Kako iz vlastitog iskustva ocjenjujete manjinsko obrazovanje u Donjem Lapcu?
Što se nastavnog modela C tiče, nisam najmjerodavnija govoriti s obzirom na to da u sklopu njega još ne predajem, no po onome što čujem od nastavnika i učenika mogu reći da se takvo obrazovanje odvija u otežanim uvjetima. Tome je tako najviše zbog rasporeda, jer nastavnici srpskog jezika, pisma i kulture mogu svoj oformiti tek nakon drugih, dakle u preostalim slobodnim terminima, odnosno kao tzv. školski predsat ili zadnji sat redovite nastave. Iako postoji autobusni prijevoz i učenici uspijevaju do 7:15 doći na nastavu, to je naporno i zahtjevno, jer neki stižu iz jako udaljenih sela. Svojedobno su u Donji Lapac dolazili i učenici iz Srba, ali oni sada putuju u Gračac. Moram ipak istaknuti da se nastava po modelu C ovdje provodi u kontinuitetu duljem od dvadeset godina: i ja sam je pohađala punih osam godina, otkako sam 2002. krenula u osnovnu. Budući da sam završila zagrebačku Srpsku pravoslavnu gimnaziju, školovala sam se i po nastavnom modelu A. Kako se u našoj sredini održavaju oba vjeronauka, većina djece u sklopu nastavnog modela C pohađa i onaj pravoslavni.
Ima li izvanškolskih kulturnih sadržaja za mlade?
Trenutačno nikakvi takvi sadržaji ne postoje, pa smo u tome svi kao zajednica zakazali. Nasreću, potvrđeno je da će se tijekom januara ovdje ponovno uspostaviti "Prosvjetin" pododbor, na čemu je insistirala profesorica Radmila Kuga, uz nju i ja, pa se nadam da ćemo kroz njega biti u mogućnosti ponuditi neke sadržaje. Iako su nam ciljana skupina ponajprije djeca, računamo i na mlade, jer je dobrodošao svatko tko nam se želi pridružiti; iskreno se nadam da će se puno nas okupiti.
Odlazi li mladost intenzivno iz vaše sredine?
Unatrag desetak godina ovdje je proces iseljavanja snažan, što se vidi i po posljednjem popisu stanovništva. No otprije nekog vremena neki opet doseljavaju, pa imamo par povratnika iz Zagreba i inozemstva, iako je suprotni trend još prisutniji. Ti povratnici, kao i oni koji su ostali, otvaraju svoje OPG-ove, jer je ovdje život temeljen na poljoprivredi i šumarstvu. Doduše, jedna je mlada porodica osnovala svoju tvrtku koja pruža IT usluge. Budući da je u Donjem Lapcu sve pasivno, da ne kažem učmalo, aktivizam je ovdje nužnost. Vjerujem da ćemo zajedno učiniti nešto za bolje sada i bolje sutra.
Što se uopće može obaviti u općinskom središtu?
Postoje državni i javni uredi, uslužne djelatnosti, dućani, mesnica, HEP i Hrvatske šume, kao i ambulanta s dvije ordinacije. Dakle, mogu se podmiriti osnovne potrebe, ali za drugo se mora do Gospića ili Korenice. Naši su najveći problemi geografska izoliranost i loša prometna povezanost. Primjerice, Korenica nije puno veća od Donjeg Lapca, ali je na prometnici, pa se ondje uvijek nešto događa. Ni od blizine granice s BiH nemamo puno koristi, iako smo od spomenutih hrvatskih mjesta nekad bili više usmjereni na bosanski Bihać. Danas tu državnu granicu prelazimo samo s osobnom, ali radi carine više ne možemo kupovati i u Hrvatsku unositi koliko bismo htjeli i sve što bismo htjeli, a i ondje je sve postalo dosta skupo.
Kako kao polaznica komentirate SNV-ovu političku akademiju?
Akademijom sam oduševljena i mislim da je taj odličan projekt veoma važan za srpsku zajednicu, no smatram da valja organizirati što više aktivnosti kroz koje će se upoznavati mladi iz različitih dijelova RH. Ovaj SNV-ov pothvat vidim kao ulaz u srpske institucije i naša manjinska vijeća, koja će se ponovno birati sljedeće godine. I sama bih se rado uključila u rad takvog predstavničkog tijela, no na Akademiji smo znali razgovarati o tome kako stariji u našoj zajednici nerijetko nemaju razumijevanja za nas mlađe, pa posesivno čuvaju stečene pozicije. A mladi bi se svakako trebali više uključiti u rad cijele zajednice, pogotovu ovdje gdje u manjinskom vijeću nema osobe mlađe od 50 godina.
Što očekujete od predstojeće godine?
Premda sam po temperamentu vječiti pesimist, nadam se da će nam nova donijeti štogod boljeg od turbulentnog razdoblja pandemije korone, loše političke situacije i rata u Ukrajini.
