"Moramo ostaviti nešto našoj djeci, nešto što smo mi naslijedili. Bar neka su to rijeke, planine, jezera. Da bar to spasimo i sačuvamo", govori nam Amela Zukan, jedna od "hrabrih žena Kruščice", naselja kraj Viteza u srednjoj Bosni.

Ostavština, bar prirode kad više ničeg drugog nema za ostaviti, njen je odgovor na pitanje zašto su 505 dana i noći "hrabre žene Kruščice", zajedno s muškarcima, dežurale u obrani rijeke kako bi svi zajedno spriječili izgradnju dviju mini hidroelektrana. Blokirali su tako mještani tih 505 dana lokalni most, sprječavali dolazak mašina i izgradnju hidroelektrana.

Zukan priča o jednoj posebno traumatičnoj noći, kada su žene u tri sata ujutro, njih oko 50, sjele na most. Zamijenile su se s muškarcima koji su obično preuzimali noćne smjene, jer su očekivale da njih policajci neće napasti. Oko pet sati ujutro došli su specijalci.

– Rekli su nam da se moramo skloniti, ako ne, da oni imaju naređenje da nas maknu, bace s mosta. Nije prošlo ni par minuta kada su počeli da nas tuku štitnicima. Po rukama, nogama... Strahota. Jauci, krici – opisuje Amela Zukan.

Rekli su nam da se moramo skloniti, ako ne, da oni imaju naređenje da nas maknu, bace s mosta. Nije prošlo ni par minuta kada su počeli da nas tuku štitnicima, opisuje Amela Zukan

Traume te noći još su žive u sjećanjima žena. Neke su se i razboljele, ozljede nose sa sobom kao značku. Ali, nisu se pokolebale.

- Mi žene sjele smo da se borimo za naše osnovno pravo, pravo na vodu, pravo na život – kaže.

Jer izgleda da su prirodni resursi zadnja linija obrane. Rekle su nam to sve žene s kojima smo razgovarali, četiri ekološke aktivistice iz regije – Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije.

Naš "sokak" izrazito je ranjiv na klimatske promjene. Ako se obistine najcrnje prognoze, a mogle bi i prije nego očekujemo, vrlo brzo borit ćemo se s ekstremnim sušama, redukcijama vode, sve češćim poplavama. Svemu smo tome i nedavno svjedočili. Oni koji su ranjivi i marginalizirani, dakle siromašni, bolesni, oni iz zemalja u razvoju, više će stradati od klimatskih promjena. Jedan je to od zaključaka i Međuvladinog panela o klimatskim promjenama. Na njih klimatske promjene više utječu te će im biti potrebno više adaptacijskih strategija. Međutim, utjecaj koji klimatske promjene imaju na žene nije isti kao i na muškarce. Žene su ranjivije, ako ništa drugo zato što čine veći postotak siromašnih.

No, što ako stvari sagledamo iz manje uobičajene perspektive, ne iz one ranjivosti, već borbenosti? Okupljanje mještana Kruščice u početku je bilo spontano, kada je ta zajednica od oko 2000 duša saznala za planove izgradnje mini hidroelektrana.

- Prvo su došle mašine, narod se spontano okupio. Zaustavili smo ih i krenuli da dežuramo. Prvo smo bili pod vedrim nebom. Žene danju, muškarci noću - kazala nam je Zukan.

Amela Zukan

U kriznim situacijama kada su dolazile mašine bili su svi skupa. Organizacija je išla preko Viber grupa, preko kojih su se žene aktivirale, organizirale, dežurale.

- Bilo je bitno da je uvijek netko tu. Jednostavno, samo jedna poruka, i to bi se proširilo u sekundi. Uvijek je bilo prijetnji, nečega. Bilo je teških trenutaka, ali i trenutaka koji su spojili ljude - dodaje Zukan.

Sve to ojačalo je njihovu zajednicu, a njihov sustav organiziranja primjenjuje se i drugdje. Vraćamo se opet na ono – zašto. Odakle tolika volja i snaga za obranu? Za 505 dana i noći. Zukan kaže – sve su nam oteli. I kada više nemaju što, "bacili" su se na prirodne resurse.

- Dosta ljudi smo probudili, dosta ljudi je vidjelo da smo mi uspjeli spasiti našu rijeku i onda su primijeniti naš sistem. Mi se danas ne borimo samo za našu rijeku, već za sve rijeke BiH, ali i šire, regiona – kaže Zukan.

