Dan uoči Dana ustanka, u Srbu gotovo da nema policije. Ima, jasno, tu je onaj stalni sastav iz novoizgrađene postaje, ali oni su tu najviše zbog izbjeglica i njihovih progonitelja iz Frontexa. Nema pojačanja za domaće. Samo nekoliko godina ranije, vrvjeli su ovuda i tjedan dana prije svečanosti. No tad su po Srbu defilirali šatoraši, a ovaj put ljetuju možda negdje podalje od Like.

Dobro, tim više nam ostaje pažnje za Ličane. Nema ni njih po gradu, doduše, pošto stižemo usred popodnevne žege. Laste dok se ljeskaju nebom koje titra od vreline, zavlačimo se pod sjenu platana ispred glavne zgrade u Srbu. Jedan do drugog su tu Mjesni odbor, Hrvatska pošta i Dobrovoljno vatrogasno društvo. Desno se uselila katolička crkva, lijevo je prostorija s nizom šahovskih ploča na klupama. Na poštanskom uredu piše da ne radi zbog bolesti radnika. DVD ima sjajan grb: pod vrhom planine izvire rijeka, zasigurno Una, a medo na njezinoj obali zubima drži pastrvu.

Nedaleko odavde, na vrelu Une, zadnjih tjedana se narod okuplja na demonstracijama protiv gradnje minihidroelektrane. Ne zna se što će biti ni s medvjedima ni s ribama. No to pokrivaju drugi iz ove redakcije, pa da sad ne udvajamo. Samo što ovdje još nema ni žive duše na ulici. Nisu valjda i danas svi na izvoru, a mi na krivoj lokaciji.

Sjedamo na klupu, krijepimo se tekstom s pročelja upravno-poštansko-sigurnosno-vjersko-sportskog objekta. Piše da je obnova prije šest godina omogućena "partnerstvom građana SAD-a i građana RH". Opa, nije šala. I to "uz potporu Zapovjedništva Američkih oružanih snaga u Europi i Američkog ureda za obrambenu suradnju Veleposlanstva SAD-a u RH". Tamo nam civilne institucije EU-a bildaju policiju, ovamo Pentagon unapređuje hrvatske civilne institucije.

Zadarsku županiju mi ne interesujemo, osim na karti. Ionako će nas sve zamijeniti uskoro Nepalci. Nema posla, nema otkupa za poljoprivredu, nema ni stočne vage. Idealno za švercere. U školu nam ide samo 13 đaka – govori Nebojša Rađenović

Nasuprot spomen-ploči, na panou ispred ulaza, najave su zavidnog izbora turnira za ovaj vikend: šah, mali nogomet, lički višeboj. Nailazi prvi prolaznik, vuče se po usijanom trotoaru između nas i vatrogasnih vozila naparkiranih preko puta. Reklo bi se da pliva protiv struje, jedva diže ruku na uljudan pozdrav. Neka čovjeka, nije red da gnjavimo dok je sunce još tako visoko.

Osvježenje dočekujemo u obližnjem parku, ispod spomenika ustanku, odmah do zgrade policije. Jedino tamo zrak ne stoji. Utisak je da ga same krošnje pomiču, a ne on njih. Face nam se okreću za tim poput vjetrokaza. Prema istoku, pogled se otvara na škole, osnovnu koja je u raspustu, srednju koja je zatvorena već godinama. Između je i omanji pašnjak između kuća. Krave mamurno preživaju u hladovini, okružene žicom električnog pastira.

Kokošima ta ograda nije namijenjena. One se neometano provlače ispod, ležerno kljuju po travi i šljunku sve do asfalta. Zaobilaze kuće što se redaju gotovo pravilno naizmjenično, jedna obnovljena i jedna rasturena. Iz tih drugih raste drveće. Sliče na predimenzionirane i oronule žardinjere s podivljalim ukrasnim biljem.

Jedan mladi par s djetetom u kolicima objašnjava nam da park s dječjim igralištem nije stalno prazan, da iza šest popodne izlaze u nj i djeca i odrasli. Njih dvoje su iz Beograda, ali dolaze ovdje ljeti, njoj je mama od Grbića, tu pokraj Srba. Dio zaravni je popunjen stolovima i klupama za sutrašnje druženje nakon svečanosti. Ulazimo u devastirani hotel u kutu parka, ali kroz prozor, kao u tolika slična zdanja iz socijalizma, širom ove zemlje.

Pod nogama hrska staklo, u stubištu izbija paprat. U objektu su nakon rata boravile izbjeglice. Na katovima porazbacani su madraci i čarape, slupane grijalice i novine, jedna zahrđala krletka i, u drugoj sobi, nestvarno uščuvan mačji leš, osušen do mumifikacije. Samo istanjena koža i skelet.

