Ako ste u zadnjih petnaestak godina bili na zagrebačkim protestima za zaštitu javnih dobara, na feminističkim marševima ili okupljanjima za Palestinu, na akcijama za Varšavsku ulicu ili bilo kojem bolje organiziranom društveno angažiranom događaju, susreli ste Marušku, a da možda niste ni znali. Marija Maruška Mileta aktivistkinja je u punokrvnom smislu te riječi – ona je i feministkinja, voditeljica komunikacija i kampanje za napuštanje plina u Zelenoj akciji. Rođena je 1990. u Sokolovu u Češkoj, a u Zagrebu ostaje živjeti, raditi i boriti se nakon studija novinarstva. S Maruškom smo razgovarale na kraju radnog dana u kojem za nju započinje druga i treća smjena, volonterski rad u brojnim inicijativama, zadnjih godinu dana prvenstveno Inicijativi za slobodnu Palestinu.

Kao na svakoj dobroj psihoterapiji, krenimo od djetinjstva. Rođeni ste u Češkoj, a djetinjstvo i mladost proveli ste na otoku Hvaru. Kako je bilo odrastati na otoku kasnih devedesetih i ranih nultih?

Odrasla sam u Pitvama, mjestu koje je u vrijeme mog djetinjstva brojalo stotinjak ljudi. Mami mi je Čehinja pa smo bili tretirani kao drugi i drugačiji. U mojoj se obitelji češki i hrvatski jezik koristi ravnopravno – s mamom pričam češki, s tatom hrvatski. Osnovnu i srednju školu završila sam u Jelsi na Hvaru. Tada nije bilo puno mogućnosti za širenje horizonata u tako malom mjestu, dečki su igrali nogomet, cure su mogle biti mažoretkinje, ali hit nam je bilo natjecanje iz prve pomoći, u jednom smo trenu bili osmi u državi! Plan je bio da odem studirati u Češku, ali, igrom slučaja, završila sam u Zagrebu na Fakultetu političkih znanosti.

U Zagreb stižete na jesen 2009., za vrijeme druge blokade fakulteta na kojoj su se studenti borili za javno financirano obrazovanje. Jeste li se priključili studentskom pokretu?

Blokada je bilo moje prvo i formativno aktivističko iskustvo – kada odrastaš u malom mjestu, nemaš nikakvo građansko obrazovanje, a i ne dolazim iz obitelji u kojoj se pričalo o politici. Kako sam po prirodi bila jako introvertirana, rad u kolektivu, ideja da si dio nečeg što je veće od tebe mi je bila bitna pa sam se aktivno priključila organizaciji. Sudjelovanje na plenumima je bilo sjajno.

 

Važno nam je zadržati oštricu

Kako se nastavio vaš aktivistički put nakon studentskih blokada?

Ostala sam aktivna na Fakultetu političkih znanosti, radili smo na otvaranju kluba studenata, razmišljali kako se uključiti u Studentski zbor i sveučilišne strukture i mijenjati ih, a na poziv kolegica Lovorke Šošić i Svjetlane Knežević postala sam i jedna od urednica emisije "Širenje područja borbe" na Radio Studentu. Paralelno, priključila sam se kampanji "Ne damo Varšavsku", u kojoj smo se borili protiv devastacije pješačke zone.

Tamo sam se odmah počela baviti građanskim neposluhom (smijeh), prošla sam treninge direktnih akcija jer smo imali dojave da će krenuti radovi pa je nas nekolicina bilo spremno za blokiranje. Sjećam se noći kada smo po snijegu bili spojeni cijevima i prvog privođenja: ostala sam bez stvari pa mi je jedan kolega nakon puštanja iz pritvora dao sto kuna i nakon što sam nešto pojela, čekala sam cimericu iz doma na Savi da dođe i otključa našu studentsku sobu. Uvijek me u svemu što radim drži dobrota ljudi s kojima surađujem i koje putem upoznajem. Nije dovoljan cilj za koji se boriš ako nisi okružena ljudima koji dijele taj osjećaj.

Mislim da je najbolji put educirati ljude, pomoći im znanjem, kontaktima, osnažiti ljude u lokalnim zajednicama da shvate da i oni mogu napraviti jako puno, da se njih tiče i da su jači nego što misle

"Svi bismo mi bili aktivisti da nam padne bomba na kuću. Po meni je to pitanje distance: što se povećava distanca to smo manje aktivisti, odnosno imamo manje empatije i interesovanja", izjavila je nedavno književnica Lana Bastašić za Kulturne Novosti. Što je vama aktivizam, smatrate li se aktivistkinjom ili propitkujete taj termin?

