Vjerujem da nama, kojima je poslanje pismeno reagirati najmanje jednom na razini tjedna, nekako najdraže kad to možemo učiniti ma kakvom evokacijom na djetinjstvo. Pogotovo ako iznebuha iskrsne kakva žalobna prilika, kad se kondolira istaknutiji član ili članica umjetničke obitelji među nama. Takva je jedna neprilika vijest o preminuću Siniše Pavića, nezvanoga, al' ipak uvijek rado viđenoga gosta u našim stanovima i kućama, familijama općenito. A, s obzirom na to da je časna starina umrla u 92. godini života, jasno je kako je vrlo širok spektar generacija kojima je ovaj čovjek, iako nepozvan, rečeno je, desetljećima bio rado viđen gost u vlastitom domu.
A pohodio nas je Siniša Pavić ulazeći u naše tinele i dnevne boravke kroz okno televizijskog ekrana, posredstvom najpopularnijih televizijskih serija što su snimale u bivšoj Jugoslaviji. Prva od njih bili su "Diplomci" (1971.), koji su nastali u vrijeme kad su se od Triglava do Đevđelije širokom popularnošću rasprostranile dijalektalne uspješnice iz Hrvatske: čakavsko "Naše malo misto" Miljenka Smoje i kajkavski "Mejaši" Mladena Kerstnera. Iako kasnije nisu dosegli popularnost kao neke ine Pavićeve franšize, "Diplomci" su svakako ostali u kolektivnoj memoriji ovdašnjega življa, davši doživotni nadimak Bubuleja genijalnom glumcu Danilu Bati Stojkoviću.
Malo nakon toga slijedi velika televizijska uspješnica, također Pavićeva u štokavskom jeziku "neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni jazike dijalektalne štiti", da parafraziram Marka Marulića (premda su se i "Naše malo misto" i "Mejaši", i "Velo misto" i "Gruntovčani" savršeno razumjeli među pukom i publikom, već prema svojoj emocionalnoj i humornoj ekspresivnosti), a to je bila serija "Pozorište u kući" (1973. – 1975.). Glavni je scenarist bio Novak Novak, ali je Pavić bio njegova desna ruka. I kad se kasnije reprizirala, ova je serija praznila ulice i gradova i sela. I sad čujem kako Vlastimir Đuza Stojiljković pjeva odjavnu špicu, a "Sedmorica mladih" onu uvodnu…
Paralelno, Siniša Pavić u prvoj polovici te dekade s Draganom Markovićem radi i na scenariju za, pokazat će se, besmrtni i nenadmašni megahit – "Otpisani" (1974.). Aleksandar Đorđević režirat će ovo remek-djelo za čiju je kultnost do naših dana zaslužna i fantastična glazba Milivoja Markovića. Tihi i Prle, u izvedbi tada još juvenilnih Voje Brajovića i Dragana Nikolića, uz ekipu rastalentiranih mladića Predraga Mikija Manojlovića, Vladana Holeca, Čedomira Petrovića, Aleksandra Berčeka i čitavu nisku seniora od Pavla Vuisića do Steve Žigona, na eksplozivnoj energiji mladosti sudjelovali su u stvaranju projekta koji je ravan serioznoj holivudskoj produkciji.
Za razliku od ove gerilske serije diverzantskih ilegalaca u urbanom ambijentu, sasvim drugačijem tipu ulančanih televizijskih epizoda od sviju nakon toga, serija "Vruć vetar" (1980.) – koju je Pavić sâm osmislio i samostalno napisao scenarij – vraća se humorističnim ishodištima, koja su najjače Pavićevo sredstvo izraza. Vječni lik Šurde, kojega je maestralno odigrao veliki Ljubiša Samardžić, udjenut će se i njemu u nadimak po kojem će ga se prepoznavati i kojim će ga svi oslovljavati, premda je u svojoj karijeri nanizao impresivnu kolajnu nezaboravnih uloga. Sjajni Bora Todorović pokazao je kako se glavna uloga ne može kreirati onako famozno ako ti partner nije na istoj toj razini. Upravo je Siniša Pavić bio naručio kakva bi trebala biti glazbena numera u seriji, pa je Vojkan Borisavljević komponirao antologijski šlager "A sad adio", koji je onako umilno bio otpjevao Oliver Dragojević.
