Kada smo prvi put čule za Školu mira, činilo nam se da je riječ o maloj, skromnoj inicijativi. Međutim, što smo više istraživale, otvarala su se brojna pitanja: Kako je baš Gorski kotar ostao netaknut ratom? Odakle ideja za Školu mira? Tko je bio Franjo Starčević? Kako je škola u malom planinskom mjestu dobila financijsku potporu Vijeća Europe? Suočile smo se s bolnim pitanjima, zašto tek sada prvi put čujemo za Školu mira? Zašto Franjo Starčević, Josip Butković, Nada Glad, Josip Horvat i drugi ljudi koji su podržavali mir nisu dobili priznanja koja zaslužuju?

Franjo Starčević (1923. – 2011.), rođeni Mrkopaljac, aktivan u politici na lokalnoj razini, motiviran duboko usađenim vjerskim i moralnim uvjerenjima, svojom žrtvom je inspirirao druge. Bio je osoba sa svojim manama i vrlinama, vođena moralnim kompasom koji nije nužno bio odraz uobičajenih shvaćanja dosljednosti.

Franjo Starčević je možda ponajviše poznat po prelaženju barikada ispred većinsko srpskog Jasenka usred ratne eskalacije ranih devedesetih godina. Pred odlazak prvi put nakon postavljanja barikada, izgovara: "Poznajem te ljude. Idem provjeriti što se događa"

Primjerice, dok je u jednom trenutku bio uz partizane, kasnije u životu će se protiviti onome što naziva komunističkom jednoumnosti. Pošto je bio dosljedan svojim uvjerenjima, 1971. godine gubi posao u Visokoj pedagoškoj industrijskoj školi zbog podrške studentima u toku hrvatskog proljeća. Iako će u devedesetima, koje će donijeti nalet nacionalizma, ostati hrvatski patriota koji se zalaže za nezavisnost, Franjo će bez posustajanja tražiti mir sa "našim" goranskim Srbima, diferencirajući ih od Srba koji učestvuju u onome što naziva "Jugo-agresijom" nad Hrvatskom.

Možda je ponajviše poznat po prelaženju barikada ispred većinsko srpskog Jasenka usred ratne eskalacije ranih devedesetih godina. Pred odlazak prvi put nakon postavljanja barikada, izgovara: "Poznajem te ljude. Idem provjeriti što se događa."

Svojim neumornim radom osigurao je podršku utjecajnih pojedinaca iz inozemstva koji su jamčili vještine i financije za održavanje škole. Zahvaljujući osobnim poznanstvima, za života je proizveo mrežu volontera/ki, sudionika/ca, nastavnika/ca, umjetnika/ca, poljoprivrednika/ica, lokalnih političara/ki, pa čak i vojnog osoblja koji su svi zajedno aktivno radili na miru u Gorskom kotaru i održavanju škole iz godine u godinu.

Govoreći o svojim motivacijama da radi na miru, Franjo je 1991. godine za Radio Gorski kotar rekao sljedeće: "Ako je jedno od bitnih obilježja svećeničkog života poziv da propovijeda ljubav, ne samo prema prijateljima već i prema tzv. neprijateljima, upravo, da se ponovno vratim Bibliji i Isusu Kristu koji kažu 'Ljubi neprijatelja', je njegova zapovijed, tako je onda i kod mene. Svaki je čovjek, ma kako mu se dalo ime – prijateljsko ili neprijateljsko – jednako ČOVJEK. U tom pogledu i ja nastavljam poziv za koga sam se iš'o školovat i koga sam kasnije zamijenio drugim."

Franjin život i organiziranje ljudi u Gorskom kotaru u toku rata danas nam mogu poslužiti kao primjer da je za izgradnju mira bitna aktivna zajednica, te da promjena ne zahtijeva okupljanje isključivo istomišljenika, već otvorenost za suradnju različitih perspektiva. Od naših sugovornika čuli smo da su Gorani uvijek spremni jedan drugome pomoći, a tako je bilo i tada. Iako se nisu uvijek slagali, bili su spremni podržati.