Parkirali smo inače tik do hotela, tamo gdje se na glavnu ulicu, svakako Zagrebačku, vezuje Boškovićeva, a na nju Krležina. I toga ima širom Hrvatske, u svakoj zapuštenoj varoši po jedan panteon nacionalnih vedeta, ma šta da bi one mislile o tome. Neizbježne su kao i one kombinirane upravne zgrade posred mjesta. No u međuvremenu je ispred hotela stigao i kombi s karlovačkom registracijom, dva momka iznijela kazane i namočila grah za sutra. Siniša, mlađi kuhar, odao nam je da su potopili ravno 50 kila.

Šahovski turnir u sklopu programa za Dan ustanka (Foto: Sandro Lendler)

Na terasi nedalekog kafića "Boss" zatim srčemo kavu i sok, već kako tko, a neka ljudina se osvrće i pita imamo li odobrenje za fotografiranje. Stavlja očale za sunce, nema labavo. A samo smo željeli slikati uniformirane za stolovima: vatrogasce, šumare, policajce. Ovo je prilika za rez u tekstu; nastavljamo sutra. Jer, ujutro opet dolazimo ovamo pa tek onda nekako shvaćamo da je to gazda, Pero se zove. Uglavnom, dobar je Pero.

No razgovaramo tog jutra najprije s Nebojšom Rađenovićem, zamjenikom načelnika Općine Gračac. Nemalo je rezigniran, kaže da Srbi teško dobivaju posao u državnoj službi, a privreda se urušila. Dobiju poneki, ali kad nema nikoga drugog.

- Zadarsku županiju mi ne interesujemo, osim na karti. Ionako će nas sve zamijeniti uskoro Nepalci - sliježe on ramenima.

Realno, čitav Srb i 18 pripadajućih mu sela ukupno broje oko 400 duša, osim ljeti kad se sjati rodbina i tazbina.

- Nema posla, nema otkupa za poljoprivredu, nema ni stočne vage. Idealno za švercere. Ali, dok nema fabrike i mogućnosti jednake za sve, da u njoj rade, nema ovdje sreće. U školu nam ide samo 13 đaka. To je ovo što imamo, do četvrtog osnovne - nastavlja Rađenović.

Njemu je kuća obnovljena 2006. godine, pa se vratio iz Srbije, povukla ga čežnja.

- Ova brda - pokazuje licem uokolo.

Većina društva mu se razišla po svijetu, viđaju se jedino na društvenim mrežama.

- A tamo svi samo o nekim uspomenama - dodaje.

Pitamo ga za onaj prethodni rat, vidjeli smo da je na spomeniku žrtvama fašizma i borcima protiv njega, na ulazu u mjesto iz smjera Gračaca, prezime Rađenović najzastupljenije. Njih dvanaestero između nekoliko desetaka imena. O tim će vremenima kasnije ponešto reći potpredsjednik SNV-a Boris Milošević, na obilježavanju Dana ustanka.

U devastiranom hotelu – pod nogama hrska staklo, u stubištu izbija paprat (Foto: Sandro Lendler)

Ustaništvo je nastalo iz očajničke borbe za preživljavanje, nakon pogroma nad Srbima kojih je do tog momenta 1941. godine samo u Lici već na stotine skončalo od ustaškog noža i metka. Prije diferencijacije partizana i četnika, prije spajanja s Hrvatima komunistima, dio srpskih ustanika proveo je krvavu odmazdu nad desecima hrvatskih civila u okolici. Najpoznatija je ona u selu Boričevac, između Donjeg Lapca i Srba. Milošević je izrazio žaljenje zbog tih zločina, rekavši da ih ne treba niti može opravdati. Ipak, dometnuo je i kako se ne smije zbog toga osporavati pravednost i legitimnost ustanka protiv fašista, ni borbe koja je ujedinila srpski i hrvatski narod. I taman dok smo s Rađenovićem uzeli raspetljavati ovu materiju, netko sa strane dobaci da je u park stigao Keleminec. Šta ćemo, pozdravljamo čovjeka i krećemo tamo.

Čim smo pristigli, Keleminec pruža ruku Sandru, našem fotografu. Sandro uzvraća pa napominje iz kojeg je medija, ovaj naglo povlači šaku i odmiče se. Dalje je sve išlo brzo. Njih ukupno osmorica stigla su prostrijeti nekoliko zastava na travnjak, pustiti "Čavoglave" na razglas i kleknuti pa izmoliti Očenaš, a onda su policajci uzeli svakoga pod ruku i otpratili ih u stanicu. Za njima ostao je sam jedan dječak.

