Svake se godine krajem srpnja u hrvatskim medijima može očekivati sličan ciklus vijesti i članaka vezanih uz obljetnicu narodnog ustanka u Srbu 1941. godine. Predstavnici srpske nacionalne manjine i političke ljevice 27. srpnja tradicionalno dolaze u to maleno ličko selo kako bi položili vijence i tako obilježili datum koji se u socijalističkoj Hrvatskoj slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske.
Desnica u pravilu reagira na ovakvo drsko čuvanje uspomene na borbu protiv ustaškog režima. Prijašnjih godina u Srbu je malenu demonstraciju znala održati ova ili ona pravaška sekta, a desni medijski ekosustav bio je preplavljen člancima kojima se čitatelje želi podsjetiti na "stvarni" cilj ličkog ustanka – ni manje ni više nego srbokomunistički genocid nad hrvatskim narodom.
U ovom se kontekstu odgovornost za kasnije ustaničke zločine često pripisuje Komunističkoj partiji i, konkretno, vodećim ličkim komunistima, među kojima je svakako najpoznatiji bio budući narodni heroj Đoko Jovanić. No povijesna je istina, kako to često biva u bivšoj Jugoslaviji, suprotna desničarskom narativu. Ako išta, komunisti su svojim držanjem u prvim mjesecima ustanka zaslužili ni manje ni više nego vječnu zahvalnost hrvatskog i srpskog naroda.
Ličko ljeto 1941. godine bilo je krvavo. Ustaše su ubrzo po dolasku na vlast započeli s terorom nad lokalnim srpskim stanovništvom, najprije putem pojedinačnih hapšenja i likvidacija utjecajnih ličkih Srba (političara, svećenika, učitelja, trgovaca), a ubrzo i masovnim pokoljima civila. Val nasilja je dosegao svoj prvi vrhunac 1. srpnja 1941., kada je u Donjoj Suvaji kod Srba masakrirano 290 ljudi, uglavnom žena, djece i staraca. Slični pokolji organizirani su u sljedeća dva dana u Osredcima i Bubnju, mjestima blizu Srba.
Upravo je ova ustaška eskalacija nasilja ubrzala pripreme za narodni ustanak: iako se među srpskim seljacima Like i Bosanske krajine najkasnije od lipnja 1941. raspravljalo o mogućnosti pružanja otpora ustaškim vlastima, u srpnju se s riječi počelo prelaziti na djela. No želja za otporom sve je više bila povezana i sa željom za osvetom.
Kako je to u svojoj maestralnoj monografiji knjizi "Nasilje kao generativna sila" objasnio američki povjesničar Maks Bergholc, brutalni postupci lokalnih i državnih ustaških funkcionera rezultirali su rapidnom homogenizacijom po etničkom principu. Pravoslavci su tako postali "četnici", a nakon prvih pokolja na Hrvate i Muslimane počelo se gledati kao na "ustaše".
Etnički motivirani zločini strogo su se kažnjavali
U krvavoj stihiji ličkog ljeta 1941. više nitko nije mogao ostati nevin. Vidjelo se to već par dana nakon 27. srpnja, kada su ustanici iz Srba upali u obližnje selo Boričevac, inače poznato ustaško uporište, i u njemu pobili desetke katoličkih civila. Situacija je dodatno eskalirala nakon što je ustanička vojska 6. rujna zauzela Kulen Vakuf: u narednih 48 sati živote je izgubilo više od 1500 katolika i muslimana. Činilo se da je narodni ustanak bespovratno degenerirao u međuetničku klaonicu.
Pa ipak, svega je godinu dana kasnije, u ljeto 1942., situacija izgledala potpuno drugačije. Ustaničke čete postale su partizanski odredi, etnički motivirani zločini strogo su se kažnjavali i stoga su gotovo iščezli na slobodnom teritoriju, a narodnooslobodilačkoj borbi počelo je pristupati sve više Hrvata i Muslimana.
Revanšistički pokret među srpskim ustanicima, za koji se u jesen 1941. godine činilo da je uvjerljivo pobijedio, našao se u totalnoj defenzivi, iz koje nije izašao do kraja rata. Bila je to zasluga upravo one nekolicine ličkih i krajiških komunista čiji lik i djelo hrvatski nacionalisti danas uporno pokušavaju ocrniti.
