Koliko dugo i u kojim školama predajete nastavu srpskog jezika i kulture po tzv. modelu C?
Deset sam godina održavala nastavu u dvjema osnovnim školama u Kninu - kako je broj nastavnih sati po tom modelu promjenjiv, u jednoj bih bila pet, a u drugoj dva sata tjedno. Bilo je teško složiti grupe, pa se nastava obično održavala po razredima. U tim školama ne predajem već dvije godine, ali sam istodobno držala nastavu i u donjolapačkoj osnovnoj školi, a tako je i sada: predajem učenicima od 5. do 8. razreda, a po razredu imam maksimalnih pet nastavnih sati tjedno. Imamo li predsat, učenici svih četiriju razreda rade zajedno. U Lici je organizacija nastave takva da autobusi uglavnom dovoze učenike oko 7:15 sati, a vraćaju ih kućama oko 14:15, pa se ima vremena i za predsat i za sedmi sat. Iako su đaci mahom navikli da u školu polaze rano a iz nje se vraćaju kasno, to je ipak nastava u otežanim okolnostima.
Kakav je program nastave po modelu C i koliko se unutar njega može improvizirati?
Jedna sam od onih koji su prije četiri godine u Zagrebu radili na kurikulumu tog nastavnog modela, pa mislim da ima dovoljno prostora za odstupanje - jasno, u pozitivnom smislu. To nam je bila svjesna namjera, jer smatramo da nastavnik mora imati slobodu u određenom trenutku i kontekstu nešto izmijeniti u programu ili uvesti kakvu novinu.
Koliko je epidemija utjecala na nastavu po modelu C i jeste li s lakoćom održavali online satove?
Modelom su predviđeni brojni obilasci i izleti, ali su uslijed korone oni bili ograničeni ili onemogućeni. Tako je nedavno u bivšoj lapačkoj srednjoškolskoj zgradi održana manifestacija "Jesen u Lici" na kojoj ljudi iz ovoga kraja izlažu svoje rukotvorine, ali mi radi epidemioloških mjera nismo dobili dopuštenje da ih razgledamo. Korona je uvelike promijenila način života i učenja: po meni, online lekcije su bile dobre i tko je htio učiti, mogao je naučiti. No nekima takav oblik nastave nije odgovarao, unatoč tome što današnja djeca puno vremena provode na internetu, putem kompjutora ili pametnih telefona. Tako se i neki učenici koji su u redovnoj nastavi bili odlični nisu najbolje snašli u tom obliku izvođenja. Jasno, bilo je i suprotnih primjera. Sada surađujem u kreiranju videolekcija, pa mi je jedan kolega kazao da su one dvosjekli mač: "U budućnosti će se samo pustiti lekcija, pa neće trebati ni škola ni nastavnika", protumačio je svoje razmišljanje. U to sumnjam, jer ako sva djeca koja inače vole tehniku nisu u potpunosti prihvatila online oblik nastave, ne vidim razloga da se to očekuje od nas starijih.
Poslije godina iskustva, što mislite u kolikoj je mjeri uspjela nastava po modelu C?
U popriličnoj mjeri, barem ovdje u Donjem Lapcu, gdje se takav model održava kojih dvadesetak godina, odnosno otkako su ga pokrenule neke od tadašnjih nastavnica. U kninskoj OŠ Domovinske zahvalnosti takva je nastava od prvog do osmog razreda pokrenuta prije dvanaest godina, a u OŠ Franje Tuđmana prije osam, ali samo od petog do osmog razreda. Unatoč tome što broj polaznika varira iz godine u godinu, čini mi se da je model C u Donjem Lapcu upisivalo više đaka nego u Kninu. Ondje sam imala dojam da se neki roditelji boje prijaviti svoju djecu za takvu nastavu. I u Zagrebu, gdje je puno više učenika srpske nacionalnosti, tek se sada model C pokušava uvesti u osnovne škole; kao da je sloboda u tom smislu više što je mjesto manje. Moram reći da su organizacije i institucije srpske zajednice u znatnoj mjeri pridonijele širenju modela C. Meni osobno Prosvjeta je puno pomogla prilikom pokretanja tog nastavnog modela u Kninu, a njezini su predstavnici sudjelovali u rješavanju nekih spornih situacija u Donjem Lapcu. Dobra iskustva imam i s ljetnim školama srpskog jezika i kulture održanima na Pašmanu. Dakle, svaka nam pomoć puno znači, pa tako i nedavni stručni seminar o novim nastavnim metodama ili stručno usavršavanje kroz susrete s našom savjetnicom Natalijom Koprenicom, koji se održavaju pred početak školske godine.
