U vremenu sve većeg broja površnih narativa, Azra Ayyash iz Zadra predstavlja primjer osobe koja dosljedno ustraje nad kompleksnosti, integritetu i principima. Javnosti poznata kao novinarka i aktivistkinja za ljudska prava, Azra svoj rad ne doživljava kao titulu, već kao svakodnevnu praksu.
- Nastojim svjesno i savjesno živjeti i djelovati unutar zajednica kojih sam dio – kaže Azra, svodeći svoj pristup na ono najbitnije: odgovornost prema drugima i sebi.
U profesionalnom putu, naročito ističe godine provedene u Zakladi Solidarna, koje opisuje kao iznimno formativne. Tamo je sudjelovala u nizu programa – od pružanja pomoći nakon potresa na Baniji i podrške ženama žrtvama nasilja, podrške školarcima slabijeg imovinskog statusa do edukacije mladih o medijskoj pismenosti i digitalnom aktivizmu kroz Erasmus+ programe. Kao najvrjednije iskustvo izdvaja upravo suradnje s ljudima koji su je, kaže, učili o društvu, ali i o vlastitim granicama, snazi i otpornosti.
- Uvijek govorim kako ne postoji radno mjesto na kojem bih više naučila o društvu u kojem živimo, ali i o samoj sebi i vlastitim kapacitetima. Na tome sam najzahvalnija ljudima s kojima sam tamo imala priliku surađivati. Poseban utisak na mene su ostavile Sanja Sarnavka i Marina Škrabalo, kao aktivistkinje, feministkinje, a pogotovo kao žene – govori Azra.
Iako danas djeluje kroz vlastite poduzetničke projekte, Ayyash nije napustila aktivizam. Suradnju ostvaruje s organizacijama poput Crvenih nosova i udruge Krijesnica, razvijajući kampanje koje donose vidljivost najranjivijima, posebice djeci i njihovim obiteljima. Uz gore navedeno trenutno je polaznica ovogodišnje Političke akademije SNV-a i vodi radionice medijske pismenosti za osnovnoškolce u novootvorenom Srpskom kulturnom centru (SKC) u Zadru, gdje spaja obrazovanje s izgradnjom prostora povjerenja i dijaloga.
Iako voli dobre knjige i filmove, kaže da je najviše inspiriraju svakodnevne situacije – ljudi oko nje, njihove potrebe, borbe i načini na koje se snalaze. Za nju je aktivizam nešto što se živi svakoga dana, potaknut konkretnim razgovorima, prazninama koje osjeti i boli koju prepoznaje, uz stalnu želju da doprinese promjeni. Ističe kako bez obzira koliko to zvučalo kao klišej, najveću inspiraciju crpi iz svoje majke – žene koja ju je vlastitim primjerom naučila što znače ljubav, odgovornost i integritet. U kontekstu grada koji se često percipira kao zatvoren, SKC Zadar svakako vidi kao korak u pravom smjeru, kao prostor u kojem pripadnici zajednice mogu slobodno živjeti svoj identitet, bez skrivanja, straha ili objašnjavanja. Za nju su prostori kao što je SKC važni da pokažu kako su stvari promjenjive. To je princip – kad postoji volja, postoji i prostor za dijalog, kulturu i zajedništvo.
- Što se tiče povezivanja srpske zajednice sa zadarskim mentalitetom, rekla bih da smo mi koji ovdje živimo, koji smo ovdje rođeni i odrasli, koliko Srbi, toliko i Zadrani. Zadarski mentalitet nije nam nešto strano – to je i naša svakodnevica, naši kvartovi, more i način komunikacije – govori Azra.
- Dok većina polaže pravo na bijes i frustraciju, manjine se gura u ulogu edukatora koji se u svakoj prilici mora "lijepo izražavati" da bi ga se uopće saslušalo. Istina ne mora biti ugodna da bi bila nužna. To je forma cenzure upakirana u komunikacijske norme. Kao aktivistkinja koja je medije često koristila kao alat, ali i kao netko tko je medijski pogrešno interpretiran, smatram da je promjena moguća samo ako se promijeni struktura te pristup samih medija – govori ona.