Već smo sluđene od rata, tranzicije, gubitka fabrika, raznih socijalnih, društvenih i ekonomskih uporišta. E, onda su nam usred svega počeli da uzimaju resurse, kaže Bojana Minović iz Kraljeva

Isto ističe i ekološka aktivistkinja Bojana Minović iz Kraljeva, koja djeluje u sklopu inicijative "Sačuvajmo planinske reke Kraljeva" i bori se za očuvanje planinskih rijeka toga kraja.

- Obmanuli su nas, pokrali, raslojili, što je isto strašno. Ovako smo već sluđene od rata, tranzicije, gubitka fabrika, raznih socijalnih, društvenih i ekonomskih uporišta. E, onda su nam usred svega toga počeli da uzimaju resurse - kaže Minović.

Primjećuje kako kapital zadire u sve pore društva. Opisuje kako danas sve mora biti mlado, jedro, utegnuto. Više nisu dovoljne dobre stare planinske rijeke, nisu dovoljno instagramične. Sada se ljudi više ne kupaju na Ibru – jednoj od tri rijeke na kojoj leži Kraljevo, "nego odlaze na bazene jer je tamo ljepše, pristupačnije". Minović govori kako se onda pored planinskih rijeka naprave bazeni. Ne žele se ljudi kupati u rijeci, povećava se opasnost od toga da se djeca ozlijede, slome nogu.

- Sve mora biti novo, atraktivno, lijepo, zabavno. Sve mora da nam bude udobno, pristupačno. A ne sad tamo neki Ibar glupi, gdje su se prije kupali neki čiče u socijalističkim gaćama - kaže Minović.

Dodaje da stvar prestiža postaje, recimo, ići u terme zbog kojih su sada ugroženi ljekoviti izvori u Vrnjačkoj banji. Naime, "terme se lijepo fotografiraju na Instagramu, kao što se bazeni lijepo fotografiraju na Instagramu – koktelčići, muzikica, mladi, zdrava, zategnuta tijela".

U svom radu Minović se bavila i društvenim aspektima ekoloških problema. Ističe da su bitna dva aspekta - uz obezvrjeđivanje prirodnih resursa tu je i osiromašenje ljudi.

- Ovdje ljudi za zemlju pored planinske rijeke kažu da je to "takša zemlja". Tanja od tanjeg, bezvrijedna. Dakle, zemlja, šuma, se obezvrjeđuju. Onda je te resurse lakše prodati, ljude je lakše uvjeriti da se od njih rastanu – dodaje.

Bojana Minović

Uz to, ti krajevi su ono što nazivamo "pasivnima", pa je prodaja, primjerice, šuma koju imaju u posjedu ili bilo kojeg prirodnog resursa jedino što je nekima preostalo.

- Oni koji su imali šumu u posjedu sjekli su je da bi školovali djecu, prehranili se, preživjeli, da bi djeci omogućili da odu odavde – kaže Minović.

Sve to za posljedicu ima daljnje uništavanje i eroziju okoliša.

- Mještani česte doživljavaju erozije, ne povezuju oni sječu šume s time. A onda kad investitor razruje zemlju i dovede u opasnost sigurnost, u smislu da poplavi put jer grune voda iz brane ili nestane pastrve u rijeci, shvate posljedice gradnje na planinskim rekama. Ali mještani kažu da se moraju ugrijati, prodati šumu za život - ističe Minović.

I ona primjećuje nestanke vrsta, promjene klime, nevjerojatno blage zime, sve manje padalina i rastuće temperature ljeti. "Znam što je zima, što su četiri godišnja doba“, kaže nam. Ali, toga više nema.

Da klimatske promjene prodiru svugdje i više ih ne možemo ignorirati ističe i Irena Burba, ekološka aktivistica koja već 16 godina radi u Zelenoj Istri te je bila aktivna u brojnim društvenim i ekološkim borbama, od one za Lungomare do Plomina.

- Mi smo, kao prvo, mediteranska zemlja. I ono što mi primjećujemo u svom radu jest to da su potrošnja prostora i napad na javno dobro i prostor svakom godinom sve veći - kaže Burba.

