Možda je baš ta, 1987. godina, bila presudna. S jedne strane, budućnost se široko otvarala: Zagreb je pod logom Univerzijade ubrzano rastao, Beograd započinjao pripreme za samit Nesvrstanih, nogometna reprezentacija predvođena Prosinečkim, Mijatovićem, Šukerom i Bobanom postala je omladinski prvak svijeta u Čileu najavivši nikada dočekanu eru dominacije jugoslavenskog fudbala, Kukoč, Divac, Rađa i ostali istu su, juniorsku titulu svjetskog prvaka uzeli u košarci, a kulturna je proizvodnja istodobno rušila rekorde pa će, primjerice, knjižna industrija izbaciti više od 10 hiljada novih naslova, tiskanih u nevjerojatnih 68 milijuna primjeraka…

S druge strane, naravno, kriza se zaoštravala. Oštre mjere štednje koje je radi otplate kredita nametnuo MMF izazivale su masovni revolt: samo 1987. organizirano je skoro 90 hiljada štrajkova na kojima je sudjelovalo blizu 300 hiljada radnika – dvostruko više nego prethodne godine – a jednomjesečna, pažljivo medijski popraćena obustava rada labinskih rudara postaje najpoznatijim štrajkom u povijesti Jugoslavije. Na Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije jedan perspektivni kadar, bivši bankar, u izravnom sukobu ruši svog bivšeg političkog mentora Ivana Stambolića: Partija dobiva prvog čovjeka koji shvaća da se bijes radnika ne smije ignorirati.

A započinje shvaćati i koliki je politički potencijal nacionalizma: u proljeće 1987. Slobodan Milošević već je srpskim i crnogorskim demonstrantima u Kosovu Polju doviknuo ‘Niko ne sme da vas bije!’ pa saznao kako masa na takve poruke reagira. Sada ga samo dvije godine dijele od čuvenog gazimestanskog govora: paralelno započinje strelovit uspon nacionalističkih elita i u drugim republikama, spirala međusobnih prijetnji se ubrzava i osnovni su elementi stravičnog raspleta devedesetih postavljeni. Ali te, 1987. godine, sve je ovo još daleko, a brutalni ratovi, rušenja, klanja i protjerivanja čine se nemogućima. Stvari još uvijek mogu krenuti u bilo kojem smjeru: događaji se izmjenjuju frenetično, vrijeme se zgusnulo. A jedan ga čovjek pažljivo dokumentira, pišući iz tjedna u tjedan, u real timeu pogubnog povijesnog kotrljanja, scenarije za epizode možda i najpopularnijeg jugoslavenskog TV-projekta svih vremena: Siniša Pavić, odavno etablirani autor niza popularnih filmova (‘Otpisani’, ‘Tesna koža’…) i serija (‘Pozorište u kući’, ‘Vruć vetar’…), te je godine na Prvom programu Radiotelevizije Beograd lansirao svoj najnoviji naslov. U raznoraznim, privatnim i javnim leksikonima yu-mitologija, 1987. ostat će tako upamćena i kao godina kada je s emitiranjem započeo ‘Bolji život’.

U kontekstu revizionizma

Ove godine, trideseti jubilej nastanka serije nije bio obilježen medijskim spektaklom: dobili smo tek usputnu vijest prikladnu za naslovnice glossy magazina, mali nostalgični podsjetnik na prolaznost vremena. Ništa neobično: ‘Bolji život’ samo je u Srbiji repriziran već devet puta, u više se navrata zavrtio i u Hrvatskoj i BiH, a eksploatacija sjećanja odavno je odrađena u širokom rasponu žanrova, od velikih reklamnih kampanja pa do uvrnutih malih fanovskih posveta. Stvar je, čini se, potrošena. Šteta: baš danas, u etapi galopirajućeg povijesnog revizionizma koji poprima različite artikulacije od jedne do druge postjugoslavenske države – pa se, recimo, u Srbiji hrani idealiziranim prikazima razdoblja između dva svjetska rata, dok u Hrvatskoj kroz službeno slavljenje onog Domovinskog potura relativizaciju perioda NDH – gledanje ‘Boljeg života’ zapravo je zanimljivije nego ikada prije. Jer ishodišna točka baš svih revizionističkih pripovijesti svodi se na brisanje socijalističke povijesti: jer ‘Bolji život’, nasuprot njima, tu povijest iznova priziva.

