Pisanje povijesti netom završene dekade, i to na globalnom nivou, prilično je zahtjevan i pomalo uzaludan posao. Materijal je bezgraničan, distanca minimalna, a i same dekade se ni približno ne poklapaju s društveno-političkim cezurama ili epohama.

Unatoč tim izazovima i zamkama – a i zahvaljujući svijesti o njima – pretprošle nam je godine američki novinar i publicist Vincent Bevins pružio prilično iscrpan i dinamičan globalni pregled drugog desetljeća ovog stoljeća. Već godinama dopisnik s periferije listova i medija koji žanrovski spadaju u ''ugledne'', s matičnim adresama u središtima koja su se u dobra stara vremena karakterizirali kao imperijalističke metropole, Bevins je na licima mjesta svjedočio stvaranju, razvoju i kolapsu pokreta i masovnih protesta koji su obilježili tinejdžerske godine 21. vijeka.

Otud i sam naslov tog globalnog pregleda u obliku knjige – "If We Burn: The Mass Protest Decade and the Missing Revolution". U žanrovski eklektičnom pristupu koji kombinira ''najtvrđu'' novinarsku reportažu s ulice, arhivsku historiografiju i profinjenu političku teoriju, Bevins se pozabavio prosvjednim pokretima u deset zemalja: od onih južnoameričkih preko Ukrajine do Arapskog proljeća.

Nećemo previše ''spojlati'' sadržaj i teze, samo ćemo, uz toplu preporuku, naznačiti da je Bevins prepoznao, pokazao i razložio društveno-političke obrasce u svim tim prosvjednim pokretima i da nam ti obrasci mogu predstavljati dovoljan materijal za dijagnozu te dekade i za orijentaciju u dekadi koja ju je naslijedila i u kojoj živimo. Za potrebe ove priče ćemo izvući jedan aspekt, element obrazaca, prisutan u prilično važnoj ulozi u gotovo svim prosvjednim pokretima koje je Bevins obradio. Riječ je o nogometnim navijačima.

Prisustvo i uloga nogometnih navijača na masovnim uličnim prosvjedima nisu, tumači Bevins, nikakva enigma. Premda je odrastao u Kaliforniji u kojoj je takav oblik kulture – pogotovo ultras grupa – prilično nepoznat, Bevinsu nije trebala pretjerana izloženost da shvati kako funkcioniraju i koju društvenu ulogu imaju. U jednom od brojnih intervjua nakon objave knjige prilično je sažeto i efektno objasnio doprinos navijačkih grupa protestima. Masovni ulični prosvjedi iziskuju, na ovaj ili onaj način, kontakt ili konflikt s policijom.

Jedina društvena skupina koja ima know-how za obračun s policijom su nogometni navijači. Naprosto su svaki vikend suočeni s njima i opremljeni su potrebnim vještinama: od koreografskih u smislu kretanja kroz grad preko taktičkih koje se vezuju uz poznavanje slabih točaka do onih borilačkih. Međutim, ne radi se samo o anti-policijskim kapacitetima i vještinama.

Masovni ulični prosvjedi iziskuju, na ovaj ili onaj način, kontakt ili konflikt s policijom. Jedina društvena skupina koja ima know-how za obračun s policijom su nogometni navijači

U većini se zemalja radi o jedinim društvenim skupinama dovoljno organiziranima da mogu djelovati brzo i efikasno. Radi se, navodi Bevins, o jedinoj društvenoj skupini koja se može organizirati tako da u manje od sata skupi na jednom mjestu stotine ili tisuće ljudi. Tako je u svijetu, a tako je i kod nas. I zato su navijači nezaobilazan društveni, politički i kulturni fenomen. Ta njihova društvena posebnost dovoljno govori o njima, a mnogo više i o društvu kao takvom u kojem zapravo nemaju organizacijsku konkurenciju.

Unatoč tome što smo, za razliku od Bevinsa, već desetljećima izloženi navijačkoj kulturi, vjerojatno kod nas ne postoji – ako zanemarimo ekonomiju – veća sociološka enigma od navijača. I bez previše oklijevanja može se ''izmjeriti'' da se razina gluposti objavljenih na društvenim mrežama i portalima kad su u pitanju navijački događaji ili incidenti može mjeriti jedino valjda s Osmim martom. Svakakvih pozadina u tom nerazumijevanju ima.

