Da li znate da u Lici postoje naseljena mjesta u koja je moguće stupiti isključivo preko Bosne i Hercegovine? Istočni pojas povelike općine Gračac s nerazvrstanim cestama mjestimično zadire u susjednu državu. Sad si u Hrvatskoj, pedalj ceste si u Bosni, pa si opet u Hrvatskoj, a nisi prešao ni deset kilometara. Ovo bi bila još jedna administrativna anegdotica da nije riječ o rigidnom graničnom ustrojenju koje zadnjih nekoliko godina blokira mještane izoliranih sela. Koliko se opuštao sustav Schengena od Hrvatske prema Europi, toliko se u ovom dijelu Like posljedično sve više suzbijala sloboda kretanja ljudi.

Prije odlaska u sela oko Srba uputili smo MUP-u zahtjev za pograničnu propusnicu. Krajem novembra našli smo se u tamošnjoj policijskoj postaji, čekajući službenika koji će nas pratiti do lokacije kamo smo naumili krenuti. Bez pratnje ne bismo daleko stigli. Već u obližnjoj Kruškovači dočekala bi nas zaključana rampa s obavještenjem da ulazimo u Bosnu. Zbog ograničenog kretanja opredijelili smo se za Krčko Brdo, zaselak s 20-ak stanovnika. Tamo živi obitelj Đilas s jedanaestoro djece.

Ljutim makadamom vozili smo se duboko u šumu, valjajući se u autu kao vreće krumpira. Da ima asfalta, do Đilasa bismo stigli u desetak minuta. Ovako nam je trebalo skoro pola sata oprezne vožnje. Jedina cesta kojom se kreću mještani Krčkog Brda je u katastrofalnom stanju. Zbog odrona, rupa i kamenih šiljaka više nalikuje na presušeno korito rijeke koje bi lakše savladali konj ili koza nego žestoka mašina s amortizerima. Dva granična katanca poslije našli smo se na stepeništu obiteljske kuće Đilasa. Staro naselje čine spojene kamene kućice šćućurene na vrhu brda.

Krčko Brdo – bajkovito selo s cestom u katastrofalnom stanju (Foto: Sandro Lendler)

Premda zapušteno, maleno središte Krčkog Brda bajkovito je lijepo. Biljana Novak i najmlađi sin Jovan stalno borave u selu, dok se nevjenčani suprug Radovan i starije kćeri i sinovi kreću zbog obaveza u školi i na poslu. Biljana se ne sjeća kad su točno postavljene rampe jer su se i prije otežano kretali. Još 2008. bosanske vlasti su postavile barikade, a onda je Hrvatska 2016. uvela rampe. Kažu da je to zbog Schengena, zbog šverca migranata, priča Biljana. Teritorijalni spor zbog ovog komada zemlje datira još od 1950-ih, kad je Krčko Brdo oduzeto staroj općini Drvar i pripojeno Srbu. Svima koji žive na ovakvim mjestima nametnuta je obaveza posjedovanja pograničnih propusnica. Bez njih nema kretanja. S tim dokumentom dobivaju i ključeve za rampe.

- Prolaz je otežan oduvijek. Gadno je to, ovo bosansko, ovo hrvatsko, ne znam više šta je šta. Ne daj bože da nam treba doći Hitna pomoć. Imaju i oni ključeve, ali neki ne znaju put do nas. Moj muž ih je morao jednom sačekati na rampi. Ako nam krenu prijatelji u posjetu, prvo se moraju javiti na policiju i reći koliko će boraviti kod nas. Vidjeli ste, taj put je užasan. Nasipaju oni sa šljunkom, ali to kiša odnese. Mi tražimo da to poprave, stalno govore hoće, hoće. Najgore je noću ići tuda. Kad nam krave odu, moraš ih tražiti, nema rasvjete nikakve. Vukovi su nam napadali ovce - nabraja Biljana samo probleme.

Obitelj Đilas živi od pedesetak ovaca i dvije krave. Jedan sin vodi OPG, imaju mesa za svoje potrebe. Šta im pretekne, to nastoje prodati. Mada, državna granica koči ih i u preživljavanju. Ljetos policija nije dozvolila jednom nakupcu da pređe rampu i dođe kod njih po janje. Ugovoreni posao je propao.

