Nakon romana "Hipofiza u egzilu" (Arhipelag, Beograd, 2018.), novinarka i književnica Sofija Kordić objavila je prije nekoliko mjeseci zbirku priča "Priče o neskladu" (Jesenski i Turk, Zagreb, 2021.). U novoj prozi ova rođena Benkovčanka koja je djetinjstvo provela u Zadru, studij u Beogradu da bi se na kraju skrasila u Pragu, na temelju vlastitih iskustava bavi se identitetskim neskladom koji trajno obilježava naša društvo. Sofija Kordić novinarski dio svoje karijere započela je kao suradnica više omladinskih listova, nakon čega je pisala za Borbu i Našu Borbu, kasnije i tjednik Vreme. Bila je dugogodišnja novinarka Radija Slobodna Europa u Münchenu i Pragu gdje se bavila međunarodnom politikom. Piše za više portala na području nekadašnje Jugoslavije poput Autografa i Peščanika.
"Priče o neskladu" sasvim je odgovarajući naslov vaše nove zbirke priča iz kojih uistinu isijava nesklad. Svejedno bio on proizvod kulturoloških razlika, rodnih određenja, ideoloških uvjerenja ili nečeg četvrtog, dojam je da poručujete kako nas upravo društveni nesklad trajno određuje?
U neskladu smo od rođenja, bilo s užom ili širom sredinom, bilo sa samima sobom. Pitanje je samo na koji način ga nosite, odnosno da li vam idu u prilog društvene okolnosti i da li vas je majka priroda dovoljno oboružala da vas sveprisutan nesklad ne razori. S jedne strane je fascinantno, a s druge porazno da smo najčešće u neskladu zbog stvari koje nismo birali, stvari koje su proizvod slučaja i društvenih konstrukcija. Čim se rodite dobijete nacionalnu, vjersku, manjinsku, spolnu, rodnu itd. naljepnicu, i koliko god je to apsurdno i bizarno to vas u očima drugih određuje čitav život.
Što god uradite pada u vodu kad vam netko prebrojava krvna zrnca i prijeti zbog nametnutog identiteta
I vaši junaci nastoje pobjeći iz zadanih im identiteta, ali na kraju – čak i kad se pomisli da bi mogli uspjeti – (samo)zadane ograde ne daju im da iziđu iz začaranog kruga vlastitih frustracija?
Kad ne bi bilo zadanih ograda društva, države, različitih skupina, ne bi bilo ni samozadanih. Rijetki su frustrirani jer su, eto, izabrali da budu baš takvi. Od rođenja morate ispunjavati nečija očekivanja, a ako još ne pripadate većini, ako se ne uklapate po bilo čemu, onda je taj trud vrlo često sizifovski. Jer što god uradite i što god uistinu predstavljate, pada u vodu kad vam netko prebrojava krvna zrnca i prijeti zbog nametnutog identiteta, bilo nacionalnog, manjinskog, seksualnog. Ogoli vas, suzi na jednu jedinu odrednicu. U jednoj priči spominjem Didiera Eribona koji se u knjizi "Povratak u Reims" razračunava sa frustracijom i stidom što je gay i potomak najnižeg sloja francuske radničke klase. I koliko god se udaljiš od sredine koja je prouzročila stid i stigmu, koliko god intelektualno i emocionalno bio, popularno rečeno iznad toga, Didier smatra da ćeš ukoračiti u stigmatizirani identitet, štoviše, utjeloviti ga i da se s njim hoćeš - nećeš moraš nekako nositi. Pojednostavljeno rečeno, ne možeš ga oprati kao fleku s odjeće ili stresti kao zrno prašine.
Humor je lijek
Kroz cijelu zbirku "Priče iz nesklada" provlači se i doza dobrodušnog humora koji ipak rasterećuje od teških tema?
Humor, i dobrodušni i crni, lijek su za mnoge nedaće. Neophodan nam je svima. Živim u zemlji prepoznatljivog crnog humora, to je jedna od karakteristika koju najviše volim kod Čeha. Priča "Urna, njoki i samodržeće čarape" je iz života jedne moje češke poznanice. Kad sam je prvi put čula, naizmjence sam plakala i smijala se. Odmah sam pomislila da bi takve događaje bez doze crnog humora bilo nemoguće pričati, a ni pisati o njima. Jednom mi je sin nakon dolaska iz škole rekao da s odrastanjem odlazi sve što je dobro. Uzdrmalo me to. Mislio je na smijeh i radost. Jako je bolno u izravnom prijenosu gledati prijelaz djece iz svijeta bezbrižnosti, znatiželjnosti, čuđenja, otkrivanja, oduševljenja, imaginacije u svijet prilagođavanja; u ograničen, sumoran, ozbiljan prostor gdje moraju ispunjavati tuđe zahtjeve i ne prelaziti zadane okvire. Školstvo je, mislim i na Češku i na Hrvatsku, najbolji primjer kako od malih, genijalnih bića, stvaramo poslušnike, oportuniste, ravnodušne i smrtno ozbiljne ispunjavatelje besmislenih zahtjeva. Veliki naklon i poštovanje školama i nastavnom osoblju koji ne dozvoljavaju da ih zastarjeli, okoštali i u osnovi surov sistem, i prema njima i djeci, pokori i obeshrabri. Takvi prenose i znanje i radost spoznavanja.
