Sofija Kordić novinarsku karijeru započela je još u omladinskoj štampi bivše Jugoslavije. Nastavila je u Borbi, pa u Našoj Borbi i redakciji Radija Slobodna Evropa u Pragu. Danas živi u Češkoj i surađuje s nekoliko nezavisnih portala u regiji. Prije koji mjesec objavila je knjigu ‘Hipofiza u egzilu’ gdje opisuje kako su se dramatična politička zbivanja devedesetih i poslije uplela u njen privatni život koji je, uz nekoliko usputnih stanica, tekao na relaciji Zadar-Beograd-Prag.

Mislim da nitko u egzilu nije prošao neobilježen. Ono što je rat devedesetih napravio jest da je u egzil poslao ne samo nas koji smo izabrali odlazak, već ste i vi koji ste ostali u svojevrsnom bijegu

Vaš prvi roman objavila je beogradska izdavačka kuća Arhipelag. Radi li se o pukom slučaju ili je i to svojevrsna poruka čitaocima, s obzirom da u njemu tematizirate svoju životnu priču koju je u bitnom obilježio egzil?

Moja namjera je bila izdati knjigu najprije u Hrvatskoj, ali nažalost nije išlo. Domovina i ja imamo vrlo složen odnos, nekako se stalno mimoilazimo. A ovaj roman je, između ostalog, i pokušaj uspostavljanja mira i sa sobom, i s domovinom, i s osjećajem izmještenosti i nepripadanja. Prijavila sam se i na natječaj VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2016. i ušla u polufinale. Kad sam shvatila da ni nakon toga ne ide, obratila sam se izdavačima u Srbiji. Imala sam sreću da rukopis dođe u ruke glavnog urednika i vlasnika Arhipelaga Gojka Božovića. On je zainteresiran da nakon lipanjske beogradske promocije organiziramo i jesensku u Zagrebu i nadam se da ćemo uspjeti.

Egzil je dvoglava neman

Zašto hrvatski nakladnici nisu objavili ‘Hipofizu u egzilu’? S obzirom na kvalitetu romana, ne bih rekao da je to razlog…

Sudeći po odgovorima koje su mi upućivali urednici razlog je besparica i jadno stanje u hrvatskom izdavaštvu u kombinaciji s pustoši koju je za sobom ostavio Zlatko Hasanbegović. Pojedini urednici su mi pisali da ne samo što su ostali bez potpora ili su one drastično smanjene, već im Ministarstvo u njegovom mandatu nije otkupilo niti jedan objavljeni naslov što im se nikad prije nije dogodilo. Šest izdavačkih kuća mi je odgovorilo takoreći istovjetnim rečenicama. Nekoliko ih nije ni odgovorilo. Svi su se borili za golo preživljavanje. Ali zaista ne mogu znati da li nekima od njih tema mog romana nije bila po mjeri.

Priču započinjete početkom devedesetih kada zajedno s tadašnjim momkom, a kasnijim mužem, napuštate Zadar. Vaša krvna zrnca nisu bila poželjna, a ni za Markom nisu baš plakali. ‘Izbor je smisao, izbor je sloboda’, napisali ste u romanu i zaputili se vojnim avionom u Beograd?

U Beograd smo se vratili jer sam ja radila u Borbi, a suprug završavao fakultet. Tamo smo živjeli od jeseni 1985. Neizmjerno je poražavajuće i jadno da se čovjek treba opravdavati zašto je 1991. živio u Beogradu. Beograd je grad, pišem to i u knjizi, Beograd nije neprijatelj. To sveobuhvatno uprošćavanje svih društvenih i ljudskih odnosa na ‘mi’ i ‘oni’ bilo je pogonsko gorivo za nebrojena zla i izopačenosti devedesetih. Secirajući totalitarizam Hannah Arendt upozoravala je na trenutak kad se društvo pretvara u masu koju spaja fanatizam ili strah. Nema individualizma, nema različitosti. Ali ja nisam ni ‘mi’ ni ‘oni’. Kako mogu izabrati neprijatelja, ako je to moja rodbina, ili rodbina mog supruga, prijatelji, susjedi? Svaka čast ljudima koji su branili svoje domove i svoju zemlju, ali dopustite da ima ljudi koji se nisu mogli svrstati u takvom ratu, što ne znači da su podržavali Miloševićevu politiku. Naprotiv.