Nezaobilazni su oni protolibertarijanski štovatelji doslovnosti svijeta kojima i dalje nije jasno navijačko korištenje prvog lica množine kad se govori o zbivanjima na terenu, a priskoče svaki put i inspektori-amateri koji, naslanjujući se na inspektorsku tradiciju Ivana Zvonimira Čička, baklje pronalaze u anusima i drugim tjelesnim otvorima. Da ne govorimo o dobrovoljnim čuvarima fiskalne ravnoteže koji se brinu za velike policijske troškove pri organiziranju utakmice.

Pored ovih poluklaunovskih pozadina postoje one ozbiljnije i puno razumljivije. Riječ je o onima svjesno ili nesvjesno interpretacijski ''oslijepe'' čim se susretnu s nasiljem i desnim ekstremizmom i odustanu od davanja bilo kakvog oduška u tumačenjima i razumijevanju ponašanja navijačkih skupina. Takva reakcija je ljudski sasvim opravdana i razumljiva, ali uglavnom nam taj luksuz interpretacijskog ''sljepila'' nije dostupan. Pogotovo ako znamo, kao što smo već istaknuli, da se radi o jedinoj društvenoj skupini s iole ozbiljnijim organizacijskim kapacitetima.

Postoje, na kraju, i oni koji žele razumjeti i sebi objasniti navijačku kulturu, ali često ostanu uskraćeni za zadovoljavajući rezultat. Razlozi mahom leže u nepoznavanju kodova i obrazaca po kojima navijačke skupine funkcioniraju. A dijelom su i ti sami kodovi i obrasci ''odgovorni'' za nerazumijevanje.

Naime, često se iz krugova navijača ili onih koji u medijima imaju status ''stručnjaka'' čuje omalovažavanje interpretacija njihova djelovanja i funkcioniranja zasnovano na procjeni da se radi o nepoznavanju kodova te (sup)kulture. I ta je procjena u većini slučajeva točna, ali i pridonosi stvaranju svojevrsnog epistemološkog zatvorenog kruga.

Vi ne znate tko smo i što smo mi i objašnjenja su vam kriva, a nikad vam neće ni biti ispravna jer vam nikad nećemo ni reći tko smo i što smo – navijački kod nam naprosto ne dopušta. Znanje se o navijačima, da posegnemo za suvremenim engleskim izrazom koji nema zadovoljavajućeg prijevoda, gejtkipa (gatekeeping). Samo upućeni i inicirani mogu znati o čemu se radi, a takav status svojevrsne misterije navijače čini privlačnima mlađoj (muškoj) populaciji i omogućava kontinuiranu regrutaciju.

Skandiranja protiv režima su postala uobičajena pojava, a na poslednjoj košarkaškoj utakmici pružena je i nedvosmislena podrška studentima. Najnovija kriza donela je nešto drugačiju dinamiku na utakmicama Crvene zvezde, govori Luka Petrović

U tom je kontekstu posebno zanimljiv odnos navijača s medijima. Kao i u svakoj supkulturi postoji stanoviti zazor i nepovjerenje koji su dodatno podebljani time što se navijači, po prirodi posla i slovu zakona, često bave nelegalnim aktivnostima: od pirotehnike preko retorike do nasilja. Drugim riječima, anonimnost je preduvjet djelovanja i organiziranosti.

Proteklih je godina, na primjer, među Torcidom zaživio svojevrsni slogan ''novinari crvi''. Prisutan je i na ''krpi'' na tribini, na majicama i na gradskim zidovima. Pored standardnog zazora koji je gotovo pa ''strukturne'' prirode, pogrdni se slogan referira i na suvremeno novinarstvo zasnovano na klikbejtovima i senzacionalističkom privlačenju pažnje.

S obzirom na već spomenutu misterioznost navijačkih grupa dovoljan vam je naslov s nekom blagom sugestijom ili naznakom skandala da klikovi odu u nebo. I ta je referenca pogođena i problem dijagnosticiran, samo nisu krivi novinari koji mogu biti ovakvi i onakvi, već poslovni model od kojeg živi firma za koju rade.

