Svoj sam primjerak "Knjige za svaku ženu" dobila prilično kasno, kad sam već intuitivno nekako osvijestila što je to biti ženom i kako bi to trebao izgledati život jedne žene. U kasnim tridesetima. Šalim se. Ipak nekih dvadesetak godina prije, ali kao neobavezno štivo, pa se nisam njime puno bavila. I bolje!
Meni, kad bih čitala i slušala priče o toj velebnoj, iskonfabuliranoj ženi, nije bilo druge nego misliti: Pa kako je itko mogao sebe izmodelirati ovako, isprva i sve uspješno, sa svih strana ne ocjene, nego ono prokleto viđeno. Ono što ne znači ništa, ali nekako ipak znači – točno.
Ovaj moj perfekcionistički um (ma zapravo, "oslobodi me od svake obaveze" um), ne bi to bio podnio. Probala bih sve prepisati i onda sijati bijes tamo gdje ne uspije. Važno je poznavati se, spasi nas od mnogih neprilika. Nego, mene je u život žene uvela jedna životna epizoda zvana "Metoda pokušaja i pogreške", jer propisane stvari baš nisu bile moje i svojstvene meni. Ta epizoda traje i dandanas. A i "Praktična žena", primjerak iz 1952. koji sam bila dobila, raspao se kako i slika žene u njoj. Šij, kuhaj, peri, gradi, liječi, žena koja u sebi nosi čitav svijet, pa onda i preuzima čitavu odgovornost za njega. Ma, ajde, bježi!
O životu žena sam, ipak, najviše naučila iz prakse, od praktičnih žena (no pun intended), od sebi bliskih, jer tko je tamo gdje sam ja živjela kupovao knjige koje su te učile kako biti išta, kamoli žena. Nešto jesmo kratko obitavale između "Teena", "OK-a" i "Rockyja", i neke jesu prešle na "Cosmpolitan", ali mnoge od ovih koje sam ja poznavala nisu imale ni glossy naslovnice za život, ni taj teški papir koji je bio pun bočica skupih parfema, markiranih štikli, isti takvih haljina i sukanja za svoju svakodnevnicu. Uglavnom, ta se tranzicija nije mogla dogoditi nikako, a da ne bude neprirodna ili nekako divlje navrnuta na naše relativno oskudne živote.
Nama su bliže bile "Moja sudbina" i "Moja tajna", jer smo u tim pričama prepoznavale priče koje su naše majke prepričavale svojim prijateljicama i našim susjedama, kad bi se okupile na popodnevnim turskim kavama poslije posla, ili subotnjima prije ručka i obaveznog gatanja iz fundaća, i krenule prevrtati sve žive teme. Ovdje ipak izdvajam važne: bolesti, doktori, ručkovi, mesari, frizerke, krojačice, starci (pritom mislim na svekre i svekrve), muževi (neko prešutno natjecanje čiji je bolji, a svi grozni, evo), i jedna redovita, i po meni nešto što im iz današnje perspektive najviše zamjeram, a znam da nisu znale bolje (ah, prokleta empatija!): negdje bi se eksplicitnije, negdje manje eksplicitno, te prijateljice, ta fantastična grupa žena, natjecale čija je kćer bolja, ljepša, pametnija. (Sinovi privremeno van, nisu tema.)
Neke su prostor za nas stvarale, neke otvoreno tražile, a neke i izguravale druge ili govorile, naučene na tim kavama da je samo jedna najbolja, ajde se ti makni, doći će tvoje vrijeme, ali to vrijeme nije sad i kad je, ne znamo. Takve su nas priče većinom porobile, ne i oslobodile.
To natjecanje u kojem nismo sudjelovale svojevoljno, to natjecanje na kojem smo prvo dovođene kao držači ručnika na boksački meč, a poslije jer smo razvile prijateljske odnose s djevojčicama i djevojkama koje nam ni po čemu nisu bile slične, uspjele smo poslije prenijeti i u naše odnose, ženska prijateljstva, odnose prema većini žena koje bi samo postojale. Bilo je jako teško, rekla bih i nepraktično, živjeti i onda se usput i trijebiti od tih slojeva, i ona koja je uspjela, danas s puno više empatije, manje prijekornih pogleda i više samokritike, gleda uopće drugu ženu i njezino praćakanje u plićaku života.