Biljana Novak: Ne daj bože da nam treba doći Hitna pomoć (Foto: Sandro Lendler)

Biljana je svjesna da će Krčko Brdo bez njene djece sasvim utihnuti. Mladi odlaze iz puno uređenijih gradova i sela, kako ne bi odavde, zaključuje. Najmlađa djeca imaju školski prijevoz od kuće do škole, ali zna se dogoditi za velikog snijega da im vozilo ne može prići, pa ponekad izostaju s nastave. Osim toga, kod njih na brdu nema vodovodne mreže. Snabdijevaju se vodom iz bunara, ali najviše ih muči što robu moraju prati na ruke.

Na povratku iz Krčkog Brda zamolili smo policajca koji je bio u pratnji da zastanemo na nekoliko minuta. Tjerajući auto preko komadića Bosne uočili smo znamenitu Unsku prugu. Bila je to jedinstvena prilika da napravimo snimak i fotografije uspavane željezničke trase. Međutim, nismo dobili dozvolu za zaustavljanje. Kako nam je objašnjeno, taj se dio pruge nalazi u Bosni pa bismo morali od njihove policije tražiti famozno odobrenje za snimanje.

Biljana Novak i najmlađi sin Jovan stalno borave u selu (Foto: Sandro Lendler)

Sljedeće odredište – Begluci. Do kuće Tatjane Munižabe elegantno smo mogli doći asfaltiranom cestom, ali to bi značilo da opet nailazimo na Bosnu. Budući da nam je isteklo vrijeme motanja u zoni ograničenog kretanja, do naše iduće sugovornice išli smo legalno, preko Hrvatske. Za razliku od Krčkog Brda ili Ličkog Tiškovca, Begluci imaju alternativni put koji je na sigurnoj udaljenosti od graničnih zavrzlama. Ali on je u rasulu jednako kao i onaj kojim smo išli do Đilasa. Vozeći se od Neteka preko Suvaje do ulaza u Begluke, Tatjana nas je telefonski usmjeravala ka mjestu susreta. Došla je po nas jer nije bila sigurna u kakvom smo vozilu.

- Da imate malo niži auto, ne biste ovuda prošli. Hajte za mnom - rekla je i povela nas stazom koja je samo za iskusne vozače.

Izmoreni od naporne vožnje i kruženja, pri dolasku kod Tatjane izgubili smo orijentaciju. Shvatili smo da su Begluci podno Krčkog Brda, da su od Đilasa udaljeni jedva tri kilometra, a mi smo se vozili 15. Gestikulacija nije pomogla, pa je Tatjana uzela papir i nacrtala nam.

- Bosna kao u obliku zuba ulazi u Hrvatsku, a preko toga ide cesta. Gdje god probija granicu, stavili su nam rampe. Imali smo goste kad smo djetetu pravili krštenje. Zamolila sam policiju da te rampe budu otključane, da ne bih morala ići po svakog. Nisu nam dali. Onda smo nekim gostima podijelili ključeve da sami dižu, a drugi koji su imali povišeni auto išli su preko tog lošeg puta - prepričava Tatjana.

Govori da po cijenu kazne više neće zaključavati rampe, što je rekla i policajcima. Malo prije našeg susreta na rampi je vidjela vuka i od straha nije smjela izaći iz auta. Tog dana, u kasnim večernjim satima, njen muž je zatekao medvjeda na istom mjestu. Prinuđeni su da idu preko Bosne jer su tako bliže Srbu. Onu cestu koja ide kroz Hrvatsku izbjegavaju. Puno je duža i njome se pri izlivanju Une ne može ni proći. Godinama im općina obećava asfalt.

- Država ima rješenje jer ima ucrtan put kroz Hrvatsku. Nama rampe ne bi smetale da se možemo normalno kretati našim putem. Schengen im je naložio te rampe, oni su stavili katance i ključeve kao u srednjem vijeku. Imaju kamere, svjetla nema. Dobro je dok su upereni farovi u rampu, ali kad prođete, mrkli je mrak. Dolje rijeka, gore šuma, samo gledam šta će mi skočiti za vrat. Stalno moramo premetati te ključeve. Zimi se katanac zamrzne. Sledi ti se ruka dok to otključaš, digneš, spustiš i zaključaš - žali se Tatjana.

