Jules Boykoff američki je znanstvenik, pisac i bivši profesionalni nogometaš. Profesor je političkih znanosti na Sveučilištu Pacific i autor šest knjiga o politici i povijesti Olimpijskih igara, od kojih je najrecentnija "Čemu služe Olimpijske igre?" (Bristol University Press, 2024.). Boykoff se ovih dana vratio u SAD nakon izvještavanja s Olimpijskih igara u Parizu, a za intervju ga hvatamo putem Zooma.

Osvrnimo se na recentne Olimpijske igre i vaše iskustvo u Parizu. Što vam je bilo u fokusu tijekom ovih igara?

Svjedočili smo nevjerojatnim sportskim izvedbama na ovim Olimpijskim igrama. Simone Biles je bila fenomenalna. Svidjelo mi se kako su Biles i Jordan Chiles odale počast brazilskoj gimnastičarki Rebeci Andrade. Bio sam na Stade de Franceu na dan kada je palestinska trkačica na 800 metara Lejla Almasri postavila nacionalni rekord i to je bilo stvarno uzbudljivo. Međutim, novinarski posao koji radim s Daveom Zirinom za The Nation razlikuje se od sadržaja koji proizvode mainstream mediji, barem u SAD-u. Iako nas je zanimao sport i pažljivo smo pratili naše omiljene sportaše i sportašice, više od toga zanimala su nas događanja daleko od stadiona, život običnih ljudi. Moj način istraživanja Olimpijskih igara više od 15 godina u fokusu ima upoznavanje ljudi u gradu domaćinu, pripadnika radničke klase koji si nikada neće moći priuštiti ulaznicu za igre, ali na koje itekako utječu Igre u njihovom gradu. Zirin i ja smo išli uokolo po Parizu, upoznavali razne ljude i puno toga smo naučili.

Saznali smo, primjerice, da je policijski aparat u Parizu golem. Bilo je zapanjujuće koliko je policijski rad intenzivan i neposredan, policajci s vojnim naoružanjem ležerno su šetali ulicama. Iako se uspio izbjeći terorizam, velik dio iste sigurnosne arhitekture korišten je protiv aktivista na ulicama Pariza. Antiolimpijska aktivistička skupina Saccage 2024 organizirala je tzv. toksičnu turneju po području Saint-Denis koje je jako gentrificirano zbog Igara. Planirali su običan obilazak za novinare, ali prije nego što su novinari i aktivisti uspjeli doći do lokacije sastanka – ja sam bio tamo – policija je banula i uhitila aktiviste. Nisu učinili ništa protuzakonito, organizirali su potpuno nenasilan događaj, informativnu turu. Ipak, policija ih je privela, i ponovno su to učinili kada su pokušali organizirati drugu toksičnu turu.

Za koje druge događaje i priče s Igara smatrate da su zaslužili veću medijsku pozornost?

Uoči Igara, snage sigurnosti su protjerale brojne beskućnike s ulica i poslale ih u različite kampove i gradove diljem Francuske. Mnogi od tih ljudi su odmah ili ubrzo deportirani. Neki su se na kraju vratili u Pariz jer su im ondje resursi i prijatelji. Jedne sam večeri išao na teren s organizacijom Médecins du Monde, bili smo mala ekipa s prevoditeljima za arapski i paštunski. Ljudi koji žive na ulicama rekli su nam da im je život postao puno teži za vrijeme Igara. Susreli smo se i s maloljetnicima bez pratnje, većinom iz zapadne Afrike, koji su nam rekli da im je teško doći do hrane tijekom Igara. Uglavnom su se skrivali svih tih dana, a policija bi ih svakog dana probudila u pet ujutro i rekla im da napuste lokaciju na kojoj spavaju.

Još jedna priča o kojoj bih volio da smo čuli više je činjenica da se surfersko natjecanje na ovim Olimpijskim igrama održavalo na Tahitiju. Bivša francuska kolonija bila je pritom primorana sagraditi novi toranj za promatranje natjecanja. Postojao je i ranije toranj u Teahupo'ou koji se koristio za natjecanja, s kojeg su suci, fotografi i snimatelji mogli imati dobar pogled. Funkcionirao je sasvim dobro, ali organizatori Olimpijskih igara zaključili su da im treba veći toranj, kako bi imali najbolje snimke i fotografije za svijet. Započeli su s izgradnjom novog tornja, a kad su dovezli teglenicu, uništila je koraljni greben. Moglo se čuti škripanje, gnječenje grebena ispod teglenice. Lokalci su vrištali u agoniji i objavljivali video snimke uništenja na internetu. Uvreda je za Tahiti što su ih Francuzi prvo natjerali da održe surfersko natjecanje ondje, a zatim uništili koraljni greben kojem je potrebno oko 5.000 godina da naraste do sadašnjeg standarda.