Sjajne su linije rastera unutar kojega je Pavić u seriji "Bolji život" razvio društveno-familijarnu sociološku studiju od sedamdesetak epizoda. Kad bi se radila anketa o najdražoj tv-seriji od Triglava do Đevđelije, kladim se kako bi "Bolji život" jamačno zauzeo visoku poziciju
Početak 1980-ih, nakon neviđenog uspjela ove serije, vrijeme je kad Pavić radi scenarij za "Tesnu kožu". Kao već dokazani hitmejker, neporecivi uspjeh i ovoga projekta učinit će da će se snimiti ne baš serija, ali nekoliko tematski uvezanih filmova. Svevremeni lik Srećko Šojić, kojeg je oživio Milan Lane Gutović načinom koji gotovo da i nema premca u ovdašnjem glumstvu, obilježit će do te mjere ovdašnje prostore, da će ga iznovice njegov televizijski otac uskrisiti davši mu cijelu seriju "Bela lađa" (2006. – 2008.). A nećemo zaboraviti ni vječitog "mlađeg referenta" Dimitrija Mitu Pantića, od kojeg je Nikola Simić učinio ulogu svojega života.
Svi su se ti karakteri rodili u stvaralačkoj retorti velikoga Siniše Pavića, koji je imao destilirani osjećaj za humor, rafiniranu tankoćutnost kojom je iz naoko banalne situacije iz svakodnevice mogao izlučiti šekspirijanski špurijus ili molijerovski patos. Hodeći stazom svakidašnjice Pavić je zamjećivao detalje na koje se mi ne bismo osvrtali, a velike obiteljske sage umio je razvesti u realnom vremenu, što je njegove serije pretvaralo u realistična zbivanja kojima svi svjedočimo. U najdoslovnijem smislu te metafore, televizija je za njega bila „prozor u svijet“, jer ono što se gledalo u njegovim epizodama nerijetko je bilo posve identično onome što gledamo kroz ponistru. A, također, i ono što svi na neki od načina preživljavanja proživljavamo i unutar vlastita četiri zida.
Eklatantni primjer toga bila je serija "Bolji život" (1987.). Obiteljska priča kroz koju je na neviđen način ispripovijedana priča o životu u socijalizmu, koja se priča, baš kao i magistra vitae, gospođa učiteljica povijest, u našem društvu zaista prvi put pojavljuje kao tragedija, a drugi put kao farsa. Lik Gige Moravca, kojega je smislio Pavić i briljantno ga odigrao Marko Nikolić alias Dragiša Popadić, svatko je od nas kojima je stalo do poštenja i časti, do neprodanog obraza. A upravo rasprodaja obrazâ na sniženju bila je jedna od glavnijih konstituenti kojima se u gradbi svojih serija koristio pisac Pavić. Protagonist koji je pravnik i radi u "preduzeću", u baruštini s krokodilima gdje su glavni distributeri jeftinih obrazâ direktori Jataganac i Kurčubić (Josif Tatić i Ivan Bekjarev), a za suprugu ima napirlitanu damu građanskih manira koji kanda su stvoreni odgojem u nekom dvorcu (Svetlana Bojković) te troje šašave "dece" od kojih svi imaju preko 20 godina (Dragan Bjelogrlić, Boris Komnenić i Lidija Vukićević), sjajne su linije rastera unutar kojega je Pavić razvio društveno-familijarnu sociološku studiju od sedamdesetak epizoda. Kad bi se radila anketa glede najdraže televizijske serije, rečeno je, od Triglava do Đevđelije, kladim se kako bi "Bolji život" jamačno zauzeo visoku poziciju na ljestvici…
Iako je cijeli svoj profesionalni vijek proveo u Beogradu i Srbiji, Siniša Pavić bio je rođeni Sinjanin. U alkarskom gradu je ugledao svjetlo dneva 22. siječnja 1933., ali je već u petoj godini odselio u Beograd. Otac njegov Ante Pavić bio je regrutiran kao mornar u austrougarsku vojsku i sudjelovao je u pobuni mornara u Boki kotorskoj 1917. godine, zbog čega je osam mjeseci bio utamničen u Kotoru. Po oslobođenju od strane srpske vojske seli u Beograd. Siniša Pavić diplomirao je na beogradskom Pravnom fakultetu, ali je svoj život posvetio pisanju. Preminuo je 16. kolovoza 2024. u svojem domu u naselju Vlasotince na jugu Srbije, na korak od Leskovca i na dva skoka od Niša… Pjesma koju je naručio za svoju seriju, i koja je ostala kao muzička amajlija u ovoj kulturi, "A sad adio", ispratila ga je i u obiteljsku grobnicu, nakon opijela, na groblju u Vlasotincu.