Damir Vojvodić iz Neteka govori nam da su u Bihać nesmetano išli do Schengena, a sad po svaku specifičnu nabavku idu do Knina. Na prelazu kod Ličkog Petrovog Sela nitko ništa ne pita, dok je na Užljebiću, tvrdi on, skroz suprotno

Odrasla je u gradskoj sredini pa nikako ne može prihvatiti da po osnovne životne potrepštine mora ići i do 50 kilometara u jednom pravcu. I nakon pet godina života u Beglucima neshvatljivo joj je da stalno preračunava i planira deset dana unaprijed. Koliko im je još pelena ostalo, ima li dovoljno brašna i ulja, jesu li kutije cigareta pri kraju, hoće li joj doteći goriva u rezervoaru dok ne stigne do prve pumpe...

- Ovdje vam je sve problem. U Srbu ima samo najosnovnije i u tom dućanu su nabili cijene. Ko puši, u Srbu ne može kupiti cigare. Umara me taloženje zaliha. Mi iz pograničnog područja ne smijemo iz Bosne prenijeti više od 40 eura u vrijednosti robe. A ovi iz Gračaca mogu do 300 eura. Računa se da mi možemo češće ići preko granice jer smo bliže Bosni - objašnjava Tatjana.

Donedavno je bila zaposlena u vrtiću u Srbu. Udruga Una je projektno osiguravala boravak djece, no od avgusta ove godine sredstva su presušila. Više nema posao, a oko 20 djece iz Srba i okolice izgubilo je jedino mjesto za igru i susrete. Tatjana je razočarana što općina nije preuzela financiranje vrtića. Kaže, desilo se to i u Donjem Lapcu, samo je tamošnja vlast, za razliku od gračačke, prepoznala važnost obrazovne ustanove za najmlađe.

U dvorištu Damira Vojvodića iz Neteka sve miriše na jelu. Tu je smješten veliki pogon za proizvodnju paleta i krovne građe. Radni je dan, strojevi za obradu drveta se ne gase. Vojvodić je jedan od rijetkih na ovom području koji je sebe vidio u poduzetništvu, a ne u poljoprivredi. Dok ispijamo kavu u njegovom dnevnom boravku pričamo o tretmanu stanovnika pograničnih područja na graničnim prelazima. U Bihać su nesmetano išli do Schengena, a sad po svaku specifičnu nabavku idu do Knina. Na prelazu kod Ličkog Petrovog Sela nitko ništa ne pita, dok je na Užljebiću skroz suprotno, tvrdi on.

Damir Vojvodić (Foto: Sandro Lendler)

- Užljebić je ograničen za promet teretnih vozila, konkretno ja sa svojim autom tuda ne mogu preći. I onda vas još graničari, da oprostite na izrazu, istresu iz gaća. Otvorite gepek, dajte račune... Ne isplati se ići u Bihać po sitnice, cijene su se izjednačile. Veći su problem rezervni dijelovi za aute, traktore i poljoprivredne mašine. To je daleko jeftinije u Bosni. Kupite nešto od toga i dođete na granicu, pa vam postavljaju sto pitanja. Sve ovisi o volji carinika - ističe Damir.

Naprasna okrenutost prema Kninu još uvijek se teško prihvaća u ovom dijelu. Srb je, uostalom, prvo dobio asfalt prema Bihaću 1970-ih, godinama kasnije prema Kninu. Javni prijevoz je primarno bio orijentiran prema Bosni. Na dnevne migracije je znatan utjecaj imala Unska pruga. Frekventnom trasom, prema riječima Vojvodića, prolazila su dnevno 64 vlaka u oba smjera. Nije bilo bolje i brže pruge za zimske uvjete, govori on.

U zadnje vrijeme se priča o obnovi Unske pruge. S obzirom na rigorozna granična pravila i tradicionalno nategnute odnose Hrvatske i BiH, izrazili smo skepsu da će ta trasa, koju čak 12 puta siječe granica, ikad više zaživjeti. Najbitnije od svega, mnoga sela kroz koja je prolazio vlak danas su gotovo izbrisana s karte.