Za mene je aktivizam identitet – većinu života posvetila sam različitim vidovima aktivizama i stojim iza te riječi. Kada pričamo o predrasudama, činjenica je da u Hrvatskoj nema puno organizacija civilnog društva koje su aktivističke, uglavnom su to zagovaračke ili projektne organizacije koje nemaju otvorene aktivističke grupe iz različitih, uglavnom financijskih, ali i političkih razloga. Paralelno, desni političari i dio medija sustavno rade na tome da se aktivistima i NGO-ovima nalijepe etikete plaćenika i neradnika što je daleko od istine.

S druge strane, mnogi ljudi nam pišu, primjerice konkretno Zelenoj akciji, i upozoravaju nas na okolišne devastacije i očekuju da će sve probleme ovog društva riješiti jedna organizacija i šačica ljudi. Mislim da je najbolji put educirati ljude, pomoći im znanjem, kontaktima, medijskim praćenjem, osnažiti ljude u lokalnim zajednicama da shvate da i oni mogu napraviti jako puno, da se njih tiče i da su jači nego što misle. Odličan je primjer uspješna borba na vrelu Une. Samo se tako može ostvariti promjena, ne mogu je ostvariti sami NGO-ovi.

O problemu NGO-izacije aktivizma na civilnoj sceni puno se priča. Zelena akcija jedna je od nekolicine organizacija koja je uvijek imala otvorena vrata za sve, od Biciklopopravljaone, preko besplatnog ustupanja prostora mnogim inicijativama i kolektivima i dva je desetljeća otvorena za one kojima treba bilo kakva pomoć. Kako ste se othrvali svijetu u kojem projektna logika pojede većinu progresivnih ideja?

Većina nas u Zelenoj dijeli aktivistički identitet i važno nam je zadržati oštricu. Mnoge kampanje koje radimo ne upadaju u projektnu logiku i nisu direktno financirane, iz poslovne perspektive nisu "održive", ali one su svrha naše organizacije. Istina, tema okoliša je ušla u mejnstrim pa više stvari uspijemo progurati financijerima, što nam je pomoglo da se konstantno ne samoeksploatiramo. Aktivistička grupa, kroz koju je prošla hrpa mladih, zasigurno je srce i duša naše organizacije, iako mladi imaju sve manje vremena zbog bolonjskog sustava visokog obrazovanja i rada uz studij. Također, budimo iskreni, došlo je do laganog zasićenja jer su metode koje smo koristili prije petnaest godina bile inovativne, a danas možda više nisu pa puno razgovaramo na koji način postati još inovativniji, a i radikalniji.

Koja je najveća kampanja koju trenutno provodite?

Zajedno s inicijativom Stop Phaten Plastic Recycling radimo kampanju u Vrginmostu jer se pogon za preradu plastike tamo već trebao zatvoriti i uništio je kvalitetu života i zdravlje stanovnika.

Marija Maruška Mileta (Foto: Sandro Lendler)

Nema zelene tranzicije unutar ovakvog sustava

Zelena akcija nikada nije bila usko shvaćena kao okolišna organizacija, nego se uključivala i u mnoge druge borbe. Naišla sam na snimku tribine iz 2014. na kojoj pojašnjavate što je klimatska pravda, termin koji se sada gotovo podrazumijeva u okolišnim pokretima, a prije deset godina on je mnogima zvučao kao nepotrebno "širenje pite".

Kada smo prije petnaest godina tupili da okolišne teme ne mogu biti odvojene od socioekonomske i feminističke agende, gledali su nas kao luđake. Zato se nikada nismo nazivali organizacijom za zaštitu prirode, nego okolišnom organizacijom jer okoliš uključuje i čovjeka. Naše su teme vrlo široke: od javnih dobara do bioraznolikosti, a solidarnost nam je izuzetno bitna i sve "druge" borbe, radničke, feminističke, LGBTIQ, smatramo svojima.

Prije ste u globalnom i klimatskom pokretu imali struje koje su smatrale da se klimatske promjene moraju zaustaviti pod svaku cijenu, ne razmišljajući o neravnopravnosti, odnosno o različitim utjecajima siromašnih i bogatih dijelova svijeta na emisije. Rasprava između takvih struja i nas koji smo pričali o klimatskoj pravdi kao centralnom terminu našeg rada dugo je trajala, ali danas je klimatska pravda nešto što je prihvaćeno.