Samo u SFRJ, naime, mogla je nastati tako neobična TV-sapunica. Strogo žanrovski, doduše, serija bi se prije mogla označiti kao telenovela: radnja, iako razvučena kroz čak 82 epizode, relativno je zaokružena, dok se mnoštvo pripovjednih rukavaca neprestano ukršta, ali nikada ne klizi u proizvoljno permutiranje odnosa među likovima karakteristično za sapunsko zapletanje zbivanja. Svi narativni rukavci ‘Boljeg života’ pritom vode natrag u stan obitelji Popadić, manje-više tipične jugoslavenske srednjoklasne porodice. Pater familias, Giga Moravac, vječito je nervozni pravnik ovećeg beogradskog preduzeća, došljak iz Morave, sklon da se napije i spreman da se pobije. Supruga Ema dolazi iz drukčijeg miljea: gimnazijska profesorica latinskog jezika, dobro obrazovana jedinica iz nekada bogate predratne porodice, u intervalima između čestih migrena na kućnom klaviru prebire Chopina.

I likovi njihovo troje djece postavljeni su tipski: najstariji Saša, također pravnik, neodlučan je i pasivan, pa ga okolnosti bacaju gore-dolje i kroz ljubavne afere i kroz karijeru; ljepotica Violeta, kazališna glumica, veći dio serije bira pogrešne; najmlađi je Boba loš učenik, ali dobar zajebant. Oko Popadića širi se zatim raskošna galerija sporednih likova: stotinjak urnebesnih scenarističkih bravura, nerijetko i briljantnih glumačkih minijatura. Tu su partijski ‘teškaš’ i moćni rukovodilac Jataganac, direktor, karijerist i oportunist Stevica Kurčubić, estradna folk-zvijezda u usponu Nina Andrejević, borbena samohrana majka Koviljka Koka Stanković, Gigina sekretarica, narodska žena Živadinka, Emin ljubavnik, profesor Dušan Marković, svadljiva službenica Seka Sekulić, Vikin muž dr. Ivo Lukšić… Siniša Pavić ionako je sve svoje scenarije gradio oko prepoznatljivih likova, pa je i ‘Bolji život’ dobrim dijelom komedija karaktera.

Serija s kojom je Jugoslavija nestala

Ali tu žanrovska zbrka ne završava: serija će neprestano kombinirati ‘ozbiljne’ dramske motive, elemente sit-coma i populističku društvenu kritiku, sve dok je pisanje tjednim ritmom – propuštajući u svijet Popadića fenomene tadašnje političke stvarnosti poput štrajkova, korupcije i uspona nacionalizma – naposljetku neplanirano ne pretvori u začudnu, fikcionaliziranu kroniku državnog raspada. Možda je, naime, bila zamišljena tek kao dobra zabava za široke narodne mase, bez ozbiljnijih umjetničkih pretenzija, možda nikada nije ciljala da se svrsta u ono što bismo danas nazvali quality TV, možda nije namjeravala postati naročito ‘kvalitetna’ serija. Svejedno, pokazat će se, stvarnost o kojoj je govorila bila je nekvalitetnija: niti dva tjedna nakon što je emitirana posljednja epizoda, u Sloveniji intervencijom JNA započinje tzv. desetodnevni rat, zloslutni uvod u sve one kasnije, dugotrajnije i neusporedivo krvavije. ‘Bolji život’ tako neće ostati zapamćen kao serija koja je mogla nastati samo u Jugoslaviji: postat će serija s kojom je Jugoslavija nestala.

Zato je dobro što je njen autor kasnije uporno odbijao prijedloge da napiše nove nastavke; zato nas, napokon, čitava ona zavrzlama oko žanra navodi na pogrešan trag. Ključ ‘Boljeg života’, naime, kao da je baš u njegovoj žanrovskoj neodređenosti: miješanje elemenata sapunice, telenovele, sit-coma, drame i društvenog ‘dokumentarizma’ djeluje kao potraga za formom primjerenom vlastitom vremenu. A vrijeme je – barem ono televizijsko – u to doba bilo uvelike obilježeno uvoznom robom, prije svega ‘Dallasom’ i ‘Dinastijom’, pa je i ‘Bolji život’ značio pokušaj domaćeg odgovora na popularnost američkih sapunica. Prepoznao je to Igor Mandić, gostujući 1991. u posebnoj emisiji Radiotelevizije Beograd posvećenoj fenomenu Pavićeve serije (od 7’15’): ‘Trebalo bi napraviti razliku između uobičajenog pojma amerikanske sapunske opere i ovoga našega ‘Boljega života”, zabavno improvizira pred kamerom u skromnoj kuhinjici, tamo gdje su snimane neke scene serije: ‘Je li ovo ambijent boljega života? Jeste, našega života koji teži boljemu, ali od sapunskog se razlikuje koliko se mi razlikujemo od Amerike. Ovo nije high life, ovdje nema Cadillaca, nema krzna, nema kavijara, nema jastoga… Pogledaj ti ovo: najobičniji kiseli krastavci!’

