Dvadeset šestero radnica i radnika N1, uključujući novinare, dobit će otkaze radi "modernizacije poslovanja" i "prilagodbe dinamičnom medijskom okruženju", objavila je prošlog tjedna hrvatska ispostava regionalne televizije. Osam stotina radnica i radnika Hrvatske radiotelevizije, uključujući novinare, dobit će otkaze zbog "uvođenja niza inovacija u tehnologiji i radnim metodama", potvrdilo je koji dan kasnije Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.
Ili je možda bilo obratno, pa će radnici N1 na burzu zbog inovacija u tehnologiji i radnim metodama, dok će HRT-ovci ostati bez posla radi modernizacije poslovanja i dinamičnog okruženja. Nije presudno, pošto nam se i poslovno priopćenje regionalne televizije i strateški dokument HRT-a obraćaju istim žargonom rendom generatora korporativnog praznogovora.
Postoji doduše razlika, ali ona se tiče javnih reakcija. Dok je sječa glava na N1 popraćena nevjericom liberalne javnosti i karminama za medijski pluralizam, oko masovnih dekapitacija na HRT-u uzbudio se malo tko osim nadležnih sindikata. Što je i razumljivo. Manjim dijelom zato što smo na vijesti o prisavskim otkazima odavno oguglali – još od 2008. broj zaposlenih HRT-ovaca smanjuje se iz godine u godinu, s tadašnjih preko 3600 sve do, evo, skorašnjih 2100 – a većim dijelom zato što je redakcija N1 doista bila profesionalna i uglavnom nezavisna, dok na javnoj radioteleviziji nezavisno novinarstvo postoji samo u tragovima.
Za uravnoteženim pristupom i urbanim imidžom komercijalnog njuz portala žali zato sada liberalnija publika, dok za kadrovima politički kontrolirane medijske kuće očekivano ne žali nitko. Na kraju krajeva, nisu novinari bježali s N1 na HRT, nego su Domagoj Novokmet, Tihomir Ladišić i drugi redovno išli suprotnim smjerom.
Ovakva TV-dihotomija nije, naravno, hrvatska izmišljotina. Otkako je kragujevački milijarder Dragan Šolak 2007. spojio po jednog srpskog, slovenskog i bosansko-hercegovačkog internet servis provajdera u multinacionalku Junajted grup sa sjedištem u Luksemburgu pa krenuo osvajati tržišta u državama eks-Jugoslavije, on gradi alternativu državnim i javnim servisima: nigdje tako očito kao u Srbiji, gdje je N1 direktan antipod režimskog RTS-a.
Ništa bitno nije se promijenilo ni nakon što su većinsko vlasništvo nad Junajted grupom preuzeli američki i britanski investicijski fondovi. Sa sjedištima u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, s dometom koji pokriva svih šest nekadašnjih jugoslavenskih republika, N1 je postao točno ono što ovdašnji javni servisi nisu: efikasan i malen, točan i pravovremen, brz i odmjeren. Pravi primjer tržišnog uspjeha.
E da, ali život na tržištu je opasan i tvrd. Kao što se dobro znalo u malom lokalnom novinarskom bablu, korporativno osigurana novinarska nezavisnost na N1 plaćana je odgovarajuće korporativnom eksploatacijom radnica i radnika. A čak ni korporativna eksploatacija ne pomaže tamo gdje, naprosto, nema dovoljno tržišta: novinarske vijesti – uče polako naši novinari, publika i medijska struka – naprosto nisu profitabilna roba.
One prolaze samo u paketu sa zabavom, sportom ili nekim sasvim trećim, nenovinarskim biznisom. U slučaju Junajted grupe, taj biznis je telekomunikacija. Problemi za multinacionalku nastaju zato u Hrvatskoj prije nešto manje od četiri godine, kada je pokušala narušiti duopol internetskih provajdera A1 i Hrvatski Telekom, e da bi – u krajnje sažetoj verziji priče – profesionalno i uravnoteženo novinarstvo barem jednim svojim dijelom palo kao kolateralna žrtva tih telekomunikacijskih obračuna. Podsjećajući one kojima su nezavisni mediji još važniji – recimo, opozicijsku publiku u Srbiji – koliko je zapravo tržište labilan oslonac novinarstva.
Postoji li onda neki treći put između nepostojećeg medijskog tržišta i javnog servisa koji nepostojeće tržište neuspješno oponaša? Postoji, naravno. I zove se – logično – treći medijski sektor. Odnosno alternativni mediji, neprofitni mediji, mediji zajednice, kako već hoćete: čitav onaj novinarski pogon koji sasvim lijepo uspijeva u državama što nam obično služe kao uzori demokratskog razvoja, poput Francuske, Nizozemske, Skandinavije... Jedino, u neprofitnim medijima interes nemaju ni kragujevački miljarderi ni država. Pa smo taj tip demokratskog uzora odlučili zanemariti.
Dakle, između države i slobodnog novinarskog tržišta nema baš ničega?
Ima, kako nema. Eno, recimo, 826 otpuštenih radnica i radnika.