Moje žene. Govorila sam o njima prošli put, ali ovim literarnima. Sad govorim o pravima, mislim, ovima koje svakodnevno susrećem. Neke su postajale tako da su kopirale svoje majke i bake, neke su većinu popodneva provodile na tepisima bacajući se na njih strašću Lydije Bennet, ali ovaj put jer su tražile iste slobode koje su bile dane ili njihovim puno starijim sestrama ili isto tako puno mlađoj braći. Neke su se grupirale i udruživale, i sve je bilo lakše biti kroz grupu: pametnija, bolja, uspješnija, pa i zločestija (zlobnija?) kad je za to bilo prilike, a u tinejdžerskim godinama, čini se, samo su se takve stvari i dešavale u toj iznimno dugoj, zamornoj i repetitivnoj epizodi. Pubertet stvarno možeš izdržati samo high on hormones.
Ali ove koje su se oslobodile dok smo odrastale, ove koje su bile nekako sinkronizirane sa svojim odrastanjem, pa onda i svijetom, što sad vidim da je bio poduhvat ozbiljnih razmjera, te su me najviše plašile, jer su bile užasno nepraktične. Nepristojne. Glasne. Zajedljive. Bučne. Otvoreno su se ljutile i zamjerale. Bile su jezičave i bezobrazne. Zapravo, svakodnevna ljudska bića, ali, he-he, kako se i za taj status trebalo izboriti. Možda me zato danas nekako štrecne riječ "sloboda" uz riječ "žena". Najviše zbog pritiska od savršenstva, kako ću zaostati za njima, kako jesam zaostajala za njima, za svijetom generalno. Kako raditi nešto dobro, ako to radimo prvi put? Kasnije ću nešto osvijestiti da je to i rodno uvjetovano.
I nekako, iako je čitava jedna generacija, ma i dvije, tri, proputovala u čitav jedan drugi svijet, s kava doma na kave na terase i s terasa u WhatsApp grupe, temelji su, čini mi se, isti, samo ih drugačije komuniciramo.
Danas najviše listamo kataloge trgovačkih centara i supermarketa. Uvijek postoji neki proizvodić koji će zatrpati tjeskobu dana. Ne natječemo se više ni s kim, pa ni sa sobom, ali trudimo se ekselati u stvarima u kojima mislimo da smo pronašle svrhu, poziv, mjesto gdje ćemo životu izdati račun, u pravilu: slobodama žena i ženskoj slobodi. Za gimnastiku ne ostaje puno prostora, sve smo sportistice iz potrebe, kičme razaraju pa smo vježbačice, penjačice ili plivačice. Vrtimo očima na svaku otetu nam i poraženu ženu, recimo JK Rowling koja opet sije mržnju prema oćeš biološkim oćeš trans ženama, Olimpijske su joj samo postale outlet, a život Imane Khelif potpuno nebitan. Imane je ne samo žena, nego i iznimno nepraktična žena, jer dobro radi rukama, ali ne služi (muškoj) imaginaciji ženskog boksa.
Gore nam WhatsApp grupe od zgražanja i nebuloza, ali tamo smo sve na okupu, i obavezno imamo i onog jednog lika u njima koji tamo mora biti, jer ne znamo gdje ćemo s njim. Suvremeni poturica. Dijelimo recepte, ideje o hrani za more, drugarice iz Slavonije se za njega moraju naraditi višestruko: nakuhati za čitav jedan život, jer ljetovanje za dvoje odraslih i troje djece znači puno poznavanja lekcija iz života praktične žene. Ona oglašava prijevoz na Blabla caru, ali u njega prima samo žene, jer je u anketi "Biste li u šumi radije srele medvjeda ili muškarca" odgovorila medvjeda. Ništa mesari, samo Wolt, i poslije dugog radnog dana, jedan zrakoplovni mode za sve. Pogotovo ako smo prisilile taksistu da stane nakon što nam je, ničim izazvan, odlučio prostrijeti "slučaj" o lezbama i pederima.
Za većinu smo se toga izborile, načelno. U praksi, svaki dan ko Imane šakicama tučemo od vrata do vrata, tražimo saveznice. Tamo gdje nam se posrećilo, nije prošlo bez upozorenja da nam je sad bilo tako i nikad više. I više nema okretanja šalica kava da vidimo što nas čeka. Za kavom iz aparata ostaje malo mulja. Osim toga, sve se već toliko puta ponovilo da se i razbistrilo. Važno je samo, kad god da se budemo dešavale, da budemo nepraktične. Slobodne žene.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
