Pri svakom propagandističkom govorenju in favorem budućem Zakonu o hrvatskom jeziku, što ga Matica hrvatska na plećima već desetak godina nosi ustrajnije no što je nesretni Sizif gurao onaj kamen, nametnula se i takozvana "Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što", koju stvori, kreira i vodicom blagoslovnom poškropi ter okrsti u svojem laboratoriju pjesnik, diplomat i bivši, vrlo obećavajući naš domaći liječnik – Drago Štambuk. No na putu po svemu sudeći više no uspješnog medicinskog napredovanja – što je ovaj lirik neporecivo pokazivao i tijekom studija i za vrijeme jedne od specijalizacija na klinici u Londonu, gdje je proučavajući bolesti jetre, crijeva i, naročito, AIDS-a iliti SIDA-e, odnosno kopnice, kako je sâm skovao vrlo solidan neologizam za tu bolest u našem jeziku – Štambuk je odustao omamljen pozivom Franje Tuđmana da mu bude opunomoćenim predstavnikom u Velikoj Britaniji: tada svježe samostalne i suverene, danas raseljene i do vrata zadužene Republike Hrvatske.

I umjesto da se odao svojem ishodišnom pozivu, onom liječničkom, za koji su svi najpozvaniji stavljali ruku u vatru govoreći kako je Štambuk bogomdani dijagnostičar i doktor rijetkoga liječničkog znanja i refleksa, on je, zaveden političkom slasnom moći i povlasticama što iz toga proizlaze, struku u kojoj je bio izniman po izvrsnosti odbacio od sebe kao zmija svoju isluženu i izlizanu košuljicu. Tako zaogrnut mrsnim plaštem političke potence, više nije bilo mogućnosti da se vrsno odškolovani doktor vrati svojem zanatu i pozivu za koji se obrazovao više od pola dotadašnjeg života.

Sasvim suprotnom trasom od one fakultetske, Drago Štambuk kasnije se zaputio u hod stazom koju nije razumio i koju ama ni dan-danas dokraja ne shvaća. To je staza jezika, onoga nečega fluidnoga što kolokvijalno i političkim rječnikom nazivamo – hrvatskim jezikom. Lingvistički nedovoljno obrazovan, ali jezično iznimno senzibiliziran i osviješten, učinilo mu se kako smo svi mi koji smo materinski jezik upili sisajući mlijeko s majčinih prsiju automatski i stručnjaci za sve one načine kako što izgovorimo ili zapišemo. Probuđeni pjesnik u njemu, koji mu, za dobrobit pjesme, u svakom trenutku nadahnućem može šapnuti bilo što što već sljedeće sekunde može biti pretvoreno u famozno lirsko obraćanje publici, zeznuo ga je uz pomoć umjetno potpomognutog zaborava, uvjerivši ga kako je on, dokazani ljubitelj jezika, istodobno i jezični znalac...

Zaludu su se jezikom kroz vjekove bavili veliki hrvatski lingvisti od Bartola Kašića do danas, ostavljajući za sobom ekspertize i sjajne studije o idiomima na hrvatskom tlu i šire, kad je valjalo dočekati da njihove nemušte znanstvene radove i knjige sabere u jedno i svima obznani jedan jezični simpatizer

Ljeta Gospodnjega 1991., kad se na Plitvicama dogodio onaj potresni Krvavi Uskrs, posve slučajnom koincidencijom Štambuk je u rodnim Selcima na Braču pokrenuo pjesničku smotru imenovanu kao – Croatia rediviva. Ta njegova "oživljena Hrvatska" traje i dan-danas, koineizirajući po modelu mediteranskog specifikuma lingua franca sva tri pojavna jezična idioma na prostoru Hrvatske, ravnopravno dovodeći u suodnos i čakavštinu i kajkavštinu i štokavštinu. Pa se sad već više od tri desetljeća na selačkoj Pijaci susreću pjesnici iz svih krajeva Lijepe Naše.

I, Štambuka je ponijelo...