Ponudio nam je žvakaću gumu, izrazom lica nekoga uvjerenog da svatko tko ima, mora ponuditi svakome u blizini tko nema. Tad su ga ugledali policajci, u nevjerici pristupili i dvaput zapitali je li stvarno tu s njima, s onima. Vidno potreseni, objasnili su mu da ništa ne treba brinuti, da ostane uz njih dok mu se otac ne vrati. Nismo čekali, malo dalje već je počinjao šahovski turnir u sklopu programa za Dan ustanka. Okupilo se petnaestak natjecatelja, odreda mlađih. Ili ne. Zatičemo i gospođu Dušanku, arhitekticu iz Beograda, odavde porijeklom, kako podučava omladinu.

- Nisam, nisam ja učiteljica, samo volim da zaigram, a milo mi je kad vidim ovde i sve te mlade da se okupe - smije se ona na naše pitanje.

No s ulaza vidimo kako se dolje prema parku zaustavlja kombi s oznakama hrvatskih branitelja iz Kastva. Izlazi njih nekolicina, svi u crnom, dosta nalik onima prije. Motaju se zakratko tu po ulici, sve dok se jedan nije odvojio.

Kud li će taj, pitanje je sad. Pravo kroz park, a ovaj tren je tu i nekolicina ljudi, očito se danas ipak okupljaju nešto ranije. Crni ide mimo njih, stupa među kazane, obraća se Siniši, uzimaju nešto s kuhinjskog stola. Gost odlazi sa sendvičem, ali sad prilazi Sandru kod našeg auta, naslanja se na gepek. Žvače sendvič i razmjenjuje par rečenica s fotografom Novosti, pozdravlja ga i odlazi k svojima.

Predvečerje u parku (Foto: Sandro Lendler)

Tako je i Keleminec onom jednom prigodom u Srbu svratio na antifašistički grah s kazana. Ogladnješe ljudi. Kastavci potom sjedaju u vozilo, napuštaju grad. Neki čiča u parku prepričava dvojici policajaca u civilu dogodovštine iz svoje karijere u aviomehaničarskom remontnom zavodu. Jedan od civilaca napravi se uto da telefonira, malo se odmakne i prošeta. Park se već lagano puni djecom i odraslima. Stefan, ovdašnji mladić, govori nam da je ljeti tu pola-pola domaćih i gostiju.

Vraćamo se još malo u kafić, taman na vrijeme da zasjednemo i posvjedočimo dolasku Marka Skeje na terasu.

- Sad možete slikati - dobacuje Pero, boss "Bossa", smijući se.

Sad nećemo. Najpoznatiji hitlerovski brk u Hrvatskoj svejedno pozira u društvu četvorice suputnika, pa se načas uvaljuje dvojici policajaca za susjednim stolom. Tumači jednom od njih da ne bi smio biti tako pomalo neobrijan, jer on je hrvatski policajac. Gladi ga zatim po leđima, sklon je sve razumjeti.

No to kad najuži brci ne podnose ni najkraću bradu, mora da je težak križ. Nije lako ni policajcima dok gutaju bukvicu pod rok službe. Samo da i ovaj ne priđe Sandru, kako nas je danas krenulo. Nije, vraća se, i ubrzo svi odlaze. Iz zvučnika sve vrijeme odjekuje šira okolina jugoslavenskog novog vala.

Pridružuje nam se Mane Prijić, vozač Srpskog narodnog vijeća koji svaki radni dan prevozi iz Srba i Gračaca ljude do Zadra ili Gospića. Ima ukupno oko 200 korisnika. Nisu svi Srbi, među njima je i dvadesetak Hrvata iz Gračaca.

- Ne pitam nikoga za nacionalnost. Iako ja znam sve u opštini, normalno, ali hoću ti reći, meni to nije važno - kazuje Mane.

- Većinom su to stariji ljudi, nema ih tko prebaciti da odu u nabavku, ili doktoru, ili nešto administrativno. Ja sam inače od '99. prvo taksirao između Hrvatske i Srbije, pa sam samo s jednim autom za osam godina napravio milion i sto tisuća kilometara. Ovo sad su ipak male ture - zaključio je naš sugovornik, pojašnjavajući još i kako broj od 200 korisnika jest velik, ali ne trebaju svi od njih pomoć jednako često.

Zato stalno preuređuje raspored po mogućnostima, i tako svaki radni dan. Tako živi Srb, osim vikendom, ili o Danu ustanka.

I već je stoga čas da krenemo do spomenika Vanje Radauša nad gradom, uskoro počinje svečanost. Idemo prema parku, a tamo zatičemo stotine ljudi netom pristigle autobusima i autima iz Slavonije, Podravine, Istre, Dalmacije, s Korduna i Banije i Kvarnera. Nose vijence, penju se u koloni, odozgo dopire pjesma. Sve se diže u gore, i ove godine da se ne zaboravi, da se uvijek iznova obrani i sačuva.