Bio sam u zagrebačkoj Kinoteci 1999. godine, na jednoj od legendarnih projekcija "Rana" Srđana Dragojevića, kada je pola publike dolazilo da prvi put poslije rata pogleda srpski film u hrvatskoj distribuciji, a druga polovica da se smije hrvatskim prijevodima srpskog jezika. I nitko od nas nije bio siguran šta je pritom smješnije: kada bi se nesretni prevoditelj mučio da između dva ista jezika pronađe razlike, pa bi "Rane" titlovao kao "Ozljede", ili kada bi se predao, pa biste ispod uvodnog natpisa na nepatvorenom srpskom – "Beograd, jesen 1991." – pročitali titl na čistom hrvatskom: "Beograd, jesen 1991."
Dvadeset i pet godina kasnije, dosta toga se promijenilo – publika radije nego u kinoteke odlazi na streaming servise i češće nego što gleda filmove sada bindža serije – ali ponešto je ipak ostalo isto. Pustite li tako ovih dana u Hrvatskoj na platformi Max novu srpsku seriju "Sablja", napetu priču o atentatu na Zorana Đinđića, po defaultu će vas dočekati hrvatski titlovi. Ista je ostala i funkcija tih titlova: većinu vremena služe tome da jedne te iste riječi prevode jednim te istim riječima, dok se grčevito trude da poneki "Ajde, ćao" pretvore u "Hajde, bok" i ponekog srpskog "patriota" u provjerenog hrvatskog "domoljuba".
Ima, naravno, nečeg poraznog u tome što danas živimo ono čemu smo se 1999. godine grohotom smijali, što smo postali poanta vlastitog vica i što smo jedan uzaludni posao otprije 25 godina razvukli na podjednako uzaludnih četvrt stoljeća, ali ima i nečeg poraznijeg od tog poraza zdravog razuma. Ako ste naime samo malo pažljivije pratile titlove "Sablje", mogle ste primijetiti trenutke u kojima anonimnom prevoditelju nakratko popušta koncentracija: "specijal" će tako jednom prevesti kao "reportažu", a drugi put će "specijal" ostati "specijal", "čiko" će se pretvoriti u "striku", pa će se onda vratiti natrag u "čiku", a čak će i sjedište međunarodnog suda za naše zajedničke ratne zločine biti malo u "Haagu", pa malo u "Hagu".
Možda su to samo slučajne greške i propusti, ali možda nam greške i propusti mogu nešto više otkriti. Jer ako je "jedina strašnija stvar od fašizma (...) umjereni fašizam" – kao što je u onim često citiranim stihovima pisao Marko Pogačar – onda nešto slično vrijedi i za jezični nacionalizam: jedino što je od njega gore je polovični jezični nacionalizam.
Ima, naravno, nečeg poraznog u tome što danas živimo ono čemu smo se 1999. godine grohotom smijali, što smo postali poanta vlastitog vica i što smo jedan uzaludni posao otprije 25 godina razvukli na podjednako uzaludnih četvrt stoljeća, ali ima i nečeg poraznijeg od tog poraza zdravog razuma
Štoviše: hrvatski jezični nacionalizam danas može opstati samo tako da ostane polovičan. Njegov smisao ionako više nije da zaista dokaže postojanje dva neopozivo različita jezika – dovoljno je, evo, pratiti hrvatske titlove srpske "Sablje" pa vidjeti koliko je ta ideja besmislena – nego mu je logika suprotna: upravo u tome što su srpski i hrvatski jezik de facto isti on pronalazi smisao vlastitog postojanja. S jedne strane insistira na nevažnim i sporednim razlikama, a s druge strane zapravo malo koga iritira.
Jer danas vas više nitko ozbiljan neće uvjeravati da "Sablju" ne biste razumjele bez prijevoda, ali baš zato što vas nitko u to ne uvjerava, nema razloga ni da prijevod bilo kome ozbiljnije zasmeta. Hrvatski jezični nacionalizam tako više ne živi, kao devedesetih, u iluziji da ljudima može propisivati kako će u stvarnosti govoriti, ali upravo u tome i jeste njegova pobjeda: devedesetih smo ga naime dočekivali gromoglasnim smijehom i zdravorazumskim otporom, dok danas hrvatske titlove ispraća tek poneki komentar na društvenim mrežama, uz rezignirano slijeganje ramenima.
A kako polovični jezični nacionalizam funkcionira u praksi? Za razliku od zagrebačke Kinoteke 1999. godine, primjerice, na Maxu 2024. hrvatske titlove "Sablje" možete ukloniti u samo dva klika. Za razliku od "Sablje", opet, na istoj streaming platformi pronaći ćete srpske filmove i serije – "Heroje radničke klase" ili, recimo, "Decu zla" – na kojima uopće nema opcije hrvatskih titlova.
A kad smo kod titlovanja srpskih filmova i serija, vrijedi se prisjetiti slučaja "Žikine dinastije" iz 2012. godine, kada je Vijeće za elektroničke medije zabranilo RTL-u emitiranje komedije bez hrvatskog prijevoda, pozvavši se na Zakon o elektroničkim medijima – iako je dotadašnja TV-praksa u Hrvatskoj bila drugačija, iako srpske filmove nije prevodio nitko – pa su RTL-ovci nakon duljeg natezanja i u nešto kasnijem terminu ipak pustili netitlovani film, bez posljedica i sankcija.