Mandić je, naravno, bio u pravu, mada se s današnje, tridesetogodišnje distance specifičnosti ‘Boljega života’ vide još bolje. On nije bio samo duhovita varijacija na ‘amerikanske’ teme snimljena iz perspektive siromašnije zemlje, nego je ponudio nešto što ‘Dinastija’ i ‘Dallas’ nikada nisu mogli: ako su tamo u fokusu bili isključivo moćni bogataši, kavijar i high life, ovdje su podjednaku pažnju dobivali politički drmatori i njihove sekretarice, direktori i čistačice, doktori i folk-pjevačice, nezaposleni i profesorice, sitni obrtnici i vječiti podstanari… Čitave su se elaborirane linije radnje odvijale u školama, sudovima i liječničkim ordinacijama, u raskošnim kancelarijama i na sindikalnim sastancima, u zatvoru i u vojsci: sve su ključne institucije bile pokrivene. Likove je pokretala potraga za poslom, stanom ili honorarnim angažmanom, mučili su ih krediti i neplaćeni računi, oblikovale jasne klasne razlike. Na stranu urnebesni Gigini živčani ispadi, Violetine ljubavne peripetije i Bobine adolescentske avanture, po kojima će se serija najviše pamtiti: mjehur socijalističke TV-sapunice bio je dovoljno širok da obuhvati kompletnu društvenu panoramu, skupa s njenim ključnim političkim, ekonomskim i socijalnim nevoljama.

Follow the money

Ako se iz tako ambicioznog zahvata mogu izdvojiti glavni lajtmotivi, dva se čine presudna: ‘kafica’ i pare. Prvi se ne može zaobići, jer među 82 epizode nema nijedne u kojoj se ne kuha i ne služi barem pet-šest kava: one su popratni ritual ‘normalnog života’, mali svakodnevni simbol gostoprimstva, skromnosti i domaćinske opuštenosti. Drugi je isprva nešto teže uočiti: video-rad ‘Padeži’ beogradskog umjetničkog kolektiva Doplgenger sjajno, međutim, pokazuje koliko je prisutan. Još od samoga početka serije, životom između kafica uglavnom upravlja novac: premisa glavnog toka zbivanja zapisana je u testamentu kojim pokojna Gigina sestra njegovoj djeci ostavlja po dvije milijarde (starih) dinara, pod uvjetom da ispune određene obaveze, od Sašinog zaposlenja, preko Violetine udaje pa do Bobinog polaganja četvrtog razreda gimnazije.

Ali to je samo početak: neisplaćene plaće, minimalci i povišice, nebrojena dugovanja, rasprodaja obiteljskog blaga, kupovine, darovi, kamate, pozajmice i ostale financijske transakcije neprimjetni su motor radnje sve do završnog kadra. Valjda su zato naročito zanimljive one narativne linije koje se pletu poljem ekonomije. U ‘Boljem životu’ čeka nas isti onaj repertoar nužnih mjera štednje i stezanja remena kojim su nas mediji zatrpavali prošlih godina, ali i poneki od posljednjih uspjeha samoupravnog modela; pratimo gadne sukobe rukovodioca i radnika pa čujemo što čeka ove druge ako se kojim slučajem pobune; gledamo kako se u prvim koracima privatizacije snalaze ‘obični’ zaposlenici, vidimo i kako će se snaći tehnomenadžerska klasa; štrajkovi se pokreću i lome, a nad svima lebdi ideal razvijene zapadne Evrope…

I dok je privreda neprestano prisutna, posebno poglavlje ‘Boljeg života’ čini priča o nacionalizmu. Ispripovijedana mahom kroz stereotipe – pa će, recimo, za Albance biti rezerviran lik fizičkog radnika, dok gostujući kazališni redatelj dolazi, jasno, iz kulturnog Zagreba – najekstenzivnije je tematizirana u epizodi Bobinog odlaska na služenje vojnog roka. I to s ideološki jednoznačnih, antinacionalističkih, projugoslavenskih pozicija: Boba se svađa s četvoricom kolega iz malog vojnog benda – jedan je, kao u lošem vicu, Slovenac, drugi Hrvat, treći Bosanac, četvrti Crnogorac – oko toga čiju će narodnu pjesmu obraditi, sve dok im poručnik ne naredi da sviraju makedonsku i tako ih konačno pomiri. Postoje barem dva razloga zašto nacionalizam u ‘Boljem životu’ nije dobio više prostora.

