Godine 1955. među radnicima i radnicama "Đure Đakovića" provedena je anketa koja je otkrila da se tek nekolicina njih bavila nekim oblikom sporta. Iako su odbojkaška i stolnoteniska sekcija bile aktivne u tvornici, uočeno je da vlada poprilična nezainteresiranost za sportske aktivnosti, kao i da fali stručnog kadra koji bi vodio sportske tvorničke sekcije.
Kako piše povjesničarka Ana Rajković Pejić u knjizi "Plave kute idu na more" (istraživanje svakodnevice "Đurinih" radnika tijekom druge polovice 20. stoljeća), u "Đuri" se tijekom 1960-ih krenulo u sustavnije razvijanje sportskih aktivnosti. Njegovala se ideja razvoja amaterskog sporta, cilj je bio da radnici izađu na zrak, da se takmiče i zabavljaju, razvijaju zdrave navike.
Posebna je pažnja od 1970-ih na razini sindikata posvećena sportskim aktivnostima, pa se tako Fakultet za fizičku kulturu povezao s poduzećima poput "Đure Đakovića" i sisačke Željezare. S vremenom je u "Đuri" došlo i do osposobljavanja animatora za rekreaciju koji su među ostalim vodili i različite oblike tjelovježbe u tvornici. Kako bilježi Rajković Pejić, jedna od njih bila je devizna referentica Dubravka Martinović koja je nakon završetka tečaja bila voditeljica sportske rekreacije, i ponekad je mijenjala nastavnika rekreativaca i održavala sat rekreacije.
Sedamdesetih je u "Đuri" organizirana posebna rekreacija za žene, koja se odvijala u školskoj dvorani Mike Babića, a najpopularniji je bio aerobik koji se održavao dva puta tjedno. Radilo se o programu s doziranim intenzitetom vježbi uz obavezan liječnički pregled prije početka, ali i nakon završetka šestomjesečnog vježbanja. Kao razloge usmjerenosti takve rekreacije prema radnicama, navodilo se da je zaposlena žena zbog kancelarijskog posla i zbog obavljanja svakodnevnih kućanskih poslova "suviše opterećena, ne samo fizički, nego i psihički".
Radnici su se sportski aktivirali i kroz radničko-sportske igre održavane na razini Jugoslavije, na kojima su sudjelovali deseci tisuća radnika i radnica, a posebno su primamljiva bila zimska natjecanja koja su se organizirala u popularnim zimovalištima, poput Vlašića. Na saveznoj razini značajna je bila Smotra proizvođača šinskih vozila Jugoslavije Bratstvo i jedinstvo. Za "Đurine" radnike posebno su uspješne bile smotre u Mariboru i Sarajevu krajem 1970-ih.
U Mariboru su u ukupnom plasmanu osvojili četvrto mjesto, a u Sarajevu četiri zlatne medalje. Među osvajačima zlata u Sarajevu bila je radnica Zlata Kolač, igračica pikada. Godine 1981. "Đuro Đaković" bio je domaćin 11. smotre u Slavonskom Brodu, na kojoj je sudjelovalo više od 450 sudionika. Natjecanja su se održavala na sportskim terenima diljem grada, a osim sportskih natjecanja organizirani su i sastanci društveno-političkih aktivista na kojima su se razmjenjivala iskustva o radu društveno-političkih organizacija.
Istražujući za knjigu, Rajković Pejić je saznala da se na promicanju sporta radilo i internacionalno, u vanjskim pogonima poduzeća. Tako je početkom 1980-ih u Lübecku osnovano Sportsko društvo "Đuro Đaković", a jedna od prvih aktivnosti društva bilo je organiziranje nogometnog turnira povodom Dana borca 4. jula.
Osim nogometne, osnovana je i sekcija za stolni tenis koja je djelovala na razini Sportskog saveza Hamburga. "Đurini" radnici sportski su se organizirali i u Libiji. Na gradilištu termoelektrane u mediteranskoj luci Tobruku formirali su ekipe za igranje malog nogometa. Ekipe su nazivali po poznatim jugoslavenskim klubovima, a utakmice su se igrale svakog petka kad se radilo skraćeno.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
