Šta ti je ironija. Sredinom oktobra, kao i svake godine, započeo je Mjesec hrvatske knjige. Organizatori – Knjižnice grada Zagreba, uz pokroviteljstvo Ministarstva kulture i medija – program su ovog puta vezali uz najsenzacionalniji među senzacionalnim uspjesima hrvatske vanjske politike. Njihovim riječima: "Tragom ulaska naše zemlje u schengenski prostor, prostor bez postojanja graničnih kontrola, Programski i organizacijski odbor Mjeseca hrvatske knjige odlučio je zakoračiti u 'književni Schengen', vinuti se daleko iznad državnih granica u prostor 'književnosti bez granica'."
Ova šengeniozna dosjetka – podcrtana nizom događanja posvećenih književnom prevodilaštvu i centralnim sloganom manifestacije "Nek' ti riječ ne bude strana(c)" – strovalila se, međutim, iz kozmopolitskih visina na tvrdo realpolitičko tlo tek što je Mjesec hrvatske knjige počeo. Sredinom oktobra, naime, pristigla je vijest da Slovenija uvodi kontrole na državnoj granici s Hrvatskom, baš kao što ih je Italija uvela na granici sa Slovenijom, Austrija sa Češkom, Njemačka sa Češkom, Poljskom i Švicarskom... Rasparčan strahom od terorizma i migranata, šengenski prostor tako sve manje nalikuje na obećanu zemlju kojoj je Hrvatska strpljivo stremila, a Mjesec hrvatske knjige, posvećen prevodiocima i prevoditeljicama, svoju je optimističnu metaforu "književnog Schengena" potrošio već u prvim danima. Samo što to nije ni pola ironije: druga polovica otkriva se tek sada, kad Mjesec hrvatske knjige završava.
Njegov finalna dionica, kao i svake godine, preklapa se s održavanjem najvećeg domaćeg knjižnog sajma, zagrebačkog Interlibera. Ove godine u sklopu Interlibera odvija se i poseban program pod naslovom Interliбre: u organizaciji Superknjižare i Srpskog narodnog vijeća – inače izdavača ovih novina – niz gostiju iz Srbije uz niz domaćina iz Hrvatske razgovara o različitim aspektima srpsko-hrvatskih književnih veza. Iz bogatog programa izdvajamo: gostovanje maestra Bore Ćosića koji predstavlja svoj prošlogodišnji roman, "Bergotovu udovicu", dobitnika regionalne nagrade Meša Selimović; gostovanje dobrog duha postjugoslavenske književnosti Srđana Valjarevića, koji najavljuje nastavak kultnog "Koma", noseći pod miškom svoje posljednje knjige, "Frica i Dobrilu" i "Brod koji je zaplovio kroz maglu"; gostovanje neumornog regionalnog kulturtregera Vladimira Arsenijevića, koji predstavlja nedavno objavljene "Duhove", dugoočekivani završni dio romaneskne tetralogije otvorene još 1994. antologijskim "U potpalublju"; gostovanje rijetko popularne autorice književnosti za djecu i mlade Jasminke Petrović, koja predstavlja hit-roman "Leto kada sam naučila da letim"...
Za razliku od Zlatka Hasanbegovića ili Kolinde Grabar-Kitarović, naime, Nina Obuljen Koržinek nije hrvatsku kulturu čistila od uljeza s batinom u ruci i antijugoslavenskim parolama na usnama, nego je to činila potiho, neprimjetno i sustavno
Nagradno pitanje: što je zajedničko jednoj autorici i trojici autora, osim što su svi itekako čitani, nagrađivani i priznati, kako kod nas, tako i u regiji? Nagradni odgovor: nijedna od knjiga koje predstavljaju – kao i nijedan od njihovih novijih naslova – nije objavljen u Hrvatskoj. Iznimke su nekoliko Petrovićinih slikovnica, ali su one izišle kroatizirane, baš kao što je u domaćoj distribuciji naslov filma snimljenog po njenom romanu preveden na nešto hrvatskiji jezik: "Ljeto kada sam naučila letjeti". Na izmaku Mjeseca hrvatske knjige – koji se odvija u znaku prelaženja granica i pod motom "Nek' ti riječ ne bude strana(c)" – najednom smo tako shvatili da su nam riječi Bore Ćosića, Srđana Valjarevića, Vladimira Arsenijevića i Jasminke Petrović postale strane: shvatili smo da nam srpski pisci postaju stranci.
Ovo neobično zastranjenje hrvatske kulturne scene najbolje se pritom vidi na primjeru Ćosića, autora koji je u posljednje četiri godine objavio čak tri romana i jednu knjigu dnevničkih zapisa, a da nijedan od tih naslova nije zainteresirao ovdašnje izdavače, iako su Ćosićeve knjige sve do 2015. uredno i često izlazile u Splitu i Zagrebu. Prema Ćosićevom poučku izgleda dakle da se nagli gubitak zanimanja domaćih nakladnika za autore s one strane bar donekle preklapa s periodom u kojem je brigu o hrvatskoj kulturi preuzeo HDZ. To je, naravno, period u kojem je nekadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović škrgutao zubima na "postjugoslavenske teoretičare", period u kojem je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović galamila "Ovo je Hrvatska, a ne regija!", ali prvenstveno period u kojem je – uz mnogo manje buke i vike – kulturnu scenu oblikovala aktualna ministrica Nina Obuljen Koržinek. Priča o zastranjenju te kulturne scene zato je prvenstveno priča o sedam godina njenog mandata.