Ličke vizure (Foto: Sandro Lendler)

Kako nam objašnjava Neđeljko Vojvodić, Damirov otac, svaki brzi vlak se zaustavljao u Srbu. To je bilo odlučeno, govori, zbog simbolike ovog ustaničkog mjesta, zaslugama partizana. Danas je njihova željeznička stanica najobičnije ruglo, zapaljena je i devastirana. Nije joj moguće nesmetano prići jer se nalazi u Bosanskim Osredcima. Žale se Vojvodići da je ljudima otežan put do Martin Broda. Dok nije bilo čvrste granice, do izletišta na Uni imali su svega 17 kilometara. Sad moraju ići na Užljebić, preko Bihaća, Ripča i Petrovca. Ispadne gotovo 120 suvišnih kilometara za nešto što im je praktički u komšiluku.

A koliko ovaj dio Like gubi zbog granice koja je zatvorena od Strmice do Užljebića najbolje zna Željko Obradović iz Doljana kraj Donjeg Lapca. Njegova zalogajnica u Doljanima za nas i za lokalce je nezaobilazna, ali Željko već 20 godina priželjkuje veći priliv turista. Sve ove godine, kaže, preživljava. Zalaže se za otvaranje malograničnog prelaza Doljani – Martin Brod jer kompletna regija, uvjeren je, ovisi o Štrbačkom buku.

- Da se to napravilo početkom 2000-ih, danas bi Lapac i Srb imali 1500 ležajeva najmanje, desetak restorana, dva ili tri hotela. Kad sam se vratio iz izbjeglištva, imao sam 33 godine, sad imam 56. Umrećemo, to će tako zatvoreno ostati. Ko god se ovdje bavi ugostiteljstvom, ne može biti konkurentan Bosancima. Gorivo, cigare, klopa, sve je jeftinije. Jezerce na Plitvicama, pa ono je Kalifornija u usporedbi s nama. Komšijske općine pokraj Plitvičkih jezera su k'o bivša Jugoslavija i Albanija, to tako izgleda - dočarava Željko.

Za njega nema dileme – ovo područje je blokirano jer je naseljeno Srbima. Smatra da se čeka da narod izumre pa da se sve rasproda. Već sad im dolaze Dalmatinci i za sitne pare kupuju imanja.

Lapčani pate za lakšim prelaskom granice (Foto: Sandro Lendler)

I stariji Lapčani pate za lakšim prelaskom granice. Tamošnje udruženje penzionera više ne mari za nabavku u Bosni, potrebnije su im zdravstvene usluge. U bolnici u Bihaću se nekad rađalo i liječilo, čak su im doktori specijalisti dolazili u Lapac. Savka Babić je prije nekoliko godina tražila način kako da ih opet spoje s bihaćkom bolnicom.

- Ta granica je postala tako čelična. Nedavno smo imali problema s hitnom, ukinuli su je. Pravili smo peticiju, pa su je vratili. Sad opet najavljuju da će organizirati takvu hitnu da će biti samo medicinska sestra i vozač bez doktora. Nama to ne odgovara. Mi smo sto kilometara od Gospića. Ako se desi srčani ili moždani udar, zovete hitnu, niko zna gdje su oni na terenu i kad mogu doći - priča ona.

Njen kolega iz udruženja Marko Babić prisjetio se svih veza između Lapca i Kulen Vakufa. Zanimljiv je podatak da su mladići iz ovog bosanskog grada igrali u NK Jedinstvu u Donjem Lapcu. Dolazili su im njihovi svirači na proslave, išli su jedni kod drugih u posjete.

- Družio sam se s učiteljima iz Kulen Vakufa, noćivao kod njih, oni su dolazili k nama. I sad dođu na sahranu kad umre neko od naših ljudi. Ali nema ni nas ovdje, nema ni njih tamo. Ljudi su se raselili ili umrli. Nekad je to mjesto vrvjelo ljudima, a sad je, čini mi se, gore nego u Lapcu. Kad odemo u Martin Brod, obavezno svratimo u Kulen Vakuf na kavu i samo gledamo hoćemo li sresti nekog poznatog. Maltene smo se srodili jedni s drugima. Uvijek se raspituju za svoje prijatelje u Lapcu, šta se desilo s ovim, jel' onaj živ - priča Marko.

Gašenjem Unske pruge i ukidanjem drugog javnog prijevoza Lapac je spao na jednu autobusnu liniju. Ponedjeljkom, srijedom i petkom autobus vozi za Gospić, i to u jako nezgodno vrijeme – u pet ujutro. Penzioneri komentiraju da je mučno živjeti na ovom mjestu bez osobnog vozila i da im je i ta linija prema administrativnom središtu Like beznačajna. Dali bi cijeli Gospić za nekadašnjih 40 minuta lagane vožnje do Bihaća i Kulen Vakufa, do doktora i starih prijatelja.