 

Početak Škole mira, razvoj, financiranje

Niz je preduvjeta koji su doveli do rađanja Škole mira, od predaje vojarne i skladišta ratnog materijala JNA u Delnicama lokalnom stanovništvu 1991. godine, uspostave dogovora međusobnog mira oružja između predstavnika srpskih i hrvatskih goranskih sela 1992. godine, do njegovanja već ranije postojeće kulture održavanja manifestacija Svibanjski dani mira i Memorijala mira.

Snaga Škole mira Mrkopalj proizišla je iz Franjinog neumornog rada koji je bio, između ostalog, i čovjek od lokalnog utjecaja. On je bio taj koji je svakodnevno obilazio ljude i gradio veze prema lokalnom stanovništvu. Međutim, kako bi mir u Gorskom kotaru opstao, Franjo je smatrao da je bitno graditi veze sa ljudima van lokalne zajednice.

Jedna od ključnih ličnosti koje će Franjo upoznati ranih devedesetih, a koje će imati presudnu ulogu u omogućavanju rada škole, bio je Werner Wintersteiner. On je već osamdesetih godina, kao sudionik mirovnog pokreta protiv nuklearnog naoružanja, uspostavio veze s mirovnjacima iz regije, uključujući Bogdana Osolnika, Vesnu Teršelič i Sonju Liht. Inspiriran biciklističkom turom do Mrkoplja, Werner je aktivirao svoju mrežu kontakata, što je rezultiralo velikim donacijama Vijeća Europe. Ubrzo se vratio s delegacijom austrijskih mirovnjaka.

Kuća Škole mira u Mrkoplju

Prva Škola mira u Mrkoplju održana je od 15. do 23. kolovoza 1994. te je okupila četrdesetero djece iz Rijeke, Zagreba i Gorskog kotara koja potječu iz hrvatskog, srpskog i bošnjačkog (izbjegličkog) kulturnog kruga, među njima i petero osnovaca iz Jasenka. Organizirane radionice u sklopu prve održane Škole mira jesu grafička, koju je vodio i jedan od začetnika ideje Škole mira, profesor Josip Butković, arhitektonska, etnološka, glazbena i ekološka pod vodstvima učitelja i predavača dr. Marijana Vejvode, Đurđice Ivković, Borisa Rocea, dr. Slobodana Prospera-Novaka, Nade Duić Kowalski, prof. Jasenke Topić i drugih.

Početkom 1995. godine u Područnoj školi Ivane Brlić Mažuranić u Jasenku održala se i jasenačka Škola mira u trajanju od tjedan dana za dvanaestero učenika pod vodstvom učitelja Aleksandra Radakovića i nekolicine polaznika prve ljetne Škole mira u Mrkoplju, sada u ulozi voditelja radionica, Ive Gobić, Leticije Linardić i profesora Borisa Rocea.

U proljeće 1995. godine u Mrkoplju se okuplja 110-ero djece iz Hrvatske, od Osijeka do Šibenika, i iz Austrije, iz Graza i Villacha, koja se raspoređuju u devet radionica po vlastitom izboru, što se nastavlja i ljeti, kada je na okupu u Mrkoplju 120-ero djece iz Čabra, Ravne Gore, Lokava, mjesta domaćina, Rijeke, Jasenka, Kraljevice i Vrgorca. Ljetni ciklus Škole mira nastavljen je tik iza vojne operacije na hrvatskim okupiranim područjima, koja je, izuzev rješenja hrvatskom narodu, donijela i nove dvojbe preostalom srpskom življu.

Proljetni ciklus Škole mira u Mrkoplju 1997. godine prvi put je ugostio osnovnoškolsku djecu iz Belog Manastira kao i srednjoškolsku mladež iz II. sarajevske gimnazije.