Češka televizija je uistinu javna i prepuna kvalitetnih sadržaja, posebno informativno-političkih. Zanimljivo je da je kao takva stalno na udaru populista, premijera i predsjednika, i radikalnih desničara

Put vas je dalje vodio u Prag gdje je danas vaš dom. Nije Novi Zeland gdje je otišao jedan vaš ‘mješanac’ iz knjige kako mu, tako je objasnio, ne bi palo na pamet da se vrati? Koliko vas je egzil obilježio?

Mislim da nitko u egzilu nije prošao neobilježen. Ono što je rat devedesetih napravio jest da je u egzil poslao ne samo nas koji smo izabrali odlazak, već ste i vi koji ste ostali u svojevrsnom bijegu. Mislim na generacije koje pamte rat. Svi smo odnekud izmješteni. A to se onda prenosi na mlađe generacije koje nose teško breme nesređenosti, zločina, konflikta, mržnje, strahova, nepovjerenja, nesuradnje, isključivosti, nacionalne posebnosti, žrtve… Ponekad se osjećam kao da lebdim u praznom prostoru i taj osjećaj nepripadanja čovjeku može dati zavodljivi osjećaj slobode. Ali, uvijek ima to moćno ‘ali’. Čovjek je društveno biće, imanentna mu je potreba pripadanja. Pobjegnete iz svoje zemlje jer ne želite da vas svrstavaju u nacionalne torove, a onda dođete negdje drugdje i želite se uklopiti, želite biti prihvaćeni, na bilo koji način. Međutim, kad ujutro upalim kompjutor prvi portali koje otvorim su hrvatski i regionalni, pa tek onda češki. I nakon 25 godina života u Pragu emocionalno sam ostala zarobljenik devedesetih. Egzil je dvoglava neman. Jedna vam omogućava širinu, bistrinu rasuđivanja, neprestano preispitivanje, odmak, distancu, ponajviše od zabluda. U drugoj stanuje melankolija, nostalgija, iskorijenjenost, plutanje po pučini bez jasno zacrtanog cilja. Onaj osjećaj neobjašnjive sjete i tjeskobe koji obuzme mnoge u kasno nedjeljno popodne.

Hvala glumicama

Koja je na kraju vaša država? ‘To je naša zemlja’, kaže vaš junak u romanu misleći na Hrvatsku. ‘Da, jest naša je, a jesmo li mi njeni?’ odgovara mu supruga protupitanjem. Jesmo li?

