Pod izgovorom zelene tranzicije, Europska zelena agenda za Zapadni Balkan proteklih godina je potaknula ulaganja u hiljade hidroenergetskih projekata na rijekama i potocima. Izgradnje malih hidroelektrana i posljedično uništavanje rijeka, izazvali su snažan otpor lokalnih zajednica iz ruralnih područja, koje su dugo bile isključene iz ekološkog aktivizma i civilnog društva.
Aida Kapetanović, istraživačica na RECAS programu Sveučilišta u Rijeci i Beogradu, analizirala je kako su lokalne inicijative uspjele artikulirati zajedničke probleme i stvoriti regionalni savez "Odbranimo R(ij)eke Balkana". Ispitala je kako su lokalni identiteti i vezanost za rijeke doprinijeli oblikovanju regionalne solidarnosti.
Ova tema ujedno je njen doktorski rad na Fakultetu političkih znanosti i sociologije pri Scuola Normale Superiore u Firenci. Budući da je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Kapetanović je imala uvid u probleme malih sredina devastiranih u ratovima 1990-ih. Htjela je prikazati u zapadnoj akademiji kako se na području bivše Jugoslavije razvila posebna ekološka borba.
- Sela i njihove lokalne zajednice su inače tihe. One su u akademskoj literaturi prikazane kao jako konzervativne, nacionalistički orijentisane i isključene iz samog koncepta civilnog društva. Takva je, pogotovo, literatura o postsocijalističkom kontekstu. Kada se gleda na razvoj civilnog društva, uvijek jedan pristup i pogled daje normativno značenje civilnom društvu, fokusira se na rad nevladinih organizacija po modelima koji važe na zapadu. Nije bilo drugačijeg pristupa prema takvoj lokalnoj borbi u regionu - govori Kapetanović.
Većina mještana s kojima je razgovarala su joj rekli da su naučili da budu aktivisti kroz borbu. Suočeni s novom prijetnjom na svom kućnom pragu, mještani su intuitivno znali što trebaju činiti i kako se organizirati.
Jedna aktivistikinja iz Sarajeva joj je rekla da je borba za vodu, za rijeke i životnu sredinu njihova zadnja linija odbrane. "Rijeke su isto identitet čovjeka. Kad su došli da uzmu rijeke, da ih stave u cijevi, da uzmu ono što je pretpostavka života i opstanka ljudi, kada je to bilo ugroženo, e onda se desila reafirmacija tog identiteta.
Ljudi se kroz taj identitet, osjećaj pripadnosti rijeci, grupišu i kažu: Pa stani, ovo je naša crvena linija. U taj identitet niko ne može da zadire. Pa ni moj politički predstavnik, osjećao se ja Srbinom, Bošnjakom ili Hrvatom", kazala je aktivistkinja.
Ljudi su, kaže naša sugovornica, shvatili da hidroelekrane nisu samo prijetnja za životnu sredinu, već su simbol nepravdi u širim društvenim procesima koji se dešavaju od 1990-ih. Zadnji primjer uništavanja rijeke u Hrvatskoj, u Donjoj Suvaji na Uni, pokazuje kako država rasparčava i privatizira dio po dio svega što se može staviti pod koncesiju. U okolici Srba više nema radnih mjesta, tvornica, djece i vrtića.
Borba za rijeke – Aida Kapetanović
Jedino što je Ličanima tog kraja preostalo jest vrelo Une koje njihov zavičaj čini iznimno posebnim. I kao da ovo područje nije dovoljno kažnjeno u poslijeratnoj pretvorbi, u ljeto 2024. je došao investitor koji je u manje od mjesec dana uništio biljni i životinjski svijet u vodotoku Une. Isto primjećuje i Kapetanović koja napominje da je korupcija neodvojiva od izdavanja koncesija za izgradnju malih hidroelektrana.
- U svim situacijama je lokalna zajednica bila isključena iz procesa donošenja odluka. Tako se narod isključuje iz odluka koje imaju veliki utjecaj na živote. Privatizacija naših javnih dobara je davno započela kroz razne neoliberalne ekonomske reforme, poslije privatizacije državnih infrastruktura i javnih prostora - govori Kapetanović.
Jedna od najvećih podvala zelene tranzicije i investitora, koji su ugledali priliku za profit na rijekama, jest navodna korist za lokalne zajednice. Više nitko ne vjeruje da će male hidroelektrane dovesti do novih radnih mjesta jer je riječ o objektima u kojima je dovoljna tek jedna osoba za upravljanje. Ona se, uostalom, iz daleka može paliti i gasiti. Isto tako, stanovnike se pokušalo uvjeriti da hidroelektrane neće imati veliki utjecaj na životnu sredinu.
- Ovo je specifičan tip elektrane, takozvanog derivacionog tipa, što znači da funkcionišu na principu preusmjeravanja dijela rijeke direktno iz korita u cijevi koje vode do turbine. To ima jako invazivan utjecaj na rijeke. Male hidroelektrane proizvode vrlo malo energije, ispod 10 MW. Da bi investicije u male hidroelektrane uopšte bile isplative, one su državno subvencionirane. To znači da država garantuje otkup električne energije koja se proizvodi po fiksnoj cijeni na vremenski period od 10 do 15 godina. To je profit za investitora, a ništa za lokalnu zajednicu - tvrdi istraživačica.
Osim toga, u različitim borbama za rijeke u zadnjoj deceniji, uočljivo je da se neke nevladine organizacije nisu interesirale za ove teme. Nisu smjele ništa reći protiv projekata malih hidroelektrana jer se oni smatraju izvorima obnovljive energije. To su projekti koje je EU financirala za zelenu tranziciju, pa su zato neke organizacije koje se bave očuvanjem životne sredine, smatrale te projekte pozitivnima, objašnjava Kapetanović.
Ipak, male organizacije su dale podršku lokalnim inicijativama uprkos tome što nemaju puno sredstava i žive na kratkoročnim projektima. Nisu im oni usmjerili narativ, samo su im dali sredstva da se sami razviju, onako kako ljudi iz tih sredina misle da treba, pojašnjava.
Trenutno se vodi više borbi na terenu širom Balkana. U BiH je jedna od najvećih prijetnji hidroelektrana Ulog u gornjem toku Neretve, koja je u završnoj fazi izgradnje. Na Neretvi je i projekt "Gornji horizonti". Planira se preusmjeravanje voda iz istočne Hercegovine koje su ranije išle u Neretvu, kroz tunele i kanale u jezera radi proizvodnje električne energije. Kako objašnjava Kapetanović, izvjesno će se smanjiti vodotok Neretve i pojačati ionako prisutan prodor slane vode u plodna tla.
U Srbiji se nastavlja borba protiv male hidroelektrane na rijeci Studenici u blizini mjesta Ušće kod Kraljeva. Na Staroj planini, iz prostornog plana Pirota su izbrisani ovakvi projekti, ali samo u toj opštini, ne na drugim mjestima. Ljudi se bore protiv male hidroelektrane Velika ploča na Ratajskoj rijeci u opštini Prijepolje. Vodosnadbijevanje mještana sela Ratajska i Ravni zavisi baš od te rijeke.
U Crnoj Gori je planirana izgradnja velike hidroelektrane Komarnica na istoimenoj rijeci. Ta rijeka i kanjon su spomenik i Park prirode, jedan od zadnjih divljih kanjona u Evropi. Urađena je studija utjecaja na okoliš u kojoj je jasno potvrđeno da hidroelektranom biti degradiran ekosistem. Međutim, to ništa nije pomoglo. Elektroprivreda Crne Gore pod svaku cijenu želi potopiti rijeku i kanjon.