Odgovarajući na anketna pitanja što ih je odabranim književnicima i jezikoslovcima za potrebe pamfletističkog tematskog ciklusa "Stop antonkologijama!" u časopisu Artikulacije (br. 9/2020.) ciljano bio naručio ambicioznik u usponu Mario Kolar – ne bi li kolektivnom sjekirom, kad se već nema osobne snage, udarilo na Tonka Maroevića i njegovu antologiju pjesništva "Svjetlaci" – Drago Štambuk se, osokoljen u međuvremenu stečenom reputacijom, hrabro i s distance od nekoliko tisuća kilometara priklonio harangi na za svih otvorenoga i na dispoziciji za išta i ikoga sad već pokojnog Maroevića. Da, skupno u stadu i pod zaštitom imuniteta krda, nadasve hrabro rečeno je, bubajući po njemu nježnim buzdovanima i finim topazima, ter zahvaljujući mu za sve potpore i snage na kojima je desetljećima prije toga promovirao, popularizirao i antologizirao konkretno i njegovo, Štambukovo pjesništvo. Mimo zadanoga koncepta i kriterijâ jednakih za sve, samo je Štambuk trima obligatnim odgovorima pridodao i uvodnik u kojem je, kano s Olimpa, neukoj i senilnoj hrvatskoj javnosti ovako bio odbrusio: "Jezični hrvatski preporodni pokret započeo je u Selcima na otoku Braču, mome rodnom mjestu; drukčije rečeno: tu počelo je neslužbeno i veliko preslagivanje unutar hrvatskoga jezika. Neki ga nazivaju i Jezičnom revolucijom."

E sad, mora li čovjek doista biti ošinut akutnim narcizmom – nakon svega što su kroz povijest izustili i zapisali hrvatski lingvisti ili stvorili hrvatski književnici sviju jezika – da bi ovako oholo i nadmeno konstatirao nebulozu ne s pozicije meritornog jezikoslovca, već s promatračnice pseudolingvista bez relevantnog stručnog, a nekmoli znanstvenog lingvističkog rada? Mislite da je to jedini "biser" u ovoj otužno hvalisavoj ogrlici? U krivu ste. Pogledajmo skupa: "Ćuteći hrvatski jezični raskol između dionica, ali i posvajajući ih spontano kao svoje, ponajviše materinsku čakavsku dionicu, godinama sam tražio i smišljao način da ga zaliječim, i tako 1991. konačno začeh smotru (na Veliku subotu, 30. ožujka, op. a.) koja rađala se zajedno s hrvatskom domovinom; nazvah je Croatia rediviva, a dodah i ča-kaj-što kao simbole triju idioma, povezujući ih na valentan način kano u molekuli vode gdje su dva manja atoma vodika – ča i kaj, dok je veći atom prisutnijega i nadređenoga, privilegiranoga – što, atom kisika."

Zaludu su, dakle, jezikom se kroz vjekove bavili veliki hrvatski lingvisti od Bartola Kašića do danas, ostavljajući za sobom ekspertize i sjajne jezične egzegetske studije o idiomima nastalim ili razvijanim na hrvatskom tlu (pa i šire), kad je valjalo dočekati da njihove nemušte znanstvene radove i knjige sabere u jedno i svima obznani jedan jezični simpatizer. Svakome iole lucidnom čeljadetu ovakav izrijek predstavlja alarm za dobar ukus i zdrav razum... Prispodobiv je on još jedino budalizmu cijele niske takozvanih novinarâ i političara iz ešalona ekstremne desnice, kojima je jezik predmet nacionalističkog lešinarenja ter poticanja netrpeljivosti i podjela u društvu ne bi li ušićarili za se kakav politički poenčić više, a ne znanost kao i svaka druga što počiva na postulatima vlastite prirode i struke.

Nadalje, lingvističkom aparaturom nepotkovan i, mimo nabujale ambicije, nedostatkom poznavanja bazičnih jezičnih gradivnih konstituenti sasvim solidno blagoslovljen, Drago Štambuk nije ni primijetio kako svojom ustrajnošću za jedinstvenost heterogenosti hrvatskog jezika s dionicama ča-kaj-što u svojoj "Zlatnoj formuli", on sâm eo ipso autodemantirajućom konstatacijom nehotice proklamira tezu o postojanju triju zasebnih i samostalnih hrvatskih jezika: čakavskog, kajkavskog i štokavskog, a ne nekakvog (željenog) fantomsko-frankenštajnskog hrvatskog jezika in toto. I eto, samo inzistiranje na njihovom međusobnom sinkretizmu dovodi ga u situaciju čovjeka koji je upao u kupinu ili draču pa, što se više bakće i komeša, to se više samosakati i samoozljeđuje.