Godinama ste bili aktivni u mreži Young Friends of the Earth Europe. Ljudi koji rade u organizacijama civilnog društva najčešće izaberu ili rad na terenu ili zagovarački rad, a vi ste ih uvijek obavljali paralelno. Recite nam nešto o iskustvima evropskog umrežavanja.

Uz blokadu i Varšavsku, rad u Young Friends of the Earth Europe me oblikovao – bila sam u upravnom odboru i vodila grupe za klimu i komunikaciju pa sam dosta putovala i upoznala velik broj mladih iz Evrope i svijeta. Prvi smo u cijeloj mreži Prijatelja zemlje zagovarali intersekcionalnost, inzistirali smo da klimatske promjene moramo gledati kroz klasni, rasni i rodni rakurs. Organizirali smo treninge, radili s feminističkom pokretom i evropskim Black Lives Matter pokretom, organizirali kampove za mlade diljem kontinenta, prvi je bio kod nas na Šolti i međusobno smo se politički educirali.

Nikada neću zaboraviti govor jednog kolege s Filipina, koji je na UN-ovoj klimatskoj konferenciji (COP 19) u Poljskoj 2013. održao govor nakon stravične katastrofe uzrokovane super tajfunom koji je ubio preko 6000 ljudi samo na Filipinima, čak je tokom COP-a pokrenuo i štrajk glađu. Takve stvari vas promijene, shvatite da je riječ o našim životima.

Pitanje je koliko je ljudi spremno žrtvovati svoju ugodu za buduće generacije, koliko je ljudi spremno na otvorenu borbu. I hoće li taj broj biti dovoljan da nešto promijenimo

Sudjelovali ste na nekoliko COP-ova, kako komentirate recentni u Azerbajdžanu?

Danas konferencijama praktički predsjeda naftna industrija, prisutan je greenwashing, a u Azerbajdžanu se dešava etničko čišćenje Armenaca jer zahvaljujući energetskoj ovisnosti Evrope o azerbajdžanskom plinu i nafti, Azerbajdžan uspijeva prikriti kršenja ljudskih prava.

Spomenule smo da su klimatske promjene postale mejnstrim tema. Što nam to dobroga, a što lošega donosi?

Okolišne organizacije upozoravale su da će mejnstrimizacijom teme kapital nanjušiti priliku – industrija je prisvojila termin održivosti i danas je sve održivo, upumpavaju se pare u brojne projekte i svjedočimo začecima zelenog kapitalizma jer paralelno uz tehnološke promjene velike kompanije i dalje eksploatiraju radnike i zemlju. Važno je reći da mi više ne možemo zaustaviti klimatske promjene na način na koji smo ih mogli zaustaviti prije 30 godina. Ovo što danas osjećamo su posljedice emisija od prije 30-ak godina, ljudi moraju razumjeti da o svemu što danas radimo ovisi budućnost. Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) objavljuje svakih šest-sedam godina izvješće i u njemu već neko vrijeme istupaju neočekivano jasno i glasno, govoreći da moramo transformirati cijeli sustav.

Želite reći da je klimatski konsenzus zapravo antikapitalistički?

Tako je, nema zelene tranzicije unutar ovakvog sustava, ona nije moguća. Istina je da su se napravili neki potezi, imamo Pariški sporazum iz 2015. godine, ali sve je to nedovoljno, pogotovo jer Evropa ima povijesnu odgovornost za uzrokovanje klimatskih promjena.

Što se tiče pokreta, već danas vidimo naznake radikalnijih akcija, koje uglavnom rade jako mladi ljudi jer se radi o njihovim životima. Odgovor sistema na radikalne akcije je kriminalizacija aktivizma, primjerice u Velikoj Britaniji aktivisti doživljavaju brutalne penalizacije. Pitanje je koliko je ljudi spremno žrtvovati svoju ugodu za buduće generacije, koliko je ljudi spremno na otvorenu borbu. I hoće li taj broj biti dovoljan da nešto promijenimo. Ljudi na globalnom Jugu već dugo gube živote zbog ove teme, pitanje je hoće li se građani Europe probuditi makar nakon događaja u Valenciji.

Marija Maruška Mileta (Foto: Sandro Lendler)

Intersekcionalnost mi je ključna

A kakva je situacija u Hrvatskoj?

Nedavno je istraživanje Klimatskog portala potvrdilo ono što smo znali: ljudi su i kod nas svjesni klimatskih promjena, ali ne i urgentnosti djelovanja. A naša Vlada nema nikakve klimatske politike, ništa sistemski, postave par solara i to je to. Ponavljam, bez mijenjanja ekonomskog modela nećemo moći ništa značajno napraviti za buduće generacije.

