Prošlog tjedna svi su regionalni mediji prenijeli zgodnu vijest o umjetnoj inteligenciji: srpski tehnološki stručnjak Aleksa Gordić zaključio je da globalni chatboti nisu dovoljno prilagođeni lokalnim kulturama pa je odlučio programirati vlastiti. "Tako se rodila ideja YugoGPT-a", kaže Gordić za portal Telegram, "velikog jezičnog modela od sedam milijardi parametara za hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski jezik". Projekt je u ranoj fazi, ali stvar obećava: "Model je trenutno dosta dobar, a iduće iteracije će biti još bolje i model će moći lijepo koristiti hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski. Moći će prevoditi iz ekavice u ijekavicu i obrnuto."
Na tragu njegove najave, palo nam je na pamet da YugoGPT-ju postavimo pitanje koje se nameće: "Jesu li hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski različiti jezici ili je to zapravo isti jezik?" Model – provjerite ako sumnjate – oko toga nema dilema: "Iako se često smatraju različitim jezicima, hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezici zapravo su varijante istog jezika, poznatog kao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski." Ali zašto bismo ih onda uopće prevodili? E to je već ozbiljnije pitanje, a ozbiljna pitanja nisu za umjetnu inteligenciju. Jer umjetna inteligencija – reći će vam upućeniji – ionako samo brsti informacije širom interneta, bez provjera i kriterija, pa probavlja gluposti koje su posijali oni manje upućeni. Ozbiljna su pitanja zato za ozbiljne ljude: za jezičnu struku i za jezičnu politiku.
A kako to izgleda kada se jezika dohvate politika i struka podsjetili smo se ovog ponedjeljka, kada je na Hrvatskoj radioteleviziji zaigrao film "Ljeto kada sam naučila letjeti". Tko ga nije stigao pogledati u kinima, sada je mogao vidjeti zašto je coming-of-age komedija o ljetovanju beogradske klinke Sofije na Hvaru postala toliko popularna i zašto je osvajala nagrade na međunarodnim festivalima. Tko ga nije stigao ranije pogledati, sada je vidio da se ne radi samo o komediji za mlade, nego i o nježno ispričanoj političkoj traumi: Sofija na Hvaru otkriva čitavo jedno krilo svoje porodice, strica i rođake o kojima nije znala ništa jer se obitelj raspala početkom devedesetih, podijelivši se na one koji su ostali u Hrvatskoj i na one koji su otišli u Srbiju. Tko ga nije ranije pogledao, sada je vidio da priča o prvim poljupcima i ostalim predadolescentskim mukama ustvari nosi toplu poruku: govori o tome da je komunikacija moguća i nakon svih trauma, da još uvijek ima vremena za upoznavanje i pomirenje.
Tko ga nije ranije vidio, napokon, prilično se iznenadio. Iako je, u skladu sa Zakonom o audiovizualnim djelatnostima, film zaigrao pod čistim i milozvučnim hrvatskim naslovom "Ljeto kada sam naučila letjeti", mala Sofija čitavo je vrijeme govorila na sočnom beogradskom. I to bez titla. Što je i logično: film nastao prema hit romanu Jasminke Petrović "Leto kada sam naučila da letim" u originalu se zove – očekivano – "Leto kada sam naučila da letim", ali su ga naši jezikolovci, eto, odlučili prevesti na razumljiviji hrvatski. U priči o upoznavanju i pomirenju – dakle – nekome je naročito stalo da naslovom podsjeti kako smo ipak stranci. U priči o ponovnom spajanju porodice, nekome je i dalje stalo do razdvajanja. U priči koju tako duhovito pripovijeda beogradska klinka, nekome je stalo da njene riječi izvrne i promijeni. Jer tome ovdje i inače služe jezična struka i jezična politika: ne prevodi se da bi se nekoga razumjelo, nego se prevodi da bi ga se ušutkalo.
I zamislimo sada – čisto da besmisao prevođenja razvučemo do kraja – što bi se dogodilo kada bi, nakon filma, u Hrvatskoj izišao i srpski roman po kojem je film nastao. Da li bismo mu preveli samo naslov, a tekst ostavili u originalu? Ili ne bismo ništa prevodili, pa bi se naslovi filma i romana razlikovali? Ili bismo, za svaki slučaj, kompletan roman preveli na hrvatski, kada već – kao što po jezičnoj struci i politici ispada – hrvatski čitalac i čitateljica srpski ne čitaju? Ali uzalud zamišljamo: hit knjiga Jasminke Petrović – kao što smo u Novostima već pisali, i to baš u povodu autoričinog gostovanja na zagrebačkom programu Interliбрe – teško da će ovdje izaći sve dok Ministarstvom kulture i medija, koje izdavanje knjiga sufinancira, upravlja HDZ-ova Nina Obuljen Koržinek. Ministrici i politici koju ona provodi nije stalo do srpskih pisaca niti do priča o sporazumijevanju i pomirenju: njima je stalo do tragikomičnih srpsko-hrvatskih obračuna oko statusa dubrovačke književnosti, do odluka poput one da se "Filosofija palanke" Radomira Konstantinovića ne otkupi za fondove narodnih knjižnica jer je napisana na stranom jeziku i do sličnih nacionalističkih izleta s druge strane zdravog razuma. A ako se, kojim čudom, do domaće publike i provuče nešto poput filma "Leto kada sam naučila da letim", onda ga već u naslovu valja svesti na pravu, hrvatsku mjeru.
Ozbiljna su ovo, rekosmo, pitanja. Ozbiljni su, evo, i odgovori. Ozbiljna je hrvatska jezična struka. Ozbiljna je hrvatska jezična politika. Ozbiljna je hrvatska Nina Obuljen Koržinek. I neće se valjda ozbiljnim pitanjima baviti umjetna inteligencija, koja misli da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jedan te isti jezik.
Pa se ozbiljnim pitanjima kod nas bavi uvjetna inteligencija.