Hrvatska vojska pomagala je Školu mira donirajući obroke iz Vojarne Delnice za sve sudionike, uz osiguranu dostavu obroka na mjesta održavanja škole. Izvori financijske podrške Školi mira 1999. godine postaju sve neizvjesniji, rat je već bio završio i gasila se svijest o potrebi edukacije o miru. Franjo Starčević se za pomoć obratio savjetniku predsjednika za unutrašnju politiku Republike Hrvatske, Igoru Dekaniću, međutim odgovor nikada nije stigao. Financijska podrška za daljnje održavanje Škole mira u Mrkoplju stigla je od Soroševog Otvorenog društva koje je preuzelo poziciju glavnog donatora.

Prvi put Školu mira u Mrkoplju 2000. godine pohodilo je tridesetak osnovnoškolaca iz Vukovara, većinom srpske nacionalnosti, uz nešto Rusina, Slovaka i Ukrajinaca, dok se hrvatska grupa nije odazvala pozivu.

Polaznici na radionici u Školi mira

U predstojećim godinama javlja se zastoj u funkcioniranju Škole mira, nastoje se iznaći rješenja, Franjo 1. rujna 2006. šalje poziv za sastanak Borislavu Božiću, Nikoli Careviću, Igoru Crnkoviću, Zdenki Fabac, Renati Lisac i Damjanu Vasiljeviću u Kući Škole mira 15. rujna. Idući pokušaj potencijalnog oživljavanja Škole mira događa se 26. rujna 2010. godine obraćanjem Franje Starčevića nadbiskupu riječkom dr. Ivanu Devčiću s idejom osnivanja ekumenskog centra, što je zapravo bilo drugo njegovo obraćanje istoj adresi jer na prvo pismo tri godine nije stigao odgovor. Odgovor je ovoga puta stigao, ali isključivo kao nadbiskupovo preusmjeravanje na drugu adresu.

Iako je Udruga građana "Škola mira" Mrkopalj nastojala nastaviti s praksom koju je započeo Franjo i koja je općinu učinila poznatom i izvan hrvatskih granica, nakon njegove smrti 2011. godine u Školi mira više nije održan niti jedan program. Nažalost, krajem 2013. i početkom 2014. Kuća mira, uslijed teške financijske situacije Udruge građana "Škola mira", ali i zbog propadanja same kuće, vraćena je Općini Mrkopalj, prema riječima predsjednika Udruge Danijela Jedriškog. U listopadu 2022. godine načelnik Općine Mrkopalj Josip Brozović je izjavio da će projektnu dokumentaciju promijeniti iz Škole mira u izgradnju hostela i da je već pokrenut postupak prenamjene građevinske dozvole.

 

Kako je izgledalo pohađati Školu mira?

Donosimo isječak iz časopisa Škole mira koji se zvao "Bulletin Board Club", iliti BBC. Tekst je iz šestog broja izdanog 1994. godine:

"Zajedničkim jutarnjim igrama djece, voditelja i voditeljica počinjao je svaki dan: igrama upoznavanja, razgibavanja, međusobna povezivanja, razigravanja duševnih snaga. Na muzičkim sastancima djeca su udaraljkama stvarala skupne ritmove koji su ih uvodili u arhitekturu, gdje su od mramornih, kamenih i drvenih elemenata slagala prema vlastitim zamislima građevine i pripremala se za gradnju velike kupole od drvene građe koju će podići sljedeće godine.

- U etnološkoj radionici djeca su razgovarala sa starim ljudima iz sela, sabirala stare predmete, pribor i oruđa i crtala stare kućice i prilaze kućama.

- Na grafičkim sastancima upoznavala su se sa slikarskim tehnikama i odmah ih primjenjivala u stvaranju, dok su na botaničkom izletu upoznala rijetko bilje Hrvatske koje raste upravo u Gorskom kotaru.