Pitanje je što je kome država. Nekima se svodi na himnu, zastavu, grb i na to da određena skupina ljudi živi na istom prostoru i govori istim jezikom. Ali, to nije dovoljno. To je isto kao kad bi pojedincu smisao života bio da jede i spava. Koliko god to danas zvučalo idealistički i utopistički, temelji države moraju nastati na jasno formuliranoj ideji, onako kako je to smatrao prvi predsjednik Čehoslovačke Tomaš Masaryk. Kod njega nema velikih riječi o naciji, domoljublju i posebnosti. On je još 1894. pisao: ‘Humanizam je naš posljednji cilj, narodni i historijski, humanizam je češki program’. A Vaclav Havel, skoro sto godina kasnije, 1993. godine: ‘Naš narodni program ne može biti samo naša narodna egzistencija. Naš narodni program moraju biti dobra ljudska djela’. Jasno vam je koliko je svjetlosnih godina ovo udaljeno i od Balkana, i od sadašnje Češke, i od mnogih država koje je poharao i nacionalizam i populizam, da ne kažem nešto gore. Ako ste u manjini, ako ste različiti, bilo po krvnim zrncima, bilo po različitom mišljenju, boji kože, seksualnom opredjeljenju, vi se ne uklapate u sliku apologeta takve države. Ovih smo dana svjedoci prave hajke u Hrvatskoj na sve one koji nisu oduševljeni poistovjećivanjem države s Thompsonovim pjesmama, s držanjem ruke na srcu kad svira himna, s načinom na koji se navija za nogometnu reprezentaciju. Pa zar je Hrvatska samo njihova? Da li ste ikada vidjeli nekoga tko ide naokolo i urla da voli svoje najbliže? To je nešto što se podrazumijeva. Domoljub si kad pošteno radiš svoj posao, kad doprinosiš javnom interesu, kad činiš dobra djela. Danas biti domoljub znači nametati drugima ljubav prema domovini i u formi i u sadržaju. Za svaki odnos je potrebna uzajamnost. Država bi trebala biti servis, društveni ugovor ravnopravnih građana koji su se udružili da ne čine nepravdu i ne trpe od nje. Država je kod nas instrument vladavine u korist pojedinaca i interesnih skupina, a sve zamotano u paket s pečatom nacije i vjere i s crvenom mašnicom od prolivene krvi. Država je poistovjećena i s nacijom i s domovinom. I sad se usudi usprotiviti tom mitu i tim svetinjama i progovoriti o odgovornom građaninu, a ne o slijepom podaniku ‘domoljubu’, o jedinstvu različitosti, a ne o jedinstvu uniformnosti. I sve te žrtve, sva razaranja, stradanja, progoni, svi užasi, čemu sve to? Da bi netko imao monopol na državu i na to kako je treba voljeti? A ako se u to ne uklapaš onda linč, mržnja i kanalizacija na društvenim mrežama. A do linča na ulici, valjda smo toga svjesni, ne treba puno. I zato ogromno hvala Lani Barić, Nataši Janjić, Tihani Lazović i Jeleni Veljači. One su naša savjest. I svim drugima koji se ne daju ušutkati. I da konačno odgovorim na vaše pitanje. Ja imam dvije domovine, Hrvatsku i Češku. Češku jer mi je pružila utočište, jer tamo radim, jer sam tamo rodila dijete, jer tamo živim, a Hrvatsku jer sam se tamo rodila, školovala, provela mladost, zaljubila, jer su ovdje obitelj, prijatelji, more, jer je ovdje ostalo pola srca.

Vašu priču ispreplićete s pismima prijateljica iz Hrvatske, Srbije i Izraela koje također komentiraju aktualna događanja koja utječu na njihove živote?

Roman je odraz priča milijuna ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Svi koje su devedesete uzdrmale imaju slične priče, samo što su ih mnogi potisnuli da ih ne bi samljeli problemi svakodnevice. Kad napustite svoje okruženje, ono što vas najprije zaboli je fizička neprisutnost najbližih, posebno prijatelja. Moje junakinje preživljavaju pišući jedna drugoj pisma. Pisma im pomažu da održe privid normale, umanje bol, izgubljenost i izmještenost. U jednom trenutku se junakinja koja je emigrirala u Izrael iz Srbije pita tko se normalan seli iz ‘nebeske’ u ‘obećanu’ zemlju. Glavna junakinja se u trenutka raspada Jugoslavije prisjeća lika iz romana Sándora Máraija koji, bježeći iz Mađarske s glavom zaronjenom u blato na granici s Austrijom, kontemplira o domovini i pita se koja je to njegova domovina, zašto ga je napustila i tko je tako može zvati jer je nekada bila domovine gospode, pa preko noći postala domovina naroda. Treća junakinja koja nikad nije odlazila iz Srbije pita se može li se državom zvati tvorevina koja je zatvorila Narodni muzej, a radio je i u Drugom svjetskom ratu. I četvrta koja je pobjegla iz Zadra u London pa se vratila, pita se kako pronaći svoje mjesto kad nije po mjeri ni domovini, ni naciji, ni crkvi.

Kolektivna odgovornost

Često ste u Hrvatskoj i redovno pratite što se događa na području bivše Jugoslavije. Gledajući s vašim češkim odmakom, koliko smo se maknuli od devedesetih?