U hrvatskom društvu postoji još jedan razlog enigmatičnosti navijača kao društvenog fenomena. Radi se o kontradikciji u stavovima i djelovanju, kontradikciji barem iz perspektive liberalnog i famoznog lijevo-liberalnog dijela javnosti. Navijači su, u prvom redu Torcida i Naš Hajduk, a zatim i Bad Blue Boysi, obilježili tu proteklu Bevinsovu dekadu, borbom za demokratsko upravljanje klubovima, eliminaciju korupcije i transparentnost.

Hajduk je duže vrijeme pod ''navijačkom upravom'', navijači su na putu da postanu i većinski vlasnici, a Dinamo je upravljački prevrat doživio prošlog proljeća. Radi se o najizraženijim i najuspješnijim primjerima borbe za demokratsko upravljanje zasnovano na odlučnom stavu protiv ''jednog gazde'' i upliva stranačke politike.

Dosegnuti su pritom demokratski standardi koji nemaju pandana drugim društvenim ili ekonomskim sektorima. Istovremeno ti isti navijači se ne libe slati ekstremno nacionalističke ili šovinističke poruke koje su u raskoraku s demokratskim standardima, poput nedavnog Torcidinog ustaškog skandiranja na ulicama Splita. U mnogim glavama, suočenima s ovakvim fenomenima, odjekuje Vojkino ''Kako to? Kako to?'' i pitaju se je li opet ta famozna neupućenost u navijačku kulturu. I je i nije.

Za početak, nacionalizam na tribinama u društvu u kojem nacionalizam politički prevladava nije nekakva enigma. A ako uzmemo u obzir da se navijački pokret kod nas formirao i profilirao osamdesetih godina prošlog stoljeća i ako znamo da mu je subverzivnost – stvarna ili percipirana – dio identiteta, onda ne čudi da je bio nacionalistički obojen osamdesetih. I to sve izraženije što se kraj dekade bližio, a sam rat i sudjelovanje navijača u ratu su tu priču zacementirale.

Međutim, nisu zacementirale sve ostale stavove i heterogenosti socijalne, klasne i političke. Možda je najproduktivnije pristupiti navodnom raskoraku iz perspektive širih društvenih reakcija na dvije perspektive navijačkih ''ekscesa'' – demokratske i one ustaške. Potonje su izazivale reakcije osude i zgražanja, ali puno jači otpor struktura moći su navijači doživjeli prilikom borbe za svoje klubove i protiv korupcije u Hrvatskom nogometnom savezu. I mislimo pritom i na političke i ideološke otpore.

Doživjeli su pobjede zbog kombinacije masovnosti i ispravnosti ideje, ali to im je subverzivno krilo puno oštrije. Ekstremni nacionalizam nije uopće subverzivan, samo tu i tamo društveni konsenzus dovede do ruba. Uzmimo na primjer Torcidine prozivke Nenada Bjelice dok je bio trener Osijeka. Skandiranje ''Bjelica, Srbine, čakija ti ne gine'' u svim je medijima – od liberalnih do ustaških – bilo protumačeno kao vrijeđanje. Ako svi misle da je Srbin uvreda onda tu ničeg subverzivnog nema.

A kad smo već kod Srba, valja, ako ništa, usporedbe radi, baciti pogled i na tamošnju društveno-političku ulogu navijača. Situacija u Srbiji je drukčija nego u Hrvatskoj – navijači su dio standardne, stranačke politike – a za pomoć pri njenom razjašnjavanju obratili smo se Luki Petroviću s beogradskog Fakulteta političkih nauka.

Luka Petrović

Za početak smo upitali Petrovića da nam predstavi status navijača u Srbiji proteklih desetljeća.

- Percepcija navijača je u srpskom društvu, makar koliko mene sećanje služi, a to je poslednjih dvadesetak godina, poprilično ambivalentna. Za građansku javnost su, posebno u prvoj deceniji dvedesetog veka, navijači predstavljali kočnicu društvenog razvoja. Umesto da Srbija napreduje i ide u korak sa drugim evropskim narodima, navijači su, svojim ponašanjem, slali "lošu sliku u svet". Radilo se o krajnje moralizatorskom odnosu prema njima i vezivanju nasilnih incidenata za ljudsku prirodu – reč je o zlim ljudima kojima je destrukcija stil života. Ovakva pozicija nečije ponašanje svodi na individualnu psihologiju, umesto da ga dovede u vezu sa načinom na koje je ustrojeno srpsko društvo, a posebno kako su ekonomski procesi s početka 21. veka uticali na životne strategije deprivilegovanih društvenih grupa. U atomizovanom društvu, navijačke grupe su predstavljale jedno od mesta socijalizacije i sigurnosti, posebno za omladinu čije životne okolnosti nisu bile podsticajne. Istovremeno, za deo društva, navijači su bili borci za pravdu, posebno po pitanjima međunarodnog položaja srpskog naroda i očuvanja "istinske" srpske tradicije - govori Petrović.

