S obzirom da ste učestvovali u njihovoj organizaciji, kako komentirate ovogodišnju komemoraciju u Jadovnom i obilježavanje godišnjice ustanka u Srbu? Može li se reći da antifašizam još uvijek živi ovim krajevima?
Ovdje antifašizam itekako živi, pogotovo što se tiče starije populacije. Ipak, ima i mnogo nas mladih koji vjerujemo u antifašizam, pogotovo kada čujemo da nas mediji bombarduju sa tobožnjim činjenicama. U školi smo učili nešto sasvim drugo, onako kako mi smatramo da se uistinu dogodilo. Jadovno je proteklo u najboljem redu, ali je u Srbu do izražaja došla politička igra pojedinaca s desnice koji hoće da se uhljebe u Saboru. Svojim protestima pokušavaju da nešto ušićare, ali iza sebe ipak imaju premalo sljedbenika.
Smatrate li da je lokalna zajednica povodom obilježavanja Dana ustanka iskorištena u ‘jeftine dnevnopolitičke svrhe’, kako tvrde pojedinci iz srpskih redova?
Obilježavanja kao što je ovo u Srbu trebaju se održavati usprkos svima koji tvrde suprotno: kojekakvim pravašima i pojedinim dušebrižnicima iz naših redova. Nitko u se Srbu ne osjeća politički iskorišten, iako su pojedini mediji pokušavali napuhati stvar, zbog čega su se mnogi osjećali nelagodno. Iskorištenim se ne osjećam ni ja, a nisam član nijedne stranke.
Kakva je perspektiva za mlade u ovom dijelu Like?
U Gračacu i okolnim mjestima Zadarske županije posla uopšte nema, kako za mlade, tako ni za starije, a pogotovo ne za pripadnike nacionalnih manjina. Pripadnici manjina tu nisu zaposleni državnim institucijama, dok je u Ličko-senjskoj županiji situacija nešto drugačija. Tu prije svega mislim na neke sredine, prije svega na Donji Lapac, gdje ima zaposlenih Srba i u policiji, šumariji, zdravstvu, pa i u školstvu. Iako su do Oluje u Srbu radila čak tri poduzeća, danas proizvodnje nema. OPG-ovi odavno postoje, ali je problem u plasmanu. Nema organizovanog otkupa, pa se ljudi snalaze kako znaju. Uzgojem stoke, od ovaca i janjaca, krava i telića do peradi, svako se bavi samostalno i na malo. Nakon što ovdje i u Gračacu završe osnovnu školu, mladi školovanje najčešće nastavljaju u Rijeci i Puli, jer je tamo drugačija klima. Manji broj njih ide prema Zagrebu, najčešće u Pravoslavnu gimnaziju. Potom kreću na fakultete po Hrvatskoj i Srbiji. Za poslom se obično ide u inostranstvo, prije svega u zemlje EU. Neki se vrate za dva-tri mjeseca, budu kući, pa opet odu, a neki odlaze na duže vrijeme. Iz našeg kraja se iseljavaju svi, bez obzira na nacionalnost. Možda čak i više stanovnici hrvatske nacionalnosti, kojima je država dale kuće od kojih se ne može živjeti. A nema mjesta za sve ni u državnim službama.
Osim nezaposlenosti, koji su generalni problemi stanovništva ovog kraja?
U Srbu i okolnim selima živi 700 do 800 ljudi, a mladi od toga čine od 25 do 30 posto. U mjestu su dva kafića i kafana, dva dućana i pokretna trgovinu koja ide po selima. Kod doktora treba ići u Gračac, jer u Srb dolazi samo dva puta tjedno i to kad ima pacijenata. Bolnice nema. Za gotovo sve trebamo ići u Gračac i Zadar, a najveći je problem što nema javnog prijevoza. Nismo povezani ni s općinskim ni sa županijskim sjedištem, pa smo bukvalno na kraju svijeta.
Vi ste jedan od koordinatora u SNV-ovom projektu podrške provođenja Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja za područje Hrvatske.
Velik je problem što su ljudi podnosili zahtjeve i prije deset godina, a u međuvremenu ih nitko nije kontaktirao. Mnogi od njih su od tada promijenili adrese pa ih je teško pronaći. Probleme nam zadaje i birokracija. Na primjer, od ljudi koji žive u nekoj od zemlja EU traže se potvrde o primanjima, međutim, njihove nadležne službe se čude takvim zahtjevima jer takvo nešto kod njih ne postoji. Također, mnogi nosioci stanarskog prava su umrli, pa prođe i godinu dana dok se ne riješi pravni status njihovih nasljednika. Očekujem da ćemo ujesen riješiti dosta slučajeva. Naime, odlukom države svatko može imati opunomoćenika. Kada predmeti dođu do nas i mi pronađemo ljude, oni nam daju punomoć za vađenje dokumenata, što ubrzava postupke.
