Nedavno osnovana Udruga za zaštitu rijeke Une – Buk, prošli je tjedan u Donjem Lapcu organizirala javnu tribinu "Una treba nas" na kojoj je okupljenima kazano čime bi se sve to društvo imalo baviti, i što je najprije u tom smjeru nužno poduzeti. Odmah da primijetimo: dosta se toga vidi već po nazivu udruge, pred njezina zaštitnog faktora. Naime, još se nije slegnula prašina nakon uspješno odbačenog profiterskog nasrtaja na izvor Une, kao ni tako zamućena voda samog izvorišta. No ta aktivacija lokalnog življa između Srba i Donjeg Lapca svakako upućuje na daljnji angažman oko jednog starijeg i žilavijeg projekta malo dalje nizvodno, a koji devastira kraški fenomen Štrbačkog buka.
"Godinama postoji ta misteriozna situacija na Štrbačkom buku koju nitko još nije objasnio", rekla je predsjednica udruge Jovana Rašeta, "i ne zna se tko je vlasnik tog prostora, željeznica ili Hrvatske vode, kao ni zašto Lapčani više ne idu tamo, zašto se naplaćuju ulaznice, kakav je to park ili što uopće jest. A poslane su tolike prijave institucijama. Zato smo odlučili da i tome nekako stanemo na kraj, da vidimo imamo li pravo kad nam sve to smeta."
Pored toga je ona istaknula da se stalno nešto priča o turizmu u vezi s Unom, ali da su prije razvoja turizma neophodni razni važni koraci u pripremi i prilagodi, čemu je najbolji primjer upravo ugrožavanje Štrbačkog buka. "Ipak, sve to ne možemo mi sami, nas 11 osnivača, ako se ne uključe ostali iz ovog kraja, pa da prestanemo pasivno gledati i pričati o tome samo između sebe", naglasila je Rašeta.
Članica udruge Nikolina Vilupek održala je potom kratko izlaganje o problemu alohtonih biljnih vrsta koje uz Štrbački buk sadi isti privatni poduzetnik koji je nelegalno uzurpirao taj prostor u komercijalnu svrhu. "Primijetila sam mnoge biljke koje tamo ne pripadaju, i zgrožena sam. Brojne ukrasne forme, borovi, mahonije, rujavac, begonije, bodljikave smreke, ukrasne ruže. One bježe, izmiču kontroli, uništavaju autohtone vrste i postojeću ravnotežu, kao što u Dalmaciji čini jedan kineski pajasen koji se agresivno širi i ispod kojeg ne raste ništa, tako da u nekom trenu više ne možete govoriti o prirodnom staništu", upozorila je Vilupek.
Ekološki aktivist Milić Martinović, također član novoosnovane udruge, stavio je akcent na problem (ne)prepoznavanja određene prirodne vrijednosti, kao i opasnosti koja mu prijeti. "Jednom smo gradili nadstrešnicu na Loskunu", prepričao je on, "pa je čovjek koji nam je dovezao ciglu počeo odatle gledati rijeku, i zatim kazao oduševljen da nikad nije bio ni tu, a ni na samom buku. Ne znamo što imamo. Naš problem je neprepoznavanje kapaciteta i mogućnosti koje buk pruža takav kakav jest. Zato moramo sada zajedno shvatiti o kakvom je potencijalu riječ. A kad sam prvi put shvatio da tamo nešto nije u redu, 2009. godine, još nije bilo vidljivog traga gradnje, ali priprema je bila započela. Otada upozoravamo nadležne institucije, to su desetine i desetine prijava raznim inspektorima, željeznicama hrvatskim i bosanskohercegovačkim, Hrvatskim vodama, itd."
Svejedno, buk se sve do danas, kao što je rekao Martinović, "razara tiho, sistematski, uporno". Jovana Rašeta naknadno je rekla i da školarci iz tog dijela Like idu na školske izlete i u Dalmaciju i u Slavoniju, ali ih na Štrbački buk nitko nije vodio. Možda je zato baš za udrugu prilika da ih povede tamo, ne bi li se stanovništvo okolnih mjesta okupilo u što većem broju na zaustavljanju još jedne devastacije Une i njena okoliša, kad su već onako impresivno krenuli od izvora.