(Snimio: Sandro Lendler)

 

Kako reaktivirati Unsku prugu

Piše: Elmedina Šabanović

Unska pruga nekada je bila značajna poveznica između hrvatskih i bosanskohercegovačkih gradova. Imala je jednaku važnost za obje države. Omogućavala je sjeverozapadnoj Bosni more i povezivala je luke Split, Šibenik i Zadar sa srednjom Evropom, prevozeći milion i pol putnika i četiri puta više tona robe na godišnjem nivou. Iako je poslije rata bilo nekih pokušaja da se ova pruga revitalizuje, ona je u konačnici prepuštena zubu vremena. Na nedavnom sastanku resornih ministara iz BiH i Hrvatske bilo je govora o ponovnom uspostavljanju Unske pruge, ali zasad nikakvi konkretni potezi nisu napravljeni.

Unska pruga je značajnim dijelom prolazila i kroz Nacionalni park Una koji se nalazi na području grada Bihaća. U razgovoru sa direktorom NP Una Amarildom Mulićem o značaju revitalizacije ove pruge navedeno je kako bi ih obradovala mogućnost njene obnove. Ona je bitna, rekao je, ne samo za BiH, nego bi upotpunila i podigla turističku ponudu NP Una.

- Unska pruga sve od Bihaća pa do Martin Broda ide kroz srce Nacionalnog parka Una, i to je jedan od mogućih posebnih turističkih proizvoda koji su atrakcija. Već smo imali u prethodnom periodu jednom godišnje promotivnu organizaciju turističkog voza, gdje smo imali razgledanje Nacionalnog parka vozom, što je veoma atraktivno - govori Mulić i dodaje da je Unska pruga nekad značila život za sve ljude u mjestima kroz koje je prolazila.

- Ova pruga bi podigla kvalitet života svim stanovnicima, a stvorili bi se uslovi i za povratak ljudi jer su ta područja zbog rata kompletno iseljena i pretrpjela su najveće i materijalne i ljudske gubitke - objašnjava.

Armin Halitović, gradonačelnik Bosanske Krupe, malog grada u sjeverozapadnom dijelu BiH kroz koji prolazi Unska pruga, govori da je u jednom periodu, do 1992., ta pruga bila žila kucavica Bosanske Krupe, ali i svih gradova uz nju.

- Kroz Bosansku Krupu su prije rata vozovi išli svakih pet minuta i sigurno da je sva ta fluktuacija ljudi, materijala i roba koja se odvijala kroz Bosansku Krupu bila značajna. U svakom slučaj, to bi smanjilo troškove poslovanja privrede u Bosanskoj Krupi, koja je izvozno orijentisana, olakšalo bi pristup Evropi preko Hrvatske, ali i prema moru – Splitu, Zadru i Šibeniku. Sigurno da bi to nama puno značilo - ističe Halitović.

Dodaje da bi pokretanje Unske pruge pogodovalo i razvoju domaćeg turizma.

- Pokretanje Unske pruge i njena modernizacija, uz uvođenje tehnološki naprednijih i bržih vozova, značilo bi i zato što je komunikacija prema Unsko-sanskom kantonu kad uzmemo ostatak BiH, ali i Hrvatske, značajno otežana zbog loših i prevaziđenih puteva - kaže gradonačelnik.

Poručuje da ukoliko se Unska pruga ne sastavi sa Splitom, Zadrom i Šibenikom, ona neće biti održiva.

- Split, Zadar i Šibenik su imali velike luke u koje je dolazila roba koja je išla prema unutrašnjosti, a ona koja se izvozila u luke bila je značajna. Ako dalje od Bihaća i Kulen Vakufa pruga ne proradi prema moru, prema ta tri grada, mislim da ne možemo očekivati da bude rentabilna. Lička pruga koja spaja Zagreb s ovim gradovima nije rentabilna. Imao sam priliku da se njom vozim, spora je i teška. Mogli bismo razmišljati o aktivaciji Unske pruge, da ona bude prometna i s materijalima, dobrima i ljudima - zaključuje Halitović.