Da se nešto neobično događa na američkom tržištu rada prvi je put službeno zabilježeno u travnju ove godine, kada je Ministarstvo rada izvijestilo da je tijekom toga mjeseca četiri milijuna radnika dalo otkaz. Brojke su se nastavile povećavati pa je u kolovozu ta statistika dosegnula 4,3 milijuna ljudi, što je činilo skoro tri posto ukupne radne snage SAD-a.
Fenomen se sad već naveliko naziva Velikom ostavkom (Great Resignation), a označava pojavu koju nitko, čini se, nije predvidio; da će američki radnici, unatoč nepovoljnoj ekonomskoj situaciji, masovno poduzimati nepredvidive i riskantne poteze i davati otkaze čak i ako nemaju plan B.
Podaci Ministarstva rada pokazuju da je val otkaza zahvatio gotovo sve sektore ekonomije, premda dominantnije među slabo plaćenima i onima koji se od početka pandemije nazivaju esencijalnim radnicima. U kolovozu su tako otkaz dale 892 tisuće ljudi koji su radili u uslužnom sektoru, dakle u restoranima, barovima i hotelima, njih 706 tisuća zaposlenih u sektorima profesionalnih i poslovnih usluga te 534 tisuće ljudi koji su radili u zdravstvu i socijali.
Ovih se dana u SAD-u štrajka protiv 178 poslodavaca, a jedan od najvećih štrajkova je u prehrambenom gigantu Kelloggs, čiji su radnici upozorili da je kompanija zahvaljujući njihovom prekovremenom radu u posljednja četiri kvartala zabilježila rekordan profit
Drugačije izraženo, 38 posto radnika koji su dali otkaz u kolovozu bili su zaposlenici uslužnih djelatnosti s niskim plaćama, dok su u prvom, travanjskom valu najviše odlazili bijeli ovratnici; radna mjesta u profesionalnim djelatnostima tada je napustilo 700 tisuća ljudi.
S tim brojkama dosegnuta je najviša razina otkaza od 2001. godine, a u nizu provedenih istraživanja 40 do 50 posto ispitanih radnika reklo je da razmišlja o davanju otkaza. Istovremeno se na američkim burzama rada nudilo više od 11 milijuna poslova, a nezaposlenost je bila ispod pet posto, što je radnicima omogućilo rijetko dobru pregovaračku poziciju da za sebe pokušaju izboriti što bolje uvjete rada.
Američkim radnicima, po svemu sudeći, dozlogrdilo je raditi i po 90 sati tjedno, a za njih biti premalo plaćeni i svakoga dana trošiti sate na putovanja na radno mjesto i nazad. Mnogi od njih doživjeli su takozvani burnout, pregorijevanje od napornog rada, što u esencijalnim djelatnostima na vrhuncu pandemije, što u onima drugima nakon otvaranja, kada se od njih tražilo da "potegnu" do ruba izdržljivosti kako bi poslodavcima pomogli nadoknaditi gubitke nakupljene u vrijeme lockdowna.
Jedna 48-godišnja IT inženjerka u velikom trgovačkom lancu, novinarima Washington Posta ispričala je kako je u vrijeme lockdowna mjesecima radila dvostruke smjene kako bi kompaniji pomogla da poboljša sustav za online trgovinu, da bi uprava odmah nakon toga financijske i tehnološke poslove počela seliti u strane zemlje. "Osjećala sam se bezvrijedno jer su nam poslali poruku da im ne trebamo", rekla je novinarima inženjerka koja je novi posao pronašla u roku od dva mjeseca, otprilike jednako plaćen i s humanijim odnosom poslodavca prema zaposlenicima.
Posljednjih se mjeseci u SAD-u bilježi najveći rast plaća od razdoblja ekonomske krize 2008., no to se događa u uvjetima rastuće inflacije, pa je unatoč prosječnom povećanju plaća od 4,6 posto inflacija još uvijek veća jer iznosi 5,4 posto
Ova inženjerka kao žena ujedno spada u kategoriju onih koji češće daju otkaz, s obzirom na to da su podaci Ministarstva rada za rujan pokazali da je u tom mjesecu 309 tisuća žena napustilo tržište rada, dok se s druge strane 182 tisuće muškaraca zaposlilo. Žene su podnijele i glavninu rada i glavninu otkaza koji su se događali u početku pandemije jer su disproporcionalno zastupljene u loše plaćenim poslovima. Uz to su podnijele i glavninu brige oko zdravlja djece i njihove online nastave, a veća je vjerojatnost i da su radile poslove koji podrazumijevaju bliske kontakte s ljudima, a time i povećan rizik od infekcije koronavirusom.
