrebe nekih skupina ciljanih tim projektom nisu dovoljno opisane. Konkretno, sporno je bilo to što nisu objašnjene tzv. potrebe kakve ima prozvana "Vlada RH, ostale vlade EU država i organizacije koje imaju moć utjecati na promjene". Na takvom zanemarivanju Vladina interesa, dakle, palo je financiranje prosvjeda kontra Vladina stava na strani izraelske pozicije.
Nije tu posrijedi samo distopijski predimenzioniran birokratizam, nego pomno konstruirana mehanika ukidanja politike među organizacijama civilnog društva. Umjesto razvoja alternativnih oblika društvene aktivacije koji bi doveli u pitanje antidemokratsku hegemoniju i sam modus njezina funkcioniranja, osigurani su uvjeti za očuvanje te dominacije. Civilno društvo, riječima dviju navedenih aktivistkinja, pretvara se "u agente održavanja statusa quo", a cenzura u Europskoj uniji se "odigrava na polju forme". Konačno, "projektne forme mainstream-fondova upravo su i osmišljene kako bi osujetile miješanje u politiku".
S tim u vidu, ispada prilično svejedno je li ti pred nosom zafijuknuo laserski mač prononsirane Trojke ili nominalno prijateljska vatra neke tamo generičke nevladine udruge. Taj i takav biotop projektiran je da bi istisnuo i neke ranije etablirane funkcije socijalne države, uostalom. Prozvani gradonačelnik Zagreba prinuđen je bio čak i za realizaciju svojih neprijepornih uspjeha, s gradnjom novih vrtića i škola, posegnuti za sredstvima iz famoznih europsko-unijskih fondova. Njegov zamjenik Luka Korlaet jednom je prigodom pak zakukao da Grad Zagreb ne može planirati obimne socijalne programe izgradnje stanova jer im međunarodni financijeri ne žele odobriti iole povoljne kredite. Ako je rekao istinu, popustljivost Možema dade se protumačiti i nastojanjem da se ta stranka prilagodi zadanim uvjetima igre. Stranka je to inače koja je najavljivala da će biti jednom nogom u institucijama, a drugom ostati na ulici. Ipak, ne mora se biti Syriza da bi se naletjelo na ucjenu kapitala, ali se može biti Možemo da bi se odmah popustilo. Na suštinski istu ovisnost zakonski su osuđeni i sindikati, uvaljeni u međusobno nadmetanje oko članstva i, neizbježno, razjedinjenost.
Četiri desetljeća opće kontrarevolucije po liniji ekonomske i ekološke politike tako su ogoljela sva realna ograničenja vladajućeg sistema. Ideje o popravljanju kapitalizma u pravilu završavaju kao pod egidom one satiričke travestije Jaroslava Hašeka – Stranka umjerenog napretka u granicama zakona. Doduše, i u stranačkom djelovanju usred parlamentarne demokracije moguće je razvijati avangardne prakse koje subvertiraju rezon dominantne ideologije. Još uvijek ima prostora za podrivanje oktroiranih formi depolitizacije i pacificiranja najšire javnosti te njezina interesa. Nije da je Možemo najavljivalo ili davalo naslutiti takvo što, ali svakako jest izazvalo očekivanja u smjeru naprednije ekološke politike. No pokazalo je da ni taj cilj nije istinski dohvatljiv onda kad se odsijeku veze s bazom i kad se poklekne ispred projektnih ključnih potreba Imperija.