Zanimalo nas je i profiliranje navijačkih grupa, prvenstveno Delija i Grobara, nakon dolaska Srpske napredne stranke na vlast. Što se promijenilo i koliko su politički integrirane u novi režim?

- Dolaskom na vlast SNS-a, značajan deo navijačkih grupa biva kooptiran, postavši važan šraf u svakodnevnom radu režima. Zauzvrat, vođe grupa su dobile unosne legalne poslove, mahom u građevinskoj industriji, ili im je država obezbedila privilegovan položaj u kriminalnom miljeu. To objašnjava činjenicu da su u prvim godinama naprednjačke vlasti navijačke grupe najednom postale "apolitične" (u smislu komentarisanja postupaka vlasti), iako su tokom poslednjih godina vlasti prethodnog režima često upućivale političke poruke, posebno protiv bivšeg predsednika Borisa Tadića. Osim toga, dolazi i do organizovanog sprečavanja bilo kakve kritike novog režima na utakmicama, naročito na stadionu Partizana, u trenutku kada je vodeća navijačka grupa Grobara bila blisko vezana za državu. To je dobra ilustracija činjenice da režim SNS-a ipak nikada nije uspeo da do kraja stavi pod kontrolu navijače Partizana. Nezadovoljstvo je stalno tinjalo jer je, iz ugla partizanovaca, aktuelna vlast direktno odgovorna za nejednak tretman kluba u odnosu na najvećeg rivala. Još jedan od razloga je i značajan broj frakcija koji je postojao među ovim navijačima pa su postojale "pukotine" koje je bilo moguće ispuniti antirežimskim sadržajem. Sa druge strane, Delije su znatno centralizovanije, poslovi sa državom unosniji, pa je i kontrola tribine čvršća - objašnjava naš sugovornik.

S obzirom na prilično politiziranu atmosferu u srpskom društvu koja vrhunac doživljava u trenutnim studentskim blokadama i pratećim akcijama i protestima, postavilo se zdravorazumsko pitanje o utjecaju te atmosfere na navijačke grupe.

- Aktuelne studentske blokade i prethodne društveno-političke krize (npr. protesti protiv iskopavanja litijuma) dobra su ilustracija prethodno navedenog. Među navijačima Partizana bilo je više spremnosti da se kritikuje režim na utakmicama i upućuju pogrdna skandiranja najistaknutijim predstavnicima vlasti. To je bilo učestalije među "običnim" navijačima, ljudima koji nisu deo navijačkih grupa, a koji su na same utakmice donosili parole ili pokretali skandiranja. Skandiranja protiv režima su postala uobičajena pojava, a na poslednjoj košarkaškoj utakmici pružena je i nedvosmislena podrška studentima. Najnovija kriza donela je nešto drugačiju dinamiku na utakmicama Crvene zvezde. Na jednoj evroligaškoj utakmici, nedavno je istaknut transparent "ubice", aluzija na pad nadstrešnice u Novom Sadu, koji je brzom reakcijom Delija uklonjen, uz upozorenje da se takve stvari dalje neće tolerisati, te naknadno saopštenje u kojem se ova navijačka grupa ograđuje od opozicionog aktivizma. Navijačke grupe su važan društveni faktor u Srbiji, sportska dešavanja su jedan od masovnijih skupova i mesta interpretacije svakodnevnice, pa je, i za vlast i za obične ljude, važno kakve se poruke tu šalju - zaključuje Petrović.

Tribine su, dakle, sastavni dio društveno-političkog života. Ponekad se njihov značaj politički precjenjuje, a ponekad podcjenjuje. Ponekad ih se nekritički slavi, a ponekad nadmeno od njih zazire. Bez ozbiljnije klasne i društvene analize ih ne možemo tumačiti, a bez njih – s obzirom na to su dom jedinim organizacijama civilnog društva koje su sposobne masovno i organizirano reagirati u bilo kojem trenutku – ne možemo ni razumjeti društvo u kojem živimo.