Koji su vam bili kriteriji za selekciju priča i portreta radnica za izložbu "Đuro Đaković – Portreti rada" postavljenu u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu?
Primarni je cilj bio prikazati radnice tijekom radnih procesa, za strojevima. Jedan od razloga proizlazi iz činjenice da je Đuro Đaković predstavljao metalurgijskog diva, industrijsku granu koja je percipirana kao "muška". U tom kontekstu jedno od obilježja "teške" industrije sigurno je i maskulinitet. O tome je pisao i Andrea Matošević, analizirajući povezanost teškog rada, poput onoga u rudnicima ili metalskoj industriji s kreiranjem slike o čvrstom muškarcu. Stoga, prikaz žena tijekom rada na dizalici ili glodalici je itekako važan u rodnim okvirima, čime se ruši stereotip o isključivoj povezanosti maskuliniteta i teškog rada, kao i esencijalistički pristup ženama, u čijim okvirima one zapravo nisu sposobne za ovakve poslove. To je jedan od razloga važnosti nastavaka ovakvih istraživanja, bilo da se radi o radnicama u Đuri ili sisačkoj Željezari.
Radi se o promidžbenim fotografijama i člancima objavljivanima u tvorničkom listu. Koliko je promidžbeni rad utjecao na uključivanje žena u rad tvornice?
Da, radi se prvenstveno o člancima objavljenima u tvorničkom listu koje je izlazio od 1950-ih sve do kraja 1980-ih. Većina fotografija popraćena je tekstovima ili intervjuima s prikazanim radnicama. Cilj ovih fotografija bilo je određeno dokazivanje da je u socijalističkom društvu ostvarena ravnopravnost žena i muškaraca, u smislu da žene mogu konačno obavljati iste poslove kao i muškarci, pa su tako, između ostaloga, obavljale poslove vođa dizalice, glodačice ili zavarivačice. O sposobnosti radnica na ovim radnim mjestima svjedoči i primjer ljevačice Ruže Dikanović koja je 1954. polagala ispit za kvalificiranu radnicu pred ispitnom komisijom Narodnog odbora gradske općine i polučila najbolji rezultat. Prema izjavi šefa ljevaonice Bazlera bila je "neobično disciplinirana u poslu". To je u određenoj mjeri utjecalo na uključivanje žena u rad tvornice, o čemu svjedoči zaključak naveden u jednom članku, prema kojemu je ovim radnicama "brener draži od kuhače".
Iz kakvih su socio-ekonomskih pozadina dolazile radnice Đure? Kako je rad u tvornici doprinosio njihovoj emancipaciji?
Njihova je socio-ekonomska pozicija bila raznolika. Tako su se zapošljavala mlade djevojke poput Elizabete Šimunović ili Milice Aleksić, koje su još uvijek živjele s roditeljima, do samohrane majke Dragice Matić. Posebno je potrebno istaknuti priču Kate Pejković, koja je 1978. navršavala trideset godina rada u Đuri, što joj je omogućilo, kako je sama istaknula, da četvero djece sama "podigne na vlastite noge". Stoga je rad u tvornici pomogao mnogim ženama da steknu ekonomsku neovisnost. Valja reći i da su mnoge radnice živjele u okolnim selima, pa je i dolazak na posao predstavljao problem i oduzimao im mnogo vremena. Tako je kvalificirana tokarica Marija Bartolović putovala dnevno pedeset kilometara na posao, a njezin radni dan počinjao bi već u 03:30 i završavao tek u 16:30.