Na vrhuncu pandemije, u ožujku i travnju prošle godine, bez posla je ostalo čak 20 milijuna Amerikanaca, a znalo se dogoditi i da njih milijun dobije otkaz u jednom danu. Poslodavci su teret krize prebacili na one radnike koje nisu otpustili, a takvo stanje pokazalo je da većina njih radi u uvjetima niskih plaća i lošeg zdravstvenog osiguranja, nesigurnosti uzrokovane pandemijom i teško izdržive prenapregnutosti za one koji imaju djecu.
Vlada je na pandemiju reagirala nizom socijalnih mjera i time stvorila povoljne uvjete za ovakvo "nepromišljeno" ponašanje radnika, čime je poslodavce uvalila u probleme. Uvedeni su moratorij na cijene stanarina, otpis studentskih dugova, mogućnost rada od kuće, fleksibilno radno vrijeme i bonusi. Najviše oduška dali su sebi upravo najslabije plaćeni radnici i oni mlađe dobi, ovi drugi pod utjecajem stava koji je u popularnoj kulturi već opisan akronimom YOLO – you only live once – samo jednom se živi.
Štrajka se ponajviše u privatnom sektoru (Foto: Manny Becerra/Unsplash)
Ta kategorija radnika, milenijalaca profesionalaca koji su mjesecima svoje poslove obavljali od kuće, pišu američki mediji, dodatno je ohrabrena činjenicom da su im se u doba pandemije ušteđevine podebljale jer nisu izlazili, pa sada sebi mogu dozvoliti nekoliko mjeseci razmišljanja o smislu života prije nego što, prije ili kasnije, ponovno završe u uredu.
No duh je, kažu neki komentatori, pušten iz boce i zahvaća sve više različitih slojeva radništva koji su ranije bili skloni držati se svojih radnih mjesta. Trend je to neobičniji jer povijesne statistike pokazuju da je u neskladu sa sličnima koji su vezani za drugu polovicu 20. stoljeća. Učestalost davanja otkaza tijekom 1960-ih i 1970-ih godina bila je, naime, veća nego u posljednjih 20 godina, a tada su ekonomske prilike bile bolje nego danas. S druge strane, 1980-ih godina Amerikanci su postali sve manje skloni napuštati radna mjesta čak i ako su loša, zbog egzistencijalnog straha izazvanog neoliberalnim rastakanjem socijalne države koja bi im pružila sigurnost u periodu bez posla.
Kada su u pitanju uvjeti koje radnici najčešće traže od poslodavaca ističe se onaj za radom od kuće. Istraživanje servisa za zapošljavanje Zip Recruiter tako je pokazalo da 20 posto radnika koji su dali otkaz u sektorima ugostiteljstva i maloprodaje zbog pandemije želi raditi od kuće, pa se okreću poslovima u službama za korisnike. Istraživanje kompanija Bloomberg i Morning Consult pokazalo je da skoro polovica radnika mlađih od 40 godina želi da im poslodavci omoguće da barem dio posla obavljaju od kuće, a ono revizorske kuće Grant Thorton da bi se polovica ispitanih radnika odrekla povišice u zamjenu za fleksibilnost u smislu mjesta i vremena obavljanja posla.
Rad od kuće zaseban je fenomen koji se posljednjih mjeseci intenzivno istražuje i za koji se predviđa da će dovesti do dugoročnih promjena u načinu rada. Za te bi promjene neki poslodavci, ako već nisu, ubrzo mogli shvatiti da im se više isplate i tako poremećaje na tržištu rada koji se trenutno događaju okrenuti u svoju korist. U istraživanju koje su tijekom prošle godine provodili ekonomisti s američkih sveučilišta Stanford i Chicago i meksičkog Autonomnog instituta za tehnologiju, korišten je uzorak u kojemu je polovica ljudi radila od kuće, a 40 posto takvih radnika prijavilo je veću produktivnost. Njih 45 posto reklo je da su podjednako produktivni, a samo 15 posto da su manje produktivni, dok je 60 posto ispitanih reklo da im se rad od kuće ispostavio "bolji nego što su očekivali".
