Dođe li do postizborne koalicije na desnici, u gotovo bilo kojoj formi, mediji u Hrvatskoj mogli bi postati žrtve nove hrvatske vlade. Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti streme reprodukciji uvjerenja, intelekta i estetike "Bujice" u cijelom medijskom polju. Izvjesno je da bi Most otvorenije poticao politike koje su za vrijeme boravka u HDZ-ovoj vladi Tomislava Karamarka pasivno podržavali, kad je Zlatko Hasanbegović zelotski uništavao javne i neprofitne medije. Čak i bez njihove asistencije, uz pomoć "žetončića" koji će možebitno u postizbornoj kombinatorici napustiti drugove s lista navedenih stranaka kako bi se vratili "matici", potencijalno nova HDZ-ova vlada pod upravom Andreja Plenkovića u kontekstu medija nameće se kao opcija opasnih namjera.
Desnica u Hrvatskoj nikada nije shvaćala ulogu medija u demokraciji. Zadnjih nekoliko godina počeli su, međutim, simulirati prosvjećenost i konačno razumijevanje ove tematike, ali iz prizme ordinarnih teorija zavjere. Standardnoj optužbi za antihrvatstvo pridružili su tako "globalizam" i "Soroša". Tobožnje neprijatelje hrvatstva pretvorili su u ozbiljnu prijetnju zapadnoj civilizaciji.
Plenković ne spada u takvu sortu. Kad je nedavno u javnim i polutajnim ispadima pojedine medije u Hrvatskoj nazivao "osovinom zla", a novinare bezvrijednim reprezentantima svoje struke, on je to radio iz posve pragmatičnih razloga. Prozvao je, naime, medije koji su mu u minulim mandatima redovno rušili ministre ili upućivali legitimne kritike na račun njegove političke izvedbe. Ponešto neoprezno, verbalizirao je tek ono što njegova administracija provodi zadnjih nekoliko godina. Ne radi se pritom o sirovim metodama iz doba Ive Sanadera, kad je HDZ opljačkanim novcem doslovno kupovao medije poput Hrvatskog tjednika iz Zadra.
U aktualnoj situaciji stvari su jednako perfidne, ali ponešto suptilnije. Cijeli sustav državnog reklamiranja, deseci milijuna eura godišnje iz lokalne samouprave, državnih firmi, ministarstava i agencija, odavno je podešen za dresiranje medijske poslušnosti. Kritički mediji, najčešće oni koje je Plenković smjestio u "osovinu zla", bivali su zaobiđeni ili marginalizirani već u natječajnim propozicijama. Zahvaljujući sadržaju koji je procurio iz nekoliko mobitela iz predmeta Josipe Rimac, javnost je imala priliku vidjeti i finese opisanog sistema: u porukama, vlasnici i upravljači dvije najveće medijske kuće, Hanza Medije i Styrije, preko državnih dužnosnica i službenica pogađaju transfere oglasa iz proračuna, nudeći zauzvrat adekvatni medijski tretman izvršne vlasti ili vikend u hotelu, all inclusive. Ne postoji plastičniji prikaz incestuoznog odnosa na relaciji politika – mediji.
Taj odnos nastojao se zacementirati i produbiti s nekoliko zakonskih rješenja. Da su izmjene Kaznenog zakona i kriminaliziranje curenja predistražnih informacija doneseni prije, HDZ bi možda zaustavio objavu opisanih priča u "osovinske" medije, u kojima je otkriveno i da reprezentanti izvršne vlasti za proračunska sredstva s prijateljskim medijima ugovaraju zaustavljanje objave negativnih priča. Ovako je Lex AP došao kao preventiva za novi mandat.
Sadržaj nedavnog nacrta izmjena Zakona o medijima, nastao u kancelariji Nine Obuljen Koržinek, imao je jednaku misiju. U tom dokumentu bilo je predloženo redovno financiranje privatnih medija, ali samo onih koji imaju tiskane inačice. Ostali, među kojima i ponajveći kritičari vlade, bili su izuzeti iz računice. Financiranje odabranih je pritom bilo bezuvjetno. Umjesto za jasno propisan sadržaj od javnog interesa ili za povećanje plaća radnicima, predviđeni euri mogli su završiti u džepovima vlasnika. Doduše, cijela priča nije bila bez uvjeta: nacrt je predlagao da vlasnici medija preko urednika mogu cenzurirati tekstove. U povijesti slobodnog novinarstva, gdje je nominalno postavljen zid između izdavača i redakcije, ovo je bila nezapamćena državna intervencija. Iz pozicije zloćudne politike, međutim, logika prijedloga je jasna: lakše je s vlasnikom, koji je ujedno urednik i novinar, dogovarati finese novinarske prezentacije rada vlade. U nesigurnim uvjetima komercijalnog medijskog tržišta, gdje prihodi godinama opadaju, izvršna politika tako radi na socijalnom darvinizmu, u kojem je jedina ciljana posljedica preživljavanje najkrotkijih. Zbog pritiska pojedinih medija, Hrvatskog novinarskog društva i nezgodnog predizbornog razdoblja nacrt nije stavljen u raspravu i zakonodavnu proceduru. Dođe li HDZ opet na vlast, nije razborito sumnjati da neće nastaviti u istom smjeru.
