Bila bi ovo još jedna godina u sasvim neuobičajenim životima velikih televizijskih profesionalaca, a za mnoge i medijskih legendi Stanka Crnobrnje i Bojane Andrić, da krajem lipnja na njihove adrese odjednom nije stigla dugo očekivana pošta. Još od 1988. godine pažljivo je smišljena pa i TV monologom manifestno zacrtana ideja o jednom prijeko potrebnom projektu muzeja televizije i radija, tada najbrže rastućoj i najmodernijoj djelatnosti komunikacija, u kojoj su junaci i junakinje s početka priče već imali iznimno značajna dostignuća. Poštar je ovog proljeća javio: s projektom se složila recentna ministrica kulture i informisanja Republike Srbije Maja Gojković, a prijedlog se našao i na stolu upravnog i savjetodavnog odbora Radio televizije Srbije koji je, da sreća bude veća, o svemu također dao pozitivno mišljenje. Dodajmo još da je dnevni list Politika krajem lipnja objavio tekst naslovljen "Osniva se Muzej radija i televizije", što je kao da devedesetih u Hrvatskoj projekt blagoslovi Vjesnik. Politika je živa, Vjesnik ipak nije, a šteta se najviše vidi, bit će to važno za ovu priču, u činjenici da je najveća novinska arhiva u Hrvatskoj, legendarna hemeroteka Vjesnika koju su pohodile generacije novinara kako bi našli dodatne informacije za svoje tekstove, bila godinama prebacivana od HINA-e do Hrvatskog državnog arhiva (HDA) pa je u procesu seljenja svih tih papira dobar dio pogubljen, nestao ili je naprosto uništen u tada širom otvorenom prostoru Kerestinca. Danas ga čuva HDA i podsjetnik je na ono zlatno vrijeme kada se barem na papirnate arhive pazilo; neke dame i mladići vrijedno su izrezivali članke, sortirali ih u označene košuljice i tako omogućavali brz pristup arhivi.
Tugu izaziva spoznaja koliko je hiljada sati snimljenog sadržaja nestalo u uzburkanim decenijama od početka našeg radija i televizije. U velikoj meri taj gubitak desio se upravo zato što nije bilo dovoljno svesti o značaju tog blaga – kaže Stanko Crnobrnja
Sve ovo se može prenijeti i na audiovizualne medije, a posebno na televiziju i radio koji su još podložniji starenju i propadanju. "Vrijeme je najveći neprijatelj audiovizualnih arhiva", reći će često Bojana Andrić, dramaturginja, dugogodišnja urednica na RTS-u i čelnica tamošnjeg Odjela za istoriografiju koji je, naslijedivši jednako vrijedne pretke, 2001. godine krenuo s