Kod nas se to očituje, ističe, prekomjernom i bespravnom izgradnjom na obali, kao i smanjenjem svakog trunka slobodnog prostora koji nam je preostao. Od utjecaja klimatskih promjena, kaže, nemoguće je pobjeći. Nemoguće je ignorirati ogromne suše, visoke temperature i uvjete života koji postaju sve ekstremniji.

Irena Burba

- Tako da sad već svi mogu vidjeti i osjetiti klimatske promjene. A znamo da je mediteransko područje osjetljivo - ističe Burba.

Irena Woelle slovenska je dizajnerica i aktivistica, koja djeluje na raskrižju okoliša, društva i kulture. Bavi se pitanjima poput urbanog vrtlarstva i pčelarstva te borbe protiv frackinga, glifosata, lovačkog turizma i vala uništavanja urbanog drveća.

Primjerice, u svom site-specific projektu "Nisam luda da idem tamo" Woelle se bavila spregom kapitalizma i patrijarhata, za koje vidi da djeluju sličnim mehanizmima i silnicama. Fokus je bila uvala Lapad s pejzaža dubrovačke umjetnice Flore Jakšić koja je sa 17 godina na silu, protiv svoje volje, udana te je u nasilnom braku provela deset godina. Za njena života Florin dom je bio vodeće žarište likovne umjetnosti u Dubrovniku, dok je u svojoj oporuci Flora Jakšić odredila da se Vila Flora u lapadskoj uvali ostavi umjetnicima za izložbe i odmor.

U moderno doba uvala Lapad devastirana je, pretvorena u beton, kič i asfalt, dok naslov samog rada dolazi iz odgovora mlade majke, ulovljenog na ulici, na prijedlog njezinog partnera da s djetetom idu u vruću, devastiranu uvalu Lapad na kupanje.

Tim projektom Woelle je željela naglasiti probleme koje stvara patrijarhat u sprezi s kapitalom – uništava prirodu, stvara krizu podneblja i još uvijek diskriminira i ubija žene.

Projektom "Zeleni val", tj. inicijativom da se centar grada Rijeke učini zdravijim i ugodnijim za život i pretvaranjem Trga Matije Vlačića Flaciusa u "Čajni trg" tijekom EPK-a Woelle je sa sadnjom ljekovitih biljaka na trgu željela obnoviti zaboravljeno znanje o ljekovitosti biljaka i njihovoj primjeni za specifične bolesti u Rijeci.

Obogaćivanjem javnih površina i trgova zelenilom i "zauzimanjem" prostora, Woelle je bilo bitno da "postoji javni prostor koji je zadržan kao javni i koji se može upotrebljavati".

Irena Woelle (Foto: Željko Stevanić)

- Javni prostor se i kod vas i kod nas uzurpira do beskonačnosti. Mi više ne možemo ni hodati kroz naše gradove jer je to sve privatizirano, sve su to kafići ili restorani koji su sad zapravo samo za turiste – kaže Woelle.

I Burba ističe razorne učinke prekomjernog oslanjanja na turizam.

- Protuzakonito se nasipava pomorsko dobro i zauzima obala. Šire se hotelski lanci, kampovi. Sve manje ima prostora za građane. Ima milijun šoping centara – kaže.

Javni prostor se pritom komprimira.

- Naša kvaliteta života se drastično smanjila zbog prekomjernog turizma. Ljeti su ogromne prometne gužve, ne možeš pristupiti nekim uslugama kako treba, otići na hitnu. Imamo ogromne probleme s otpadom, te količine otpada koje se stvaraju jednostavno mi ne možemo zbrinuti kako treba - dodaje Burba.

Smatra, međutim, kako se ljudi najčešće uključuju u borbe koje ih se direktno tiču. Ipak, postoje iznimke.

- Ljudi su spremni reagirati kad je neki problem u njihovom dvorištu, ali vidimo da su se u slučaju Lungomare pokrenuli jer imaju emotivnu povezanost s područjem i vide kako je sve drugo komercijalizirano i bore se za taj neki zadnji dio javnog prostora – kaže.

Nešto slično kao i u Kruščici. Svi mještani, a to Zukan stalno naglašava, radi se o svim mještanima, u obranu rijeke Kruščice "išli su srcem".

- Petsto pet dana – bilo sunce, bilo snijeg. Mi idemo kao da idemo na posao. Ti si dužan da ideš na svoju smjenu - kaže i dodaje da bi rijeka, da nije bilo mještana, bila uništena, a sada je opet prekrasno izletište, vrijedno svake pažnje.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma