Trenutno je mnogo ljudi zainteresirano za resurse ugljena u Srbiji. Izgleda da nam se crno piše - kaže Milan Radovanović, poslovođa u jednom od ogromnih površinskih rudnika Kolubara, u vlasništvu Elektroprivrede Srbije (EPS). Radovanović je i voditelj lokalne rudarske i energetske sekcije sindikata Nezavisnost. Kada je ovaj šezdesetogodišnjak počeo raditi kao rudar, socijalistička Jugoslavija išla je ka svome kraju. Od tada je doživio sve: ratove, međunarodne sankcije i neprekidnu neoliberalnu tranziciju.

U velikoj, zadimljenoj kancelariji sindikata u Lazarevcu, sjedištu Kolubare, istu zabrinutost dijele i njegovi drugovi. I stari i mladi.

- Svjesni smo da se stabilnost opskrbe energijom može zasnivati samo na ugljenu ili nuklearnoj energiji - objašnjava učenim tonom jedan od njih. - Srbija nema nuklearnu energiju, ali ima značajne rezerve lignita, zato se zemlja mora oslanjati na ovaj resurs kako bi garantirala svoju neovisnost. Kao što smo vidjeli tijekom embarga devedesetih, nedostajalo nam je svega osim struje.

Kolubara je velika rudarska regija Srbije, udaljena sat vremena autoputom od Beograda prema jugu. Njenih šest površinskih ugljenokopa daje više od 70 posto lignita koji se troši u šest termoelektrana u zemlji, izgrađenih za vrijeme socijalističke Jugoslavije, između 1956. i 1987. godine. Ostatak srpskog ugljena dolazi s područja Kostolca, stotinjak kilometara prema istoku, blizu Dunava.

Tvrdi se da je ugljen naša svetinja, temelj naše energetske politike, koji Bruxelles žali da nam oduzme. No vjetar, sunce i voda jednako su tako naši nacionalni resursi – primjećuje Mirko Popović iz RERI-ja

U novijoj povijesti Srbije Kolubara zauzima posebno mjesto. U jesen 1914. godine upravo je ovdje kraljevska vojska dobila prve bitke protiv Austro-Ugarske. Te herojske pobjede brzo su postale simboli nacionalnog ponosa, što su i danas. Nitko nije zaboravio ni da je veliki štrajk desetina hiljada rudara umnogome doprinio padu autoritarnog režima Slobodana Miloševića tokom petooktobarske revolucije 2000. godine, jer se, usprkos slanju policije i vojske, nisu predali.

Kolubarski rudari danas ponovno pružaju otpor. Posljednjih tjedana štrajkali su protiv promjene statusa svog poslodavca jer vlada izrazito liberalne premijerke Ane Brnabić priprema privatizaciju državne kompanije EPS. To će biti prvi korak ka otvaranju energetskog tržišta konkurenciji, što je propisano procesom integracije u Evropsku uniju.

- Energetska tranzicija koju Evropljani pokušavaju nametnuti samo će dodatno osiromašiti Srbiju - lamentiraju Milan Radovanović i njegovi drugovi iz Kolubare.

Danas je prosječna cijena kilovatsata 0,09 eura, jedna od najnižih u Evropi upravo zahvaljujući rudnicima lignita i starim jugoslavenskim elektranama, ali i činjenici da trenutno nijedan porez nije usmjeren na izrazitu ekološku štetnost ovog goriva. Prema proračunima sindikata Nezavisnost, cijena kilovatsata uskoro bi mogla narasti sa 0,09 na 0,28 eura u cilju dekarbonizacije energetskog miksa Srbije.

- S obzirom na to da je prosječna plaća jedva 400 eura, uskoro neće biti moguće platiti struju - kaže Radovanović.

Pa ipak, čini se da je industrija ugljena u lošem stanju. Beogradske vlasti prošle su godine čak morale uvoziti lignit i struju u vrijednosti od više od milijardu eura zbog niza ozbiljnih kvarova u elektranama i rudnicima. "Taj se novac mogao uložiti u projekte obnovljivih izvora energije", rekla je tadašnja ministrica energetike Zorana Mihajlović.

Da bi se vratile u ravnotežu nakon ove mračne godine, cijene struje morale su se povećati: povećanje cijene po kilovatsatu počelo se primjenjivati od siječnja, a postupno povećanje do ukupno 24 posto planira se u tri faze do svibnja 2024. Iako je mit o ugljenu uzdrman, zbog ozbiljnosti ove krize on opak ostaje nezaobilazan resurs.

Jedno od šest velikih okana u Kolubari (Foto: Simon Rico)

- Imam dojam kao da se i dalje držimo šablona iz sedamdesetih, iako su se vremena promijenila. Danas živimo u eri globalnog zatopljenja - ljuti se Mirko Popović, direktor RERI-ja, vodeće ekološke nevladine organizacije u Srbiji.

- Srbija je u tom smislu prilično zaostala - potvrđuje, pod uvjetom anonimnosti, i ekspert iz Evropske delegacije u Beogradu. - Vlasti su tek nedavno shvatile da ugljen nema budućnosti i da je prelazak na obnovljive izvore energije neizbježan.

Srbija od kraja socijalističke Jugoslavije zapravo zabija glavu u pijesak – bolje vrabac u ruci (ugljen), nego golub na grani (vjetar i sunce). Trauma embarga iz devedesetih sigurno je učvrstila ovu strategiju, a rezultat je taj da se energetski miks gotovo uopće nije promijenio već tri desetljeća. Ugljen i dalje čini skoro 70-postotni udio, a hidroelektrane oko četvrtinu. Usprkos značajnom porastu u posljednjih pet godina, energija vjetra i sunca zajedno jedva premašuje tri posto.

Srpska ministrica energetike Dubravka Đedović može tvrditi da je udio obnovljivih izvora veći od evropskog prosjeka, ali pritom zaboravlja reći da je zagađenje koje stvara njihova proizvodnja električne energije jedno od najgorih u Evropi.

Udio emisija ugljičnog dioksida po kilovatsatu dosegnuo je 626 grama, odnosno prosječnu razinu zemalja Evropske unije iz 1990. godine (641), a to je skoro dvostruko viša razina od današnje (334). Kada je riječ o sumporovom dioksidu, stanje je još gore: 2020. godine šest termoelektrana na ugljen u Srbiji ispuštalo je više od svih zajedno u Evropskoj uniji, tvrdi ekološka mreža Bankwatch.

Kvaliteta lignita u rudnicima sve je lošija. Po sadašnjoj stopi potrošnje, elektrane 2050. godine više neće imati što sagorijevati – kaže stručnjak iz Evropske delegacije

Srbija se te godine našla na devetom mjestu u svijetu i na prvom u Evropi po broju smrti izazvanih zagađenjem. Suočen s valom panike koji je tada zahvatio stanovništvo, predsjednik Aleksandar Vučić tvrdio je da su u pitanju "posljedice rasta životnog standarda građana Srbije".

Međutim, zdravstveni trošak zagađenja od elektrana na ugljen izrazito je visok: evropska mreža Climate Action Network (CAN Europe) navodi da je u pitanju 2.326 smrtnih slučajeva i 666.939 izgubljenih radnih dana, što je ukupno više od pet milijardi eura. No nadležni su se oglušili na ova upozorenja, a Vučić je ekološke ustanke koji su potresali Srbiju 2021. godine čak nazvao "zelenim džihadom".

"Moramo povećati udio obnovljivih izvora energije, ali trenutna situacija pokazuje da je naša odluka da ne zatvorimo rudnike lignita bila pametna", pohvalio se nešto kasnije, kada su cijene energije počele rasti. Nije propustio prozvati ni "vanjske aktere" koji traže da se "Srbija odrekne bogatstva svog podzemlja".

- Još od Miloševićevog doba slušamo iste antizapadne govore - primjećuje Mirko Popović iz RERI-ja. - Tvrdi se da nam Evropska unija nameće svoje vrijednosti, ne samo u smislu zaštite ljudskih prava nego i u smislu ekonomije i zaštite okoliša. Da je ugljen naša svetinja, temelj naše energetske politike, koji Bruxelles žali da nam oduzme. No vjetar, sunce i voda jednako su tako naši nacionalni resursi. Ali da bismo to razumjeli, potrebno je resetirati proizvodni softver naslijeđen iz socijalističke ere.

Stoga, kada su Evropska unija, ali i MMF i Svjetska banka odlučili prestati financirati projekte vezane za ugljen, vlasti u Beogradu pokucale su na vrata Pekinga, partnera koji vodi manje računa o zaštiti životne sredine. Okvirni sporazum vrijedan blizu milijardu eura zaključen je 2010. godine, a njime su predviđene modernizacija termoelektrane Kostolac B i ugradnja filtera za odsumporavanje, no prije svega izgradnja trećeg bloka termoelektrane.

Iste godine Srbija je podnijela zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji. Od tada je Kina u Srbiji uložila više od 17,3 milijarde dolara u okviru Novog puta svile, prema američkom liberalnom think tanku American Enterprise Institute. Prvo u kreditima, zatim u investicijama, koje su posljednjih godina u porastu. HBIS grupa je 2016. godine kupila čeličanu u Smederevu, koja je vodeći srpski izvoznik, Zijin Mining je dvije godine kasnije kupio veliki rudnik bakra u Boru, a 2022. Linglong je u Zrenjaninu otvorio prvu kinesku tvornicu guma u Evropi.

Rudar i sindikalist Milan Radovanović ispred jednog od kolubarskih rudnika (Foto: Simon Rico)

- Kina je uložila u srpski sektor ugljena kako bi svojim kompanijama što duže garantirala jeftinu i konstantnu proizvodnju električne energije - kaže Zvezdan Kalmar, direktor Centra za ekologiju i održivi razvoj (CEKOR).

Jedina pozitivna stvar je to da je Srbija u proljeće 2021. zaustavila izgradnju elektrane Kolubara B, koja je također trebala biti povjerena jednoj kineskoj kompaniji. Nekoliko mjeseci ranije zemlja se obavezala da će poštovati zelenu agendu Evropske unije.

Ovaj dokument, koji je potpisalo šest zemalja zapadnog Balkana kandidatkinja za članstvo u EU-u, predviđa dosezanje ugljične neutralnosti do 2050. godine. No to je za Beograd vrlo ambiciozan cilj s obzirom na centralno mjesto koje ugljen i dalje zauzima u energetskoj mješavini, iako Srbija nema drugog izbora nego da se okrene prema novim izvorima energije.

Prosječna starost srpskih termoelektrana na ugljen prelazi 50 godina. To je visoka starost, s obzirom na to da je prosječna dob za odlazak u penziju usporedive infrastrukture u svijetu 46 godina. A tu je i problem opskrbe gorivom.

- Kvaliteta lignita u rudnicima sve je lošija - kaže stručnjak iz Evropske delegacije. - Po sadašnjoj stopi potrošnje, elektrane 2050. godine više neće imati što sagorijevati.

Upravo to je razlog zašto javno elektroprivredno poduzeće planira zatvaranje deset blokova do 2035. godine. Ta je informacija objavljena prošle veljače prilikom predstavljanja strategije "Go Green Road". Ovaj plan, za koji ne postoji javna pisana verzija, trebao bi poslužiti kao putokaz za uokvirivanje zelene tranzicije do 2050.

Najavljena strategija predviđa 8,5 milijardi eura investicija u narednih dvanaest godina: 2,2 milijarde eura u modernizaciju elektrana na lignit i 4,8 milijardi za razvoj obnovljivih izvora energije. Plan je da se udio solarne energije poveća za sto puta, vjetra za deset puta i da se izgrade dvije nove velike brane. Detalji financiranja, međutim, nisu objavljeni.

Prema podacima ministrice energetike, u narednih 25 godina bit će potrebno najmanje 32 milijarde eura investicija da bi se postigla ugljična neutralnost. "Da bi realizirala ekološku tranziciju, Srbiji je potrebna snažna i stalna podrška međunarodnih partnera i globalnih financijskih institucija", navodi Dubravka Đedović. Drugim riječima, bez velike evropske pomoći nema spasa.

 

* Ovo istraživanje dobilo je podršku fonda Journalismfund Europe.