Mediji imaju ogromnu moć u oblikovanju društvenih percepcija, pogotovo kad je riječ o manjinskim i marginaliziranim zajednicama. Nažalost, često vidimo da se o manjinama govori, ali se s njima rijetko razgovara. Senzacionalizam je prvi filter kroz koji nas se prikazuje.
- Trauma, sukob, bilo što izvan norme i "drugačije" prodaju klikove, ali i pojednostavljuju. Takvi narativi ne doprinose razumijevanju već održavaju stereotipe i čitateljima nude emociju bez konteksta, klik bez odgovornosti, nakon čega su manjinske zajednice i pojedinci koji javno istupaju prepušteni posljedicama, a to su nerijetko valovi mržnje, makar bili reducirani na online prostor – govori Azra te dodaje da poseban problem vidi u tome što se od manjinskih glasova traži da uvijek budu pristojni, zbog čega je potrebno više novinarki i novinara koji dolaze iz zajednica o kojima se piše.
Identitet je za Azru kako osobna, tako i politička tema. Ne bježi od svojih višeslojnosti – istovremeno je, kako kaže, lezbijka, Srpkinja, Palestinka, aktivistkinja, koja njeguje porodične vrijednosti. Protivi se reduktivnom pristupu identitetima i upozorava na potrebu da osobe ne budu svedene na jednu oznaku koju društvo lakše konzumira. "Moji identiteti žive zajedno, bez hijerarhije", ističe.
- Balans nije harmonija u svakom trenutku. Ponekad je to i konflikt, i pitanje pripadanja, i zamor od konstantnog objašnjavanja. S godinama sam naučila da balans za mene znači svakodnevno raditi na tome da ne reduciram sebe na dijelove kako bi me okolina lakše probavila. To znači postojati u svojoj cijelosti – i kad je nelagodno i kad izaziva otpor – kaže ona.
Živimo u društvu u kojem su seksualna orijentacija i rodni identitet temelji na kojima se donose i provode diskriminatorni zakoni. Kada društvo i institucije prestanu tretirati seksualnu orijentaciju kao presudan faktor u pristupu Ustavom zajamčenim pravima, ona će se prestati "isticati". Iznimno je pogađa kada se rasprava o obiteljskim pravima svede na biološki argument "LGBT+ osobe se ne mogu prirodno razmnožavati, pa ne bi trebale odgajati djecu". Po toj logici, kako kaže, ni parovi koji imaju problema s plodnošću ne bi trebali imati obitelj jer "priroda nije htjela". A znamo da tako ne gledamo svijet.
- Najvažnije mi je istaknuti da cilj borbe LGBT+ osoba nije da se bilo koja seksualna orijentacija ili rodni identitet "prihvate kao normalni", već da prestanu biti tema. Da ne budu temelj zakona, prava ili ograničenja. Da budemo ljudi koji se gledaju kao ljudi, bez fusnota –kaže Azra te dodaje kako pojednostavljivanje identiteta često proizlazi iz potrebe da ljude stavimo u uredne ladice te da lakše čitamo tko je tko i što s kim smijemo ili ne smijemo.
U kontekstu borbe za prava LGBT+ osoba ističe kako prava nisu samo zakoni, već i praksa, kultura te ono kako se odnosimo jedni prema drugima. U Hrvatskoj smo izborili neka pravna rješenja kao što su životno partnerstvo i mogućnost udomljavanja, ali suštinski od nas se očekuje da "ne talasaš previše". Globalno gledano, negdje se ostvaruju ogromni pomaci, dok se u drugim dijelovima svijeta vraća desetljećima unatrag. Taj paradoks pokazuje da borba nikad nije linearna niti završena, zaključuje Azra Ayyash.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