Nicholas Bloom (Foto: Stanford.edu)
Istraživanje je pokazalo i da bi, za one koji to mogu, idealno bilo da izvan ureda rade dva ili tri dana u tjednu, ali i naglasilo klasni konflikt s obzirom na to da samo polovica radne snage – ljudi na fakultetima, profesionalci i menadžeri – mogu raditi od kuće. "Druga grupa, oni koji su na prvoj liniji proizvodnje, trgovine i zdravstva također žele raditi od kuće, ali oni to neće dobiti jer se njihovi poslovi jednostavno ne mogu tako raditi", rekao je jedan od istraživača, ekonomist Nicholas Bloom sa Stanforda.
Za razliku od radnika, poslodavci, naročito vlasnici malih poduzeća, prijavljuju "pesimizam" u vezi budućeg poslovanja, pa je njih 51 posto u anketi Nacionalne federacije neovisnih poduzeća iz rujna izjavilo da imaju radna mjesta koja ne mogu popuniti.
Neke su kompanije na ovakvo stanje već reagirale poboljšanjem radnih uvjeta, primjerice u obliku bonusa, a u svibnju je prvi put u povijesti satnica za nemenadžersko osoblje u restoranima i barovima dosegnula 15 dolara. Velike korporacije poput Costca, Amazona i Walgreensa već imaju plaće od 15 ili više dolara po satu, a neke planiraju i uvođenje besplatnih fakultetskih školarina za svoje zaposlenike.
Sveukupno, posljednjih se mjeseci bilježi najveći rast plaća od razdoblja ekonomske krize 2008., no to se događa u uvjetima rastuće inflacije, pa je unatoč prosječnom povećanju plaća od 4,6 posto inflacija još uvijek veća jer iznosi 5,4 posto.
Uz masovne otkaze, Ameriku je posljednjih tjedana zahvatio i val štrajkova, a za razliku od nekih prethodnih razdoblja štrajka se ponajviše u privatnom sektoru. Štrajkaju radnici tvornice poljoprivrednih strojeva John Deere, prehrambene kompanije Kelloggs i zdravstvenog konzorcija Kaiser Permanente, zatim radnici u naftnoj industriji, telekomunikacijama, rudarskoj industriji i proizvodnji viskija. Štrajk radnika u filmskoj produkciji u Hollywoodu, koji je podržalo njih čak 98 posto odnosno njih 60 tisuća, nije se dogodio jer je prethodno postignut sporazum o povećanju plaća, pauzi za ručak i slobodnim danima.
Ukupno se ovih dana štrajka protiv 178 poslodavaca, a jedan od najvećih je u prehrambenom gigantu Kelloggs, čiji su radnici upozorili da je kompanija zahvaljujući njihovom prekovremenom radu u posljednja četiri kvartala zabilježila rekordan operativni profit. Za to ih je kompanija "nagradila" obijanjem zahtjeva za povišicom i takozvanim "sistemom beneficija od dvije brzine", koji podrazumijeva da radnici koji su "novozaposleni" dobivaju lošije uvjete. Navodnici su ovdje zato što se u slučaju kompanije John Deere, čiji se radnici protive istoj toj mjeri, odnosi na sve koji su se zaposlili nakon 1997. godine, dakle prije gotovo 25 godina. To znači da praktički svi radnici dobivaju lošije ugovore, pri čemu je John Deere u prošlom kvartalu također ostvario rekordne prihode.
Vlada predsjednika Joea Bidena proračunom je predvidjela veći broj mjera za poboljšanje uvjeta rada, a sam Biden početkom rujna deklarirao se kao "najveći pobornik sindikata od svih predsjednika u američkoj povijesti". Iako je samo 12 posto američkih radnika učlanjeno u sindikate, što je ujedno i povijesno najniža razina, u lipnju je istraživanje agencije Gallup pokazalo i da unatoč tome skoro 70 posto Amerikanaca odobrava njihove aktivnosti. To ukazuje da su američki radnici shvatili da je sada povoljan trenutak za borbu, ali i za prvi ozbiljan test dosljednosti bombastičnih izjava predsjednika Bidena.