A kad smo kod hrvatskih zakona, za ove i slične slučajeve mjerodavan je i onaj o audiovizualnim djelatnostima, koji u članku 21. decidirano kaže da se strano audiovizualno djelo u Republici Hrvatskoj smije pustiti javnosti samo "ako je obrađeno na standardnome hrvatskom jeziku ili njegovim narječjima", ali u istom članku malo dalje uvodi iznimku prema kojoj se "u originalu mogu prikazivati djela na jezicima nacionalnih manjina", što bi valjda značilo da se filmovi i serije na srpskom i mogu i ne moraju puštati bez prijevoda.
A kad smo kod polovičnih zakonskih odredbi, šteta bi bilo zaobići nedavni Zakon o hrvatskom jeziku koji je polovičan – kako da kažem – čitav, jer mu nedostaje ono što donošenje zakona čini smislenim, odnosno propisane sankcije, tako da se službenog slova Zakona o hrvatskom jeziku danas moramo pridržavati svi, ali ako to kojim slučajem ne činimo, nitko nam ne može ništa.
A kad smo kod novijih primjera, ne bismo smjeli ne spomenuti najpolovičnije među polovičnim rješenjima: simpatičnu igru riječima iz naslova nedavne srpsko-hrvatske koprodukcije "Leto kad sam naučila da letim" na HRT-u i u hrvatskoj kinodistribuciji odlučili su upropastiti prijevodom "Ljeto kada sam naučila letjeti", ali film u kojem pola likova govori istočnom, a pola zapadnom varijantom jezika i pritom se svi bez problema razumiju ipak nisu titlovali jer bi to, valjda, čak i za hrvatske jezične nacionaliste bilo previše.
A kad smo kod "Ljeta kada sam naučila letjeti", valja podsjetiti i na ono što je u Novostima već primijetio Lujo Parežanin: na službenom plakatu filma, prevedenom na hrvatski, stoji promotivni natpis nešto sitnijim slovima koji glasi "Od redatelja filmova 'Munje!' i 'Kad porastem biću Kengur'", iako bi navedeni redatelj – pogotovo ako je "redatelj", a ne "režiser" – valjda trebao režirati film pod naslovom "Kada narastem bit ću Klokan".
A kad smo kod HRT-a, evo i jedne privatne epizode. Treći program Hrvatskog radija angažirao me prije desetak godina kao vanjskog suradnika u emisiji Pojmovnik postjugoslavenske književnosti, gdje sam priloge srpskih kolegica i kolega, jasno, ostavljao na ekavici, što nikome od HRT-ovih spikerica i spikera koji su ih čitali nije smetalo. Ali kada je na izborima 2015. pobijedio Karamarkov HDZ i kada je krenuo kratkotrajni filoustaški marš kroz institucije, glave su naglo pridigli – kako to već u sličnim okolnostima biva – kojekakvi sitni šovinisti, pa se tako i neki nevažni tonski tehničar, čiji je jedini posao bio da materijal snimi i montira, najednom osjetio pozvanim da alarmira nadležne jer na HRT-u, zamislite, netko progovara ekavicom.
Na nevolju malog cinkera, ispostavilo se da ekavica u hrvatskom eteru, avaj, nije protiv zakona, ali su se nadležni dosjetili kako da nam ipak napakoste. Pronašli su, naravno, polovično rješenje: nakon tri godine emitiranja najednom su zaključili kako HRT-ove spikerice i spikeri "nisu obučeni" da govore srpski, pa su nam naložili da angažiramo profesionalne hrvatske glumce i glumice, opteretivši time ionako tragikomično malen budžet emisije.
A kad smo kod književnosti, čitavi feljtoni mogli bi se napisati o službenoj politici Ministarstva kulture koje sufinancira izdavanje knjiga i punjenje fondova knjižnica, s jedne strane, naslovima nastalima na hrvatskom i, s druge strane, prijevodima sa stranih jezika, ostavljajući ciljano književne tekstove s one strane istočnih granica u procijepu. Želi li izdavač objaviti knjigu srpske autorice ili autora i za nju dobiti potporu kakvu dobivaju ostale knjige, on je dakle mora prevesti, a pošto nitko nije toliko blesav da nešto slično doista učini, te knjige u većini slučajeva naprosto do nas ne dolaze. I to – da procedura bude elegantnija – bez službene zabrane. Suvišno je spominjati da je provedba ovakve polovične cenzure u stvarnosti i sama polovična, pa ovisi o željama i hirovima aktualne ministrice ili ministra.
Mogli bismo i dalje navoditi primjere, ali nema potrebe: svima ionako upravlja ista logika. Svim tim zakonima bez sankcija i neizrečenim cenzurama, svim napola prevedenim plakatima neprevedenih filmova s prevedenim naslovima, svim čikama i strikama, svim klokanima i kengurima, svim sitnim drukerima koji strpljivo čekaju svoju sljedeću šansu: hrvatski jezični nacionalizam operira u sivim zonama, polovičan i baš zato moćan.
Pa dok prosječan hrvatski klinac i prosječna hrvatska tinejdžerica bez ikakvih problema i bez prijevoda gledaju "Sunđera Boba" na YouTubeu, followaju beogradske influenserke na TikToku i slušaju Aleksandru Prijović u Areni, naši jezični nacionalisti, beskrajno udaljeni od jezične stvarnosti, dobro znaju koja im je polovična svrha: da nacionalistička polovica publike bude namirena, a da antinacionalistička ne bude uznemirena. Što sve skupa, na kraju krajeva, valjda i ima nekog smisla. Jer kakav drugačiji da bude hrvatski jezični nacionalizam, ako je hrvatski ionako samo polovica jednog jezika?
