Potpuno mi je strano i neljudski razmišljati u kategorijama nacionalnosti. Najveći poraz smo doživjeli kad smo dopustili da nam nacionalnost određuje sav identitet. Navikli smo se na užas, i to najviše boli, kazala je novinarka i književnica Sofija Kordić u intervjuu emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Sofija Kordić Zadranka je koja je 1985. otišla u Beograd na studij. Početkom devedesetih, nakon novinarskih početaka u antirežimskim medijima u Beogradu i školovanja u nekoliko zemalja Europe, sa suprugom je odselila u Prag, gdje je desetak godina radila kao novinarka u uredništvu Radija Slobodna Europa na južnoslavenskim jezicima, i gdje s obitelji živi i danas. Apatridsko iskustvo žene čija obitelj ne pripada nikamo – Kordić je zadarska Srpkinja koja se odbila poistovjetiti i sa srpskim i s hrvatskim nacionalizmom, a i njezin muž, Hrvat, proživio je sličnu sudbinu – opisala je u romanu “Hipofiza u egzilu”, objavljenom prvo u Češkoj, potom u Srbiji, a ovih dana i u Hrvatskoj, te u zbirci “Priče o neskladu”. Obje joj je knjige u Hrvatskoj objavio izdavač “Jesenski i Turk”.
U Zavidavanju by Lado Tomičić opisala je cjeloživotno iskustvo nepripadanja, i dio mučnih događaja koji su ga formirali. “Osamdesetih godina Beograd je bio kozmopolitski grad s jakim novinarstvom, književnošću, umjetnošću... Ali, od 1987. i 'čuvene' 8. sjednice CK SK Srbije kreće vidljivo skretanje u mitomaniju, ludilo, 'nebeski narod'... Strašan je način na koji su ljudi zatrovani, i nekada me sramota naše novinarske profesije, koja je u tome odigrala nevjerojatnu ulogu”, kazala je Kordić, koja smatra da bi novinskim širiteljima mržnje trebalo zabraniti bavljenje javnim poslom.
No nacionalizam je preplavio i Hrvatsku, čemu je jedan od najmučnijih dokaza bila i takozvana “Zadarska kristalna noć” 1. svibnja 1991. “Bila sam u Zadru neposredno nakon toga. Bio je to strašan šok od kojega mi je i danas, kad se toga prisjetim, blago rečeno, nelagodno. Sve trgovine koje su imale srpski predznak zapaljene su, razbijene i uništene. Sve je postalo nacionalno”, kazala je Kordić.
“Bila je to potpuno shizofrena situacija”, kazala je za svoj boravak u Zadru 1991. “Ja sam u Zadru, a moji rođaci u srpskoj Krajini i gađaju moju kuću. U šestom mjesecu pozvonila je susjeda i rekla: 'Dobili smo pouzdanu informaciju, bježite, noćas će nas sve poklati.' Vidjela sam da sve kreće u provaliju, bezumlje i sunovrat, a ne mogu ništa učiniti. Odjednom su Srbi krivi samo zato što su Srbi. S mojom obitelji četiri, pet godina nitko nije razgovarao u ulici, osim jedne susjede. Mogu razumjeti osjećaje koje izaziva granata koja ti ubija prijatelja, ali, s druge strane, bože dragi... Svi smo ljudi. Mom ocu su u skloništu uletjela dvojica golobradih uniformiranih mladića... Pred bakom, mamom i sestrom držao mu je pištolj na sljepoočnici i tražio da kaže da je četnik. A tata je cijelo vrijeme ponavljao: 'Ja sam Srbin, ali nisam četnik'. A baka je preklinjala i govorila: 'Moje su kćeri udate za Hrvate...'”, ispričala je, među ostalim, Ladislavu Tomičiću novinarka i književnica Sofija Kordić.