Dio ljudi s civilne scene se razvojem platforme Možemo! počeo baviti visokom politikom. Tako je i bivši predsjednik Zelene akcije danas gradonačelnik Zagreba. Nedavno ste prosvjedovali pred zgradom gradskog poglavarstva zbog najavljene gradnje spalionice otpada. Kakvo je to bilo iskustvo i surađuje li Zelena akcija s Gradom Zagrebom?

Spalioničarski lobi kod nas je jak pa se nažalost uspjela progurati inicijativa da se dio otpada spaljuje, čemu se protivimo, kao što su se prije protivili i neki ljudi koji danas sjede u poglavarstvu. Paralelno, imamo dobru komunikaciju s Gradom i jedan naš član dio je radne grupe za otpad, mnoge dobre prakse koje Grad provodi prijedlozi su Zelene akcije. Postoje neke šire teme kojima se po nama nedovoljno bave, na primjer utjecaj klimatskih promjena na Zagreb, ali oni imaju svoje prioritete. Mi smo uvijek bili nestranačka organizacija i tu smo da od svake vlasti tražimo više.

Ne radi se tu o meni i mojim osjećajima. Mislim da je genocid u Gazi i test našeg civilnog društva: koja je naša granica solidarnosti? Kada krene šutnja? Jer mnoge su organizacije dugo šutjele ili još šute

Odmarate li se ikada od aktivizma?

Ponekad se isključim, gledam serije ili odem na jogu, trenutno sam neaktivna u zboru Domaćigosti, ali dugo sam i pjevala.

Koji bi po vama feministički principi trebali biti integralni dio svakog okolišnog pokreta?

Prvo, ja sebe ne definiram kao eko feministkinju jer ne odvajam tako feminizme, intersekcionalnost mi je ključna. U okolišnom pokretu važno je postaviti pitanje kako klimatske promjene utječu na živote žena, na njihovo (reproduktivno) zdravlje, kako utječu na sve ugrožene skupine, zašto se u romskih naseljima samo romske udruge bore protiv gradnje termoelektrana. Također, iz mog iskustva, gotovo sve volonterske i potplaćene akcije uvijek su vodile žene i u pokretu ima velik broj žena od kojih svi možemo učiti. Važno je čuti i glasove migrantkinja, glasove crnih žena, glasove žena s periferije.

Inicijativa za slobodnu Palestinu okuplja raznorodne pojedince koji se nužno ideološki ne slažu oko bitnih pitanja, a ipak uspijevaju godinu dana zajedno organizirati brojne uspješne akcije. Kako je djelovati unutar inicijative?

U koordinaciji aktivno i svakodnevno sudjeluje petnaestak ljudi, ali imamo mrežu od par stotina osoba koje se uključuju u akcije i riječ je o izrazito širokom spektru ljudi, mnogi od njih do početka rada u Inicijativi ne bi zajedno nikada sjeli na kavu. To naravno zahtijeva dosta emocionalnog rada, primarno ženskog, ali ono što je jedino važno je da nas drži isti cilj. Naučila sam da mogu raditi s ljudima s kojima se ideološki ne slažem, da želim s njima razgovarati, organiziramo zajednička druženja, pokušavamo se razumjeti, a cilj je puno jači od naših razlika. Nastojimo prodrijeti u sve pore društva pa organiziramo proteste, mini akcije, bdijenja, projekcije filmova, izložbe, čitanje poezije, razgovore o dekolonizaciji...

Teško je na temi Palestine pričati o klasičnom burnoutu pa da pojednostavimo – kako izbacujete tugu?

Radom, sjećanjem na ubijene ljude koje ne smijemo zaboraviti, važan je taj zajednički moment žalovanja. Ne radi se tu o meni i mojim osjećajima. Kad mi netko kaže da ne može više gledati snimke ubijene djece, odgovorim – ne moraš gledati, djeluj, prestani skrolati i napravi nešto. Mislim da je genocid u Gazi i test našeg civilnog društva: koja je naša granica solidarnosti? Kada krene šutnja? Jer mnoge su organizacije dugo šutjele ili još šute.

Što vam u ovakvom svijetu pruža nadu?

Ljudi u Palestini znaju reći: znamo da ste umorni, a zamislite kako je tek nama? I ipak se i dalje borimo. Nadu mi daju ljudi, ustrajni ljudi s kojima dijelim borbe. Nadu mi daju mladi ljudi koji uče od nas, koji nakon prvog doticaja s aktivizmom stvaraju nešto novo, svoje.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.