Kad se tema devedesetih otvori u javnosti na području ex YU, otvara se na pogrešan način. Model je isti kao i onda, ‘mi – oni’, ‘pravi – krivi’. Ne postoji kolektivna krivica, ali postoji kolektivna odgovornost. A odgovornost nalaže pogledati sebi u oči, suočiti se s vlastitom krivicom i zločinima, a ne neprestano ukazivati na krivicu onih drugih. Odgovornost je prosvjećivanje mladih, a ne revizionizam povijesti. Nedopustivo je da mladi ljudi ne znaju tko su bili ustaše i četnici. Ne možemo se onda čuditi da osuđene ratne zločince smatraju herojima. A sve zato što neodgovorni na vlasti pomoću manipuliranja, vitlanja zastavama i nacionalnim identitetom lakše vladaju. Iza velikih riječi o bogu, narodu, zemlji i krvi vrlo često se skrivaju ljudi koji lažu i kradu. Političari su uspjeli da politiku ogole od vrijednosne komponente i omotaju je emocijama. Rezultat je mali interes građana za politiku kao plemenitu djelatnost, odnosno građanski aktivizam. Svi se trpaju u isti koš, svi su isti, nema napretka, nema promjene, nema nade, apatija i ravnodušnost. Usput je država opljačkana i eto idealnog stanja za vladanje. Kad sam studirala početkom devedesetih u Danskoj zapanjio me osjećaj za javno dobro, lokalni i globalni aktivizam, interes za druge, solidarnost i suradnja. Skandinavija je fascinantno područje u mnogim aspektima. Zato mi je prije par dana za oko odmah zapela rečenica švedskog režisera Rubena Östlunda u razgovoru za Jutarnji list: ‘Nije li sjajno da ljudi imaju sposobnost prihvaćanja društvenog dogovora? Konflikt je samo mali dio ljudskog bića, a suradnja je jako veliki dio čovjeka i društva.’ Pa zar smo toliko drugačiji od njih?

Novinarstvo se danas srozalo na niske grane. Kad uspoređujete sa stanjem u Češkoj, kakve razlike vidite?

Najprije o sličnostima koje su globalna pošast. Napisana i izgovorena riječ u medijima nema više onu težinu i vrijednost kao nekad. Sve se dovodi u pitanje, sve je ‘može, ali i ne mora biti’. Činjenice imaju manju vrijednost od nečijeg uvjerenja. Sličnost je i u tome što su vlasnici medija tajkuni, a češki slučaj je drastičan po tome što je vlasnik najtiražnijih novina i radija s nacionalnom koncesijom ujedno i premijer, tajkun Andrej Babiš. On je doduše formalno prenio vlasništvo u nekakav fond, zakladu. Najveća razlika je javna televizija. Češka televizija je uistinu javna i prepuna kvalitetnih sadržaja, posebno informativno-političkih. Zanimljivo je da je kao takva stalno na udaru populista, premijera i predsjednika, i radikalnih desničara. Dok god se televizija tako profesionalno drži Češka ima šanse da ne krene putem Poljske i Mađarske. U Češkoj postoje i vrlo kvalitetni dnevnici, tjednici i magazini, također, nažalost, u vlasništvu tajkuna, ali uređivačka politika se umnogome razlikuje od Babišovih medija. U Češkoj postoje i mali nezavisni portali koji njeguju istraživačko novinarstvo i imaju potporu i Ministarstva kulture i Fonda za nezavisno novinarstvo. Financiraju se zanimljivi projekti poput onog novinarke Saše Uhlove koja je pod lažnim identitetom za šest mjeseci promijenila pet teških, mizerno plaćenih poslova i privukla pažnju javnosti na moderne robove. Ne vjerujem da u Hrvatskoj postoji alternativni medij koji bi imao resurse za tako nešto. Ali, kako je nedavno rekao vaš sugovornik Selvedin Avdić, predaja nije rješenje premda novinari imaju loše šanse i znatno moćnije protivnike. Veliki pritisak na kvalitetno novinarstvo nastao je pojavom društvenih mreža, koje bez sumnje imaju i mnoge pozitivne strane. Ali jedna lažna vijest na Facebooku ili Twitteru ima veći doseg nego dugotrajni posao istraživačkih novinara. Paradoksalno je da su nas društvene mreže toliko približile jedne drugima, a da nikada nismo bili udaljeniji. Sociolog Zygmunt Baumann je jednom izjavio da većina ljudi koristi društvene mreže, ne da bi raširila obzore nego da se zatvori u komforne zone gdje je jedini zvuk koji čuju jeka vlastitog glasa, a jedino što vide je odraz vlastitog lika.