Danas se sve uzima olako, svi možemo biti sve, pa i epidemiolozi i virolozi. Jer, eto, mi imamo "pravo na svoje mišljenje"
Logično je da pišući prozu niste mogli pobjeći od novinarstva, koje je uostalom vaša prava profesija. Junake ste smjestili u sasvim određene situacije poput trenutka kad bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović govori ispred Bijele kuće u Washingtonu ili tretmana izbjeglica i Roma u Češkoj. U kakvom odnosu stoje književnost i novinarstvo?
Dobro se štrecnem kad me netko nazove književnicom, spisateljicom. Mislim da nije dovoljno napisati dvije knjige i tako se nazivati. Danas se previše olako kitimo raznim titulama, tako gube na značaju i umjetnost i znanost i ljudi koji ulažu golem trud u svom poslu. Nekad su iza riječi književnik/ca novinar/ka stajali ljudi s autoritetom i kredibilitetom. Danas se sve uzima olako, svi možemo biti sve, pa i epidemiolozi i virolozi. Jer, eto mi imamo "pravo na svoje mišljenje". Iz cipela me izbacuje ta floskula. Kakva urnebesno opasna glupost u doba pandemije i gubitaka milijuna života! Svjedočimo najeklatantnijem i najbizarnijem primjeru zloupotrebe demokracije, slobode govora i odgovornosti, slobode općenito. Nevjerojatne stvari smo dopustili, degradaciju i relativizaciju znanosti i napretka. Uzdrmali smo same temelje ljudskog bitka i smisla. Ali, da se vratimo književnosti i novinarstvu. Jedan izdavač mi je nakon objavljivanja prve knjige rekao: sad ste književnica, htjeli vi to ili ne. Legitimno je pitanje zašto pišem i objavljujem prozu ako se ne želim nazivati književnicom. Vjerojatno zato što njegujem osjećaj strahopoštovanja prema toj profesiji. Ne mogu pobjeći od novinarstva u pisanju proze, pokušala sam, ali nije išlo. Ne znam da li je to hendikep, da li se time gubim u dva različita svijeta, pa nisam ni jedno ni drugo zapravo. Ponekad mi se čini da me taj osjećaj nepripadanja i nesklada prati na svim razinama.
Kako se snalazite u vlastitom neskladu srpskog porijekla, odrastanja u Hrvatskoj, studiranja u Srbiji i života u Češkoj? Jednom ste kazali da i dalje, nakon toliko godina života u Pragu, najprije otvarate portale iz regije.
Iscrpljuje me taj nesklad, vrludanje, nestalnost, osjećaj da ste kući i u Hrvatskoj - ponekad cijelo ljeto provedem na moru, što je ogromna privilegija - i ovdje u Pragu gdje živim već 28 godina. A zapravo niste nigdje, batrgate se u nekom zrakopraznom prostoru, negdje između. Osjećaj pripadanja vežem za obitelj, tamo gdje su suprug i sin, tamo sam doma. S druge strane iskustvo življenja u raznim državama, pristup različitim društvenim dinamikama - jednu godinu živjela sam u Nizozemskoj i Danskoj - ogromna je blagodat, što najbolje vidim kod sina. Izloženost različitim jezicima od rođenja, čestim putovanjima, druženju s rodbinom u različitim evropskim državama i s prijateljima strancima ne samo da mu širi obzore, već razvija znatiželju i empatiju. To nije prihvaćanje ili tolerancija drukčijosti, ona se naprosto podrazumijeva. Ali, nepripadanje zna biti jako gadno, razdire iznutra, vuče u nemir, nesklad. Ne govorim o pripadanju naciji i državi, već nekom mjestu gdje pronalazite mir i smisao. Kada napustite mjesto koje ste zvali dom pod nekom vrstom prisile, taj razdor ostaje s vama cijeli život.
Kroz priče se provlači ta manjinska identitetska pozicija. Koliko ste vlastitih iskustava iskoristili u pisanju? Dojmljivo je iskustvo djevojčice "nečiste krvi" koja je prošla maltretiranje zbog porijekla što je zajedničko valjda svima drukčijima.