Drago Štambuk nije ni primijetio kako svojom ustrajnošću za jedinstvenost heterogenosti hrvatskog jezika s dionicama ča-kaj-što u svojoj "Zlatnoj formuli" on sam nehotice proklamira tezu o postojanju triju zasebnih i samostalnih hrvatskih jezika: čakavskog, kajkavskog i štokavskog

Pogledajmo sad što je ugledni lirik govorio u velikom razgovoru za časopis Poezija (br. 1-2/2013.), koji su sa Štambukom vodili Tomica Bajsić i Damir Šodan: "Riječ je o jezično-pjesničkoj smotri koja je rođena kada i domovina 1991. pa je nazvah Croatia rediviva (oživjela Hrvatska), a u temelju joj bje moja životna opsesija o trojstvenoj naravi hrvatskoga jezika čija je povijest, da je bilo razuma i ljubavi, imala, po mom mišljenju, ići putem integracije svih triju hrvatskih jezičnih dionica (čakavice, kajkavice i štokavice) ili kako ih zovem – idioma, budući da je riječ o jezicima, a ne narječjima. Ta kako Marulićev jezik, koji otac hrvatske književnosti eksplicite naziva hrvatskim jezikom – krstiti dijalektom? Jesu li Krležine 'Balade Petrice Kerempuha', to remek-djelo hrvatske književnosti, napisane narječjem ili sjajnim hrvatskim jezikom? Koiné ili mješavina – poput starogrčkog koji ujedini sve arhajske helenske dijalekte! Da je bio političke mudrosti i volje, valjalo je na grčki način integrirati hrvatski jezik, a time i hrvatsko političko biće. Da se potonje zbilo, danas ne bi raspravljali o tome jesu li hrvatski i srpski jedan ili dva jezika. Jer s čakavicom i kajkavicom, štokavica – koja se može razumjeti jedino u odnosu na potonje dvije dionice – bila bi distinktni hrvatski jezik, dok bi srpska štokavica, sama po sebi bila ono što i jest – srpski jezik."

Već bi se i samo o ovom citatu mogla napisati opširnija ekspertiza pod naslovom: Contradictio in adjecto, navlaš onda usporedi li ju se sa "Zlatnom formulom..." Dakle, ča-kaj-što su tri jezika, Marulić piše jednim, a Krleža drugim jezikom, ali je to svejedno jedan jezik, dok na pitanje "što je to jezik?" odgovor treba dati politika, a ne lingvistika... I sâm Štambuk je, evo, opet nehotice potvrdio kako su hrvatski i srpski, ustvari, jedan jezik. Štokavski. Koji ima svoje dijalekte. Jerbo, kajkavac iz Bednje ne razumije čakavca iz Komiže, ali i Bednjanac i Komižanin koji su u školi naučili standardni hrvatski jezik temeljen na štokavštini podjednako dobro razumiju i Sarajliju iz BiH, i Nikšićanina iz Crne Gore, i Šumadijca iz Srbije, zar ne?

A na početku one svoje "Jezične revolucije", u predgovoru florilegija "Maslinov vijenac" (koji se predgovor u međuvremenu pretiskavao sve do aktualnog šestog sveska iz 2021. godine), Štambuk je ostavio sintagmu koju je godinama ponavljao, a odustao je u zadnje doba kad je počeo rješavati jednadžbu sa sve tri nepoznanice, takozvanu "Zlatnu formulu hrvatskog jezika ča-kaj-što". Ta sintagma glasi ovako: "ideja trojezičnosti – trojstvenosti hrvatskoga jezika". Desetljećima se rabila kao marketinški i najavni pojam kad je bilo govora o pjesničkoj smotri Croatia rediviva i od nje se odustalo tek nedavno, po ideološkom prosvjetljenju...