- Strah, čemu strah? Strah je djeci trebalo približiti tim prije što ga u naše nesretno vrijeme susreću u sebi, posebno srpska djeca, kako u obiteljima tako i u selima iz kojih nit u Gorskom kotaru nije iščeznuo. Radi izvornijeg doživljavanja, grupe u koje su raspoređena djeca po dobi pretvorile su se u grupe plemena s poglavicama, zapovjednicima, stražarima, uhodama i s vlastitim teritorijem – što je sve dovelo do međuplemenskih napetosti koje su se razrješavale pregovaranjem i sporazumima, dakle mirom.

- Tu bitnu osobinu međusobnosti i suživota upotpunili smo cjelodnevnim izletom oko planine Bjelolasice, čijim podnožjem se prostiru srpska i hrvatska sela. Posjetili smo u naselju Gomirje srpski manastir (pravoslavni), a u mjestu Ogulin hrvatski samostan (katolički).

- Nekoliko sati sadržali smo se u Jasenku.

- Zadnju večer Škole mira proveli smo uz vatru.

- Zadnji dan postavili smo izložbu slika i grafika, te starinskih predmeta i alata.

- Činu zatvaranja 1. škole mira prisustvovali su i roditelji djece."

Motiviran duboko usađenim vjerskim i moralnim uvjerenjima – Franjo Starčević

Zašto Školu mira ne smijemo pustiti u zaborav?

Značaj Škole mira Mrkopalj proizašao je iznutra, iz zajednice, sudionika/ca i voditelja/ica zbog čega i valjano oživljavanje Škole mira može proizaći samo i ukoliko se dogodi iznutra u suradnji s lokalnom zajednicom i stanovništvom. Upravo ono što Školu mira Mrkopalj odvaja od svih sličnih događaja koji su devedesetih bili organizirani za djecu (npr. Novigradsko proljeće) jest odmicanje fokusa od krajnjeg produkta i usmjeravanje na međuljudske odnose. Škola mira Mrkopalj bila je otvorena svima, bez obzira na razinu njihovih kreativnih sposobnosti. Kroz nju su otvorene vizure o razmjeru doprinosa primjene umjetnosti kroz različite aspekte, kao i značenje društvenog i mirovnog aktivizma. Osim samog Mrkoplja, njen je značaj širi pa njen primjer može biti smjerokaz i inspiracija novim nastojanjima rada na miru i obrazovanju za mir.

Aktivan mir nam je danas potreban isto onoliko koliko je bio potreban tada, uzimajući u obzir eskalaciju retorike ekstremne desnice i nacionalizma, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji. Činjenica jeste kako su Franjo i ostali okupljeni oko Škole mira gradili mir kada to nije bilo poželjno i upravo zbog toga nisu poštovani i slavljeni tada. S obzirom na to da kao društvo nismo izašli iz ratnog doba na spiritualnom nivou, još uvijek se borimo sa traumama i nismo se pomirili ni sa susjedima, a ni međusobno. Iz tog razloga Škola mira i dalje ne doživljava uvažavanje koje joj sljeduje.

Naše istraživanje je doseglo do skromnih rezultata. Ono što je možda njegov najvažniji ishod je spoznaja da dokumenti o školi nisu adekvatno zbrinuti, a veliki broj je propao. Ovu građu smatramo kulturnom baštinom države Hrvatske, ali i cijelog regiona i apeliramo na potrebu da se sva arhivska građa o školi prikupi i sačuva za sljedeće generacije. Potrebna su mnogo veća i opširnija istraživanja o Školi mira kako bismo uistinu shvatili značaj ovog projekta i prikladno ga svrstali u kulturu sjećanja hrabrosti u ratu – orden koji ne možemo ostaviti samo onima sa puškama u ruci.

 

* Tekst je skraćena verzija završnog rada nastalog u mentorskoj grupi "30 godina Škole mira Mrkopalj" na Mirovnim studijima 2024. uz mentorsku podršku Ive Zenzerović.