Đoko Jovanić vjerojatno je najpoznatija žrtva ove difamacijske kampanje. Kasniji komandant 6. ličke divizije, narodni heroj i general-pukovnik JNA, po svojoj je vojnoj i političkoj biografiji kao stvoren za blaćenje po desnim medijima. Rođen u Suvaji kraj Srba, a odrastao u Žedniku kod Subotice, Jovanić se u Liku vratio ubrzo poslije mađarske okupacije Vojvodine.
U Srbu se odmah povezao s malobrojnim komunistima i simpatizerima te s njima formirao Revolucionarni odbor kao koordinaciono tijelo budućih ustaničkih jedinica. Uskoro je pronašao vezu i s ćelijama KPJ u Donjem Lapcu i Bosanskoj krajini, a nakon izbijanja ustanka postaje komandant i komesar nekoliko ustaničkih odreda. Upravo je u svojstvu političkog komesara bataljuna Sloboda dočekao zauzimanje Kulen Vakufa u rujnu 1941. godine, događaj kojeg se kasnije prisjećao kao najtragičnijeg trenutka svoga ratnog puta.
Desni mediji u Hrvatskoj Jovanića vole optuživati ni manje ni više nego za planski genocid nad Hrvatima i Muslimanima u Kulen Vakufu i istočnoj Lici. Međutim, činjenice su sljedeće: iako formalno komesar bataljuna, Jovanić nije mogao kontrolirati osvetoljubivu ustaničku masu. Za takvo što među podređenima naprosto nije imao dovoljno pouzdanih ljudi.
Zaustavljanje začaranog kruga osvete
Činio je što je mogao – u hrvatskom selu Brotnji u kolovozu je pokušao zaštititi jednu zarobljenu katoličku porodicu, a u Kulen Vakufu je umalo bio ubijen jer je po gradu postavljao straže u svrhu zaštite života i imovine. Ni u jednom slučaju to, nažalost, nije bilo dovoljno. Jovanićeva se naređenja slušalo jedino kada je on, svojom blizinom i autoritetom, borce uspijevao nagovoriti na njihovo izvršavanje. U njegovoj odsutnosti red se nije mogao održati.
Nemogućnost zaustavljanja osvetničkog nasilja deprimirala je Jovanića. U svojim memoarima, objavljenim 1988. godine, napisao je da se promatrajući zapaljeni Kulen Vakuf osjećao "slomljeno i nesrećno". No također je znao što mu je činiti. Kako je napisao: "Sve ovo trebalo je upornim političkim radom prevazići, budeći ono najčasnije i najhumanije u ljudima trebalo je postupno razvijati bratstvo i jedinstvo između Hrvata, Srba i Muslimana, što je bio osnovni zadatak komunista i drugih progresivnih snaga."
I zaista, taj je teški, gotovo herkulski podvig zaustavljanja začaranog kruga osvete na sebe preuzela KPJ i u tome je uspjela. Centralni komitet KPH je već u rujnu 1941. pozvao borce da stanu na kraj revanšizmu, izričito spominjući negativne primjere Boričevca i Kulen Vakufa. Jovanić i Gojko Polovina (sekretar KPH za Gračac) planirali su što prije izvesti zločince iz Kulen Vakufa pred prijeki sud (u tome ih je spriječio kasniji razvoj događaja), a neke su buduće četnike htjeli zatvoriti još u kolovozu. Tada su još bili preslabi, no za nekoliko mjeseci uspjeli su prevladati i kanalizirati osvetnički gnjev podalje od nedužnih civila.
No hrvatske revizioniste ne zanima istina, osobito ako u njoj Srbi i komunisti ispadaju pozitivci. U konstrukciji mita o "komunističkom genocidu" tako uporno prešućuju ulogu Hrvata u ustanku, primjerice Jakova Blaževića ili legendarnog Marka Oreškovića Krntije, i svojim lažima napadaju najlakše mete: srpske komuniste poput Jovanića i Polovine, koji su u danom povijesnom trenutku riskirali sve kako bi zaštitili svoje nesrpske komšije, a koje danas u mejnstrimu neće braniti gotovo nitko.