Kako je to komično vidjeti gdje čovjek lutajući stepama i savanama prostora koji ne razumije, prostora teorije jezika, sâm sebe demantira potvrđujući sve nesnalaženje kad su jezična pitanja posrijedi... Ovdje se zgodno može povući analogija s konstatacijom Miroslava Krleže iz njegova 'Dijalektičkog antibarbarusa', kad veliki pisac kaže kako "jedna književnost 'kao takva' nije sastavljena ni od čeg drugog nego isključivo od dobrih književnih djela. Sve ono ostalo oko toga nije ništa drugo do ono ostalo oko toga, to jest sve ono okolo jedne književnosti, ono popratno, ono sporedno, važni ili nevažni podaci, godine, datumi, uspomene, dopisivanja, mišljenja, dokazi svađe, intrige, glupost, nerazumijevanje, a u našem slučaju ne samo dijalektika, nego čak i trockizam" ("Dijalektički antibarbarus", Sarajevo, 1983., str. 122.). Zamijenimo li riječ "književnost" riječju "jezik", dobili smo sjajan i identičan opis za sve naše političke naturščike i lingvističke anafalbete.

Da, način kojim Štambuk pristupa tumačenju jezika, bez spominjanja esencijalnih jezičnih aksioma kao što su fonologija, morfologija ili sintaksa, prispodobiv je bavljenju medicinom i liječenjem bez etiologije, profilakse ili dijagnoze... A takozvana "Zlatna formula", kad se sve skupa sabere iz rečenoga nadrilingvističkog šlamperaja, nije ništa drugo doli negacija jezične situacije na prostoru Republike Hrvatske, u klaustrofobičnosti misli spravljena lijepozvuka insularna jezična kapsula, odvojena od svake lingvističke logike i – što joj je, čini se, jedina i zadaća – separacija od Srbije, Srba i Srpkinja te svega srpskoga… Jerbo, kako je Štambuk rekao lani na svojoj smotri Croatia rediviva, a prenio je Vijenac Matice hrvatske, da je njegova "Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što" – "bedem koji štiti trojedini jezik i narod od velikoštokavskoga presezanja s Istoka" ("Vijenac", 8. IX. 2022.). Budući da pametniji među nama znaju kako je diplomacija, ustvari, visoko sofisticirani oblik licemjerja i dobro organizirani legalni bijeg od istine – za šire tupaste narodne mase i svekršćanske izgubljene ovce – evo prijevoda rečene formulacije na čistokrvnom hrvatskom standardu: "bedem koji štiti hrvatski jezik i narod Hrvata od velikosrpsko-jugočetničkog presezanja Srbadije s Istoka".

U vremenu kad nam djeca bolje vladaju engleskim jezikom negoli materinjim hrvatskim, i kad na njemu, engleskom, uglavnom i komuniciraju; kad nam je naš ovaj isti materinji hrvatski jezik ionako (pre)obilato natrunjen anglizmima i "presezanjima sa Zapada", naši desničarski higijeničari i nacionalistički puritanci vide problem jedino u sasvim prirodnim kontaktima sa susjedima Srbima i u upravo genetskoj jezičnoj istosti između štokavštine Hrvata i Srba.

Fine finaliter, po stupanju na snagu Zakona o hrvatskom jeziku, hoće li Drago Štambuk promijeniti naziv manifestacije Croatia rediviva u "Oživljena Hrvatska" i kako to da je sam prvoborac ča-kaj-što jednadžbe ime svoje vlastite smotre uopće i bio titulirao stranim, mrtvim latinskim  jezikom? I hoće li Republika Hrvatska, po donošenju toga istog Zakona, promijeniti dijalektalno ime "Most Dr. Franja Tuđmana" ispred Dubrovnika u "Most Dr. Franje Tuđmana", kako će to nametati Zakonom i službeno propisana uporaba hrvatskog jezika u javnoj komunikaciji? I hoće li na javnoj televiziji trebati mijenjati kajkavsko ime srpskog filma "Ko to tamo peva" u "Tko to tamo pjeva", kako nalaže hrvatski standard?