Što se tiče Domovinskog pokreta, podrivanje medija za njih predstavlja uvjerenje, ideološki džihad. Njih, suprotno Plenkoviću, ne zanimaju tek mehanizmi pripitomljavanja zbog zaustavljanja negativnih napisa o suradnicima što ilegalno dogovaraju sisanje državnih resursa, oni snatre o istom epilogu poradi kulturne revolucije. Zadnje četiri godine imali su jedina dva projekta vrijedna spomena: napad na srpsku manjinu i obranu Pavla Vujnovca. Poput svake ekstremno desne stranke, Domovinski pokret ne podnosi kritičko novinarstvo, zato što bi u idealnim okolnostima trebalo biti u direktnoj koliziji s fašistoidnim lažima i prijateljskim krupnim kapitalom, krunskim projektima ove političke opcije. Umjesto novinarstva, koje percipiraju kao metu, oni programatski žele poticati, financirati i raspačavati nacionalističku pornografiju. U javnim i privatnim medijima. Zbog činjenice da su još najavili da će medije promatrati i analizirati kroz optiku nacionalne sigurnosti, odnosno obavještajni aparat, Ivan Penava, Mario Radić ili Slobodan Prosperov Novak poprimili su simboličke konture Aleksandra Vučića. S prstohvatom Viktora Orbána i Prava i pravde, dojučerašnje vladajuće stranke u Poljskoj od koje je njihov partner Mislav Kolakušić posudio naziv i odnos prema medijima. Potonjeg su, ironično, kao političku jedinku posredno kreirali kritički mediji u priči oko predstečajnih nagodbi. Jašući na valu desnog populizma, on je zadnjih godina stao na liniju istovrsnih evropskih pokreta, koji oportuno parazitiraju na širenju dezinformacija i razmišljaju o političkoj odmazdi protiv medija koji su ih usporavali u toj prljavoj raboti.
Poput Domovinskog pokreta, Hrvatski suverenisti su kulturni ratnici. U identičnom obrascu ponašanja, zadnje četiri godine nasrtali su na Novosti zato što smo ih nerijetko i argumentirano portretirali kao pajace koji se javno iskaljuju na manjinama. Huškali su ponajprije iz šovinističkih pobuda. Neartikulirane urlike širili su i na druge medije iz egzistencijalno-političkih razloga. Prije koju godinu obećali su da će s pozicije moći dokinuti financiranje udruga i projekata koji blate nacionalne i kršćanske vrijednosti. "Glavna strujanja u kulturi ponovno će biti okrenuta nečem zaista 'uzvišenom'", glasilo je njihovo obećanje, ili prijetnja. Zahvaljujući Ladislavu Ilčiću, i oni su se slizali s najopasnijim grozdom ekstremno desnih stranaka u Evropi, čije je avansiranje na vlast negdje usporeno, a ponegdje i zaustavljeno zahvaljujući medijskom razotkrivanju njihovih skrivenih namjera, od zabrane pobačaja do koruptivnih transakcija s autokratskim režimima.
Stariji partner Hrvatskih suverenista, Most, ima neposredno iskustvo boravka u izvršnoj vlasti. Kad su 2016. godine bili u njoj, promatrali su kako HDZ-ovo krilo vlade na HRT-u instalira nesposobne urednike izraženih "domoljubnih" sentimenata, uništavajući usput preostali kritički sadržaj javne radiotelevizije. Uz klicanje urednika i komentatora velikih privatnih medijskih kuća, koje od države dobivaju stotine puta veće bezuvjetne iznose, istom su odobravajućom pasivnošću popratili rasturanje neprofitnih medija. Tadašnji "nadideolozi", tobože zainteresirani tek za pravnu državu, u međuvremenu su deklarirali desničarsku poziciju, koja podrazumijeva provođenje kulturne i medijske politike. Na jednom mjestu u izbornom programu najavili su poticanje istraživačkog novinarstva protiv korupcije. Na drugom su obećali da će zaustaviti "kulturni monopol koji (...) provode ideološki ostrašćeni zastupnici pojedinačne kulturne matrice", odnosno "kulturne politike koje su neprijateljski raspoložene prema hrvatskoj i europskoj kulturnoj tradiciji i temeljenim vrijednostima i idealima većine građana". Stranka koja maglovitim rječnikom kao "neprijateljske" opisuje pojedine kulturne politike nesumnjivo će tako, u slučaju dolaska na vlast, tretirati i novinarstvo.