 

Klasna pristranost i volonteri

Sa Zirinom ste pisali i o akcijama koje su sportaši poduzimali tijekom Igara, poput onih alžirskog i palestinskog tima, koje mnogi novinari nisu popratili. Recite nam više o tim akcijama.

U istraživanju časopisa Nature Sustainability znanstvenici su promatrali 16 različitih instalacija Olimpijskih igara tijekom razdoblja u kojem je MOO sve više govorio o tome koliko su igre zelene. Otkrili su da se održivost igara s vremenom pogoršava

Tijekom svečanosti otvaranja alžirski je tim napravio prekrasnu gestu, bacili su ruže u rijeku Seinu u čast svima koje je francuska policija ustrijelila, a mnoge i utopila, u rijeci 1961. godine. Bila je to posljednja godina alžirskog rata za neovisnost od Francuske, a u Seini je ubijeno najmanje 120 ljudi. Francuski dužnosnici pokušali su sve zataškati. Takav čin sportaša je moćan i progovara o kolonijalnom odnosu koji je bio u punom cvatu i na ovim Igrama.

Ako razmišljate o tome što se događalo u Gazi tijekom Olimpijskih igara, prvo možemo uzeti u obzir činjenicu da je Izrael posve prekršio olimpijsko primirje i nije zaustavio napade u Gazi, pa čak ni na Zapadnoj obali, što je trebao učiniti. Ali ostavimo to po strani na trenutak, razmislite samo kako je bilo palestinskim sportašima sudjelovati na igrama dok je njihova zemlja i dalje bombardirana, a članovi obitelji u opasnosti. Mentalna snaga koja je bila potrebna ljudima poput Fadija Diba, paraolimpijca iz Gaze, da se pripreme za nastupe – to je priča koja je mogla biti jako zanimljiva svijetu, ali nisu se postavljala takva pitanja, barem ih nisu postavljali novinari koji su sa zapada kao i ja. U SAD-u je pitanje palestinske slobode i sigurnosti već dugo tema o kojoj je vrlo teško govoriti. Tradicionalno postoji ogromna podrška Izraelu, bio Izrael u pravu ili u krivu.

Ipak mislim da su OI uspjele malo unaprijediti neke od tih rasprava, ljudi su se pitali kako se Izraelu može dopustiti sudjelovanje kada je ono što rade u Gazi tako strašno i očigledno. Sve to trenutačno ne pomaže ljudima u Gazi. Još uvijek su bombardirani i žive veoma nesigurno. A da budem jasan – SAD bi mogao spriječiti napade i odbiti slati oružje. Ali, cjelokupni narativ se ipak pomalo mijenja na način koji bi nas dugoročno mogao usmjeriti prema pravdi. Na ulicama Pariza također je bilo puno antiolimpijskog i propalestinskog aktivizma. To je trend koji sam primijetio s Olimpijskim igrama, da se aktivisti koji rade na različitim pitanjima, bilo da je riječ o policijskom nasilju, stanovanju ili okolišu, pokreću tijekom igara i koriste globalni pijedestal za povezivanje i organiziranje oko pitanja do kojih im je stalo.

Jeste li nakon ranijih Olimpijskih igara nastavili pratiti neke od tih pokreta? Jesu li neki uspjeli zaživjeti dugotrajnije?

Moje istraživanje o Olimpijskim igrama započelo je u Vancouveru, uoči Zimskih olimpijskih igara 2010. godine. Ono što sam vidio u Vancouveru bilo je zanimljivo jer su se povezali aktivisti iz vrlo različitih skupina kako bi zajedno radili tijekom Igara. Stalno su prosvjedovali tijekom igara. A kad sam ih pratio nakon Olimpijskih igara, saznao sam da nastavljaju raditi zajedno na različitim problemima, da su Igre za njih bile ključno događanje koje im je pomoglo da se bolje upoznaju, da izgrade međusobno povjerenje.

Na taj način Olimpijske igre zapravo mogu pomoći u oživljavanju aktivističkih zajednica unutar grada domaćina. Posebno bih istaknuo Rio de Janeiro, gdje su aktivisti radili zajedno uoči OI-ja 2016. godine, a također i Svjetskog nogometnog prvenstva koje je održano 2014. Ta dva događanja doista su im omogućila da se upoznaju i nastave surađivati. Ali to nije automatski recept. Lokalnim aktivistima je potrebno puno truda i rada. Borba grassroots aktivista protiv olimpijskih moćnika uvijek je borba Davida protiv Golijata.