Pitanje nacionalizma

Prvi – manje značajan – je taj što u drugom ciklusu serije, emitiranom 1990. i 1991. godine, Siniša Pavić odustaje od pisanja u ‘stvarnom vremenu’ i kompletan scenarij isporučuje unaprijed: prema njegovim riječima, društveno-politička zbivanja u tom su se trenutku toliko ubrzala da bi svaka epizoda već do emitiranja postala vijest iz zastarjelih novina. Drugi – i daleko važniji – razlog je, naravno, službena ideologija: još uvijek je bila sasvim nemoguća pop-serija koja bi o nacionalizmu progovarala izvan imaginarija bratstva i jedinstva. Ali paradoksalno, upravo zato što je sve snažniju nacionalističku mržnju tako olako prebrisao, ‘Bolji život’ danas djeluje relevantnije nego kad je nastao.

Jer nacionalno uokvireni narativi su nam nakon početka devedesetih čitavu pripovijest o raspadu Jugoslavije retroaktivno prepričavali isključivo u ključu međunacionalnih sukoba, a ekonomski razlozi njihovog zaoštravanja – od zaduživanja SFRJ na međunarodnim tržištima kapitala sedamdesetih, preko naglog rasta kamata početkom osamdesetih, mjera štednje nametnutih radi vraćanja dugova, neuspjelog radničkog otpora pa sve do samoupravnog modela koji je u odnose žestoke konkurencije postavljao ne samo pojedina poduzeća, nego i čitave republike, povećavajući tako njihove ekonomske razlike – najčešće su ostajali prešućeni. Ako ih nema u povijesnim knjigama i studijama uglednih politologa, dobra vijest je da se, evo, mogu iznova pronaći u jednoj TV-seriji.

Sve je tu

Još je bolja vijest da ‘Bolji život’ skriva i brojna druga iznenađenja. Naknadno zanemarivanja ekonomskih uzroka raspada Jugoslavije, recimo, povratno je sve njene stanovnike pretvorilo u obične političke naivce: ljudi su glasali za nacionalizam ne znajući da glasaju za kapitalizam, glasi priča, a ukoliko su i znali da biraju kapitalistički poredak, zamišljali su ga sasvim drukčije. Nitko nije slutio sustavno izrabljivanje, iznenadne otkaze, brutalna zatiranja radničkih prava: svi su sanjali high life i jastoge. U stvarnosti – barem onoliko koliko ona prodire u ‘Bolji život’ – bilo je ipak nešto drugačije: radnici su dobro znali što im se sprema, a ako su slučajno sumnjali, tu su bili rukovodioci da im dodatno pojasne.

Patronizirajući pogled na prošlo svršeno vrijeme, prepotentno uvjeren da danas razumijemo nešto što nam tada nije bilo jasno, teško će shvatiti i kako se u scenariju našla prilično precizna skica javno-privatnog partnerstva, kraći poučak o pravilima brendiranja ili prognoza razvoja privatizacijskih procesa… Gotovo da, zapravo, nema nijednog značajnijeg motiva našeg ideološkog prezenta – od privatizacije do korupcije, od zahtjeva vremena do stezanja remena, od fasciniranog pogleda u smjeru razvijenog Zapada do ismijavanja lijenih domaćih uhljeba – koji nije prikazan prije trideset godina.

Ali je zato prikazano i mnogo toga što nećemo tako lako pronaći u aktualnoj televizijskoj zabavi: perspektiva radničkog otpora, redikulizacija novonastajućih kapitalista, najava funkcioniranja višepartijskog sustava… U ruhu simpatične sapunice za dokono nostalgično gledanje, ‘Bolji život’ zahvaća neusporedivo šire nego suvremeni filmovi i serije, medijske vijesti i komentari, kolumne i političke analize: otkriva isto što i oni, pa onda još dosta više. Upravo u tome je poanta i zato ga, u iščekivanju novih repriza, vrijedi potražiti preko torrenta: ako je doista bio kvalitetniji od vremena u kojem je nastao, onda je neusporedivo bolji i od vremena u kojem ga danas gledamo.

Tekst prenosimo s portala Bilten.org