"Tito, tamjan i tjeskoba" je autobiografska priča. Govorila sam na početku o apsurdima i slučajnosti. Eto, npr. da nisam išla u osnovnu školu u kvartu gdje je bilo vrlo bitno, skoro presudno za osjećaj samopouzdanja da ste Hrvat/ica i katolik/nja, možda bih danas bila potpuno drugačija osoba. Kad sam se jednom povjerila prijateljici iz Zadra, također Srpkinji, što sam sve proživljavala u osnovnoj školi, gledala me u čudu. Ona je išla u drugu školu, živjela u drugom kvartu, i nikada nije došla u situaciju da se plaši ili stidi što je Srpkinja, niti se zbog toga kao dijete osjećala manje vrijednom. Film "Srbenka" Nebojše Slijepčevića me dobrano potresao. Vratio me u djetinjstvo koje sam provela u strahu od neprihvaćenosti, imala sam sedam, osam godina kad sam čula da "treba istrijebiti srpsku gamad", a deset kad mi je dječak iz razreda rekao da sam mu jako simpatična, ali da mu je mama rekla da se "ne bi sa mnom nikad mogao oženiti jer sam Srpkinja, pravoslavna". Porazno je, neprihvatljivo i neshvatljivo i da sadašnje djeca nakon 26 godina od završetka rata doživljavaju slične stvari. A najporaznije od svega je što čelnik države, predsjednik svih građana, skoro svakom svojom izjavom dijeli građane po nacionalnosti. Izjave o Aleksandri Zec mi je mučno i komentirati. To je lešinarenje. I to državno.
Koliko smo svi mi na određen način ostali zarobljeni u devedesetima? Kako vam izgleda ova postjugoslavenska stvarnost iz sigurne praške daljine?
Zaglavili smo se u trideset godina staroj stvarnosti, rekao je kirurški precizno Boris Dežulović u intervju za beogradski Danas. I premda mi iz moje pozicije skoro 1.000 km daleko to izgleda potpuno mazohistički, autodestruktivno, suludo, uhvatim se često da sam i ja u ovom bajkovitom, magičnom Pragu i dalje dio te zaglavljene stvarnosti, jer me sve to još uvijek previše boli i dira. O tome i dalje čitam, razmišljam, o tome pišem. To je prokletstvo novinarske profesije.
Ksenofobija u Češkoj
Zanimljivo je da su migranti jedna od velikih tema u Češkoj, iako ih u toj državi praktički nema?
Ksenofobija i rasizam su duboke i bolne rane češkog društva, o čemu stalno pišem u svojim člancima i kolumnama. Ukratko, politička elita je uspjela od migranata i izbjeglica napraviti parije. Pod geslom "stop migrantima" češki predsjednik Miloš Zeman dobio je izbore u siječnju 2018. godine. Otkako je preuzeo predsjedničku funkciju 2013. truje i govori o islamu kao "civilizaciji zla" i muslimanima kao o teroristima. U nedavnoj kampanji za parlamentarne izbore premijer Andrej Babiš je pripadnike Piratske stranke nazivao izdajnicima i neomarksistima koji bi, ako preuzmu vlast, ljudima koji posjeduju veći stan u njega naselili migrante. U knjizi pod naslovom "Dijelite, dok to ne zabrane" napisao je: "Ne! Ne!! Ne!!! Ne kvotama. Ne obaveznoj raspodjeli. Niti jedan migrant. Jednostavno ne!" Babišova vlada namjerava poslati 150 vojnika u Poljsku. Jezivu situaciju na granici Bjelorusije i Poljske i poziv desne stranke ODS, glavne u pobjedničkoj koaliciji, vladi u ostavci da pošalje policiju kao "pomoć Poljskoj da zaustavi ilegalne migrante", sociolog Stanislav Biler je, imajući u vidu moto koalicije - promjena, pristojnost, ogorčeno komentirao: "Pošaljimo im odmah i vodene topove, da se ti ljudi iza bodljikave žice što brže smrznu. Promjena je moguća. Pristojnost je pobijedila."
Komentirajući na portalu Peščanik nedavne rezultate izbora u Češkoj napisali ste da je sve donedavno izjašnjavanje ljevičarom u Češkoj značilo društveno samoubojstvo. Više nije tako?
Ono što mi u Češkoj izrazito smeta je odnos društva i države prema Romima i migrantima i poimanje ljevice u javnosti. Skoro 25 godina ovdje je, pojednostavljeno rečeno, vrijedio obrazac: ljevica = komunizam = gulag. Svijest o tome da kapitalizam automatski ne znači slobodu i ravnopravnost polako prodire i u češki mainstream. Mantra desnice da svi imamo jednake šanse i prilike te da je stvar samo u tome kako ćemo ih iskoristiti, više ne pije vode. Neće biti lako, posebno što će populističku vladu zamijeniti desna i konzervativna. Parlament je faktički bez ljevice. Sumnjam da će desnica imati previše sluha za siromašne, romsku manjinu, izbjeglice i migrante da ne spominjem. A devedesetih su izbjeglice i migrante iz BiH, Hrvatske i Srbije dočekali raširenih ruku. Vjera tada nikome nije bila bitna. Zato nimalo nije svejedno koga birati na izborima.