Kad govorimo o radu i trudu i sportskim spektaklima diljem svijeta kroz godine, radnice i radnici koji održavaju infrastrukturu za natjecanja i brinu se da sve prođe glatko često su potplaćeni i rade u teškim uvjetima. S kakvim ste se radničkim pričama susretali tijekom Igara u Parizu?

U Parizu je bilo jako zanimljivo jer imaju jaku kulturu sindikata, i sindikati su iskoristili Igre kako bi se izborili za svoje članove. Bilo da je riječ o željezničarima, smetlarima ili policijskim sindikatima, svi su uspješno prijetili radničkim akcijama. Olimpijske igre mogu predstavljati priliku za akciju za organizirane radnike, ali morate biti organizirani i spremni poduzeti ozbiljne akcije koja prijete neometanom funkcioniranju natjecanja.

Unutar sportskih krugova također postoje pomaci prema sindikalnom udruživanju. U važnom istraživanju "Olimpijska komercijalizacija i kompenzacija igrača" koje su proveli Sveučilište Toronto Metropolitan i Global Athlete 2019. promatralo se prihode koji se ostvaruju u mnogim sportovima, poput NBA-ja, engleske Premier lige ili Nacionalne lige američkog nogometa. Zaključak je da su zbog jakih sindikata u tim ligama sportaši dobivali između 45 i 60 posto prihoda koje su te lige ostvarile. Na Olimpijskim igrama, gdje doista ne postoje jaki sportski sindikati, sportaši dobivaju oko četiri posto prihoda, a manje od jedan posto izravno. Sportaši počinju gledati te brojke i pitati se – a zašto mi ne dobivamo svoj dio? Vidjeli smo neke korake prema sindikalnom udruživanju unutar atletike i plivanja, i bit će zanimljivo vidjeti kako će se to dalje odvijati. Na ovim je igrama Svjetska atletika, vladajuće tijelo za atletiku, osvajačima zlatne medalje počela nuditi 50.000 dolara. Postoji mogućnost za značajne dobitke za sportaše, i kada je u pitanju novac, i kada je u pitanju njihova sigurnost, ali za to je potrebno organiziranje.

Naslovnica knjige Julesa Boykoffa iz 2020. koja govori o aktivizmu i potencijalnim problemima OI-ja u Los Angelesu 2028.

S druge strane, nešto o čemu se premalo govori u kontekstu Olimpijskih igara jest da funkcioniraju uz pomoć brojnih volontera. Ako slušate Međunarodni olimpijski odbor, reći će vam da je to olimpijski duh, da ti ljudi daju svoje vrijeme nečemu za što vjeruju da je veće od njih samih. Ne kažem da to nije istina, ali sigurno je zgodno za kompaniju vrijednu više milijardi dolara kao što je Međunarodni olimpijski odbor, da ne moraju svim tim ljudima platiti ništa za njihovo vrijeme i trud. Dodatno, razmišljajmo o tome tko zapravo može volontirati. Ako radiš dva posla samo da preživiš, hoćeš li moći volontirati na Olimpijskim igrama? Naravno da nećeš. Dakle, postoji stvarna klasna pristranost u tome tko može, a tko ne može volontirati na igrama.

 

Policijska aktivnost i rasno profiliranje već su intenzivni u Los Angelesu, a Olimpijske igre neće pomoći. Grad nema ni dobar prometni sustav i ima velik problem sa zlostavljanjem beskućnika

OI kao stroj za nejednakost

Još jedan aspekt o kojem ste opširno pisali tijekom godina su klimatske promjene i utjecaj Olimpijskih igara na okoliš. Kakvo je stanje s time?

Olimpijske igre su među najekstremnijim primjerima greenwashinga (manipulativni zeleni marketing, op. a.) u sferi sporta. U istraživanju koje je 2021. objavio časopis Nature Sustainability europski znanstvenici su promatrali 16 različitih instalacija Olimpijskih igara tijekom vremenskog razdoblja u kojem je Međunarodni olimpijski odbor sve više govorio o tome koliko su OI zelene. Ono što su otkrili jest da se održivost igara s vremenom pogoršava. Francuska zaslužuje priznanje za neke korake koje je napravila kada je riječ o zaštiti okoliša. Izgradili su više biciklističkih staza u gradu. Većina ljudi je do olimpijskih objekata išla podzemnom željeznicom. Stavili su više veganskih opcija u Olimpijsko selo. Koristili su reciklirane materijale za sjedala u novoj plivačkoj areni. Ali nisu stvorili održive Igre.