Pričaju je, iscrpno i detaljno, javno dostupni popisi knjiga čije je izdavanje Ministarstvo kulture i medija odbilo sufinancirati i koje je – ako bi bile izdane – odbilo otkupiti za fondove narodnih knjižnica. Prema odlukama Obuljen Koržinek, javnu potporu tako nisu zaslužili naslovi Danila Kiša i Radomira Konstantinovića, Davida Albaharija i Dragana Velikića, Gorana Babića i Saše Ilića, Vladimira Arsenijevića i Srđana Valjarevića, Vladimira Arsenića i Uglješe Šajtinca, Milice Vučković i Marka Vidojkovića, ali i niza drugih regionalnih autorica i autora koji imaju tu nesreću da ne pišu čistim hrvatskim jezikom, poput Lane Bastašić, Semezdina Mehmedinovića, Andreja Nikolaidisa, Ognjena Spahića, Bekima Sejranovića, Selvedina Avdića, Lejle Kalamujić, Almina Kaplana, Bojana Krivokapića...
Netko će reći da priču iskrivljujemo jer su neki regionalni pisci potporu ipak dobili: točno, ali njihov broj u odnosu na one odbijene ipak je malen. Netko drugi reći će da je Ministarstvo kulture i medija u međuvremenu odustalo od toga da samo bira naslove za sufinanciranje, prebacujući odluku na nakladnike i knjižnice: opet točno, samo što je, recimo, novi model otkupa knjiga za narodne biblioteke skrojen tako da će se zbog njega urušiti solidan komad izdavačke produkcije, pa je takva utjeha upitna. Netko treći reći će da priča propušta spomenuti ponekog pisca poput Svetislava Basare, čije knjige kod nas posljednjih godina izlaze češće nego ranije: treći put točno, osim što su Ćosić, Valjarević, Arsenijević i ostali pravilo, a Basara iznimka. U zbroju, svaki od mogućih prigovora nosi komadić istine. Ali u tome i jeste poanta priče.
Za razliku od Zlatka Hasanbegovića ili Kolinde Grabar-Kitarović, naime, Nina Obuljen Koržinek nije hrvatsku kulturu čistila od uljeza s batinom u ruci i antijugoslavenskim parolama na usnama, nego je to činila potiho, neprimjetno i sustavno. Oni koji znaju čitati između redaka ministričinih odluka njenu su poruku primili, pa je zatim širili kulturnjačkim kuloarima u žanru javne tajne i u formi prešutnih pravila igre: zna se tko je dobrodošao, a tko je suvišan; znamo koga promoviramo, a koga – u najboljem slučaju – nevoljko toleriramo. Jednom uspostavljen, taj pogon za izoliranje Hrvatske od regije i za odstranjivanje regije iz Hrvatske radio je onda elegantno, pouzdano i bešumno.
Njegov se mehanizam ukazivao tek slučajno, kada bi prešutni dogovor popustio, a redovno stanje stvari preraslo u skandal. Kao onda kada je Dražen Katunarić, vlasnik izdavačke kuće Litteris, javno prosvjedovao zbog toga što Ministarstvo kulture nije otkupilo primjerke kapitalne "Filosofije palanke" za narodne knjižnice s obrazloženjem da je knjiga Radomira Konstantinovića napisana na stranom jeziku. Ili kada je, uz isto obrazloženje, ministarstvo naredilo da se "Me'med, crvena bandana i pahuljica" Semezdina Mehmedinovića ukloni s popisa Nagrade mlade kritike, na što je skoro kompletan žiri podnio ostavku. Ili kada smo u Zagrebu ugostili Boru Ćosića, Vladimira Arsenijevića, Srđana Valjarevića i Jasminku Petrović kao, odnedavno, književne strance: pod uvjetom, naravno, da nekome u ovoj kulturi nešto takvo još uvijek predstavlja skandal.
Možda će – tko zna – bar neka od njihovih novijih knjiga s vremenom ipak izići i s ove strane Bajakova. Ako ih i dočekamo, to se neće dogoditi zahvaljujući hrvatskoj kulturnoj politici, nego usprkos njoj. A na izmaku Mjeseca hrvatske knjige ironija takve kulturne politike napokon postaje potpuna. Sav onaj mukotrpni hod prema visokim evropskim kulturnim vrijednostima i "književnom Schengenu" završava, evo, pred prizorom novih graničnih patrola koje, jedna po jedna, niču zapadno od Hrvatske: najednom smo izgubljeni u prijevodu. Istovremeno, s druge strane – one istočne, gdje nam nikakav prijevod ne treba jer pišemo i čitamo istim jezikom – granice smo povukli sami. Iza njih sada ostaju pisci koji su donedavno bili naši. A više ih nemamo.
Izgubljeni, u prijevodu.