U Parizu smo intervjuirali okolišnu znanstvenicu Madeleine Orr, autoricu knjige "Zagrijavanje: Kako klimatske promjene mijenjaju sport", koja nam je kazala da je ideja o održivim Olimpijskim igrama oksimoron, jer su igre jednostavno prevelike. Sudjeluje više od 10.500 sportaša i stalno se dodaju novi sportovi umjesto da se njihov broj počne smanjivati. Po meni bi svaki sport s konjem trebao ići pa-pa. Suludo je stavljati te konje na letove oko svijeta. Osim toga, tko si može priuštiti dresuru konja, što je nešto kao konjski balet? Održavanje konja u takvom stanju košta najmanje 60 tisuća dolara godišnje.

Također, kada se kreira oznaku ugljičnog otiska za OI, često se ne uključuje do 85 posto emisija, ne računaju se ljudi poput mene i drugi novinari i turisti koji dolaze na igre. Mislim da će Los Angeles biti veliki poziv na buđenje na ovom planu, jer će se Olimpijske igre održati u najtoplijem ljetnom periodu. To je zato što NBC-ju, velikoj televizijskoj kući u SAD-u, nije u interesu da se Olimpijske igre održe kasnije, jer bi se počeo ometati raspored natjecanja američkog nogometa, a oni ne žele takvu vrstu konkurencije.

Često ste opisivali Olimpijske igre kao stroj za nejednakost, koji u svoj pogon uzima i zatim pojačava probleme koji već postoje u gradu domaćinu. Koji su neki od tih problema u LA-ju i što možemo očekivati od tamošnjih Olimpijskih igara?

Los Angeles je zanimljiv jer ima bogatu olimpijsku povijest. Velik dio te povijesti izgrađen je na čvrstim temeljima mita. Ako pogledate Olimpijske igre 1984., a intervjuirao sam desetke ljudi iz LA-ja o tim Olimpijskim igrama, zapanjujuće je potpuno rasno sjećanje na igre. Ako ste relativno imućna bijela osoba iz Los Angelesa, postoji šansa da ćete imati stvarno pozitivnu uspomenu na te Igre. Ali ako niste bijela osoba i u to ste vrijeme bili u Los Angelesu, velika je vjerojatnost da nećete imati tako bajan pogled na te igre. Brojni ljudi iz crnačkih i smeđih zajednica u Los Angelesu pričali su mi da je zvuk kojeg se najviše sjećaju bio zvuk helikoptera koji je kasno noću nadlijetao njihov kvart i nadzirao ih. Ili su mi kazivali da je njihovo susjedstvo postalo zatvorena policijska zona iz koje nisu mogli izaći.

Na mnogo načina, Los Angeles danas tvrdi da je drugačiji grad. Rekli su da će ovo biti jeftina i privatno financirana Olimpijada. Ali ako pogledate cijenu, nevjerojatno je koliko je već porasla. Godine 2017., kada je Los Angeles prvi put licitirao za igre, rečeno je da će koštati samo 5,3 milijarde dolara. Ubrzo nakon toga podigli su cijenu na 6,9 milijardi dolara. Rekao bih da je sada oko devet milijardi, ako računate sigurnosne troškove. Kažu da će biti privatno financirano, ali upravo smo ovog mjeseca saznali da 500.000 dolara iz gradskog proračuna ide samo za postavljanje olimpijskih zastava u gradskoj vijećnici.

Što je sa sigurnošću? Donald Trump obećao je da će se učiniti sve što je potrebno. A on ne štedi na takvim stvarima. Ovo je prilika koja se pruža jednom u generaciji za ljude koji upravljaju sigurnosnom infrastrukturom na lokalnoj i nacionalnoj razini da dobiju sva posebna oružja i izglasaju zakone koji inače ne bi mogli proći. Bilo je govora o korištenju uređaja za prepoznavanja lica na svim mjestima za ulaznice. Tako bi se mogla upogoniti rasijalizirana sigurnosna arhitektura, kao i normalizirati njezino napredovanje. Policijska aktivnost i rasno profiliranje već su intenzivni u Los Angelesu, a Olimpijske igre neće pomoći. Grad nema ni dobar prometni sustav i ima velik problem sa zlostavljanjem beskućnika. Nadam se da će se gradonačelnica Karen Bass trgnuti i da će gradska vlast shvatiti da imaju četiri godine da se počnu ozbiljno hvatati ukoštac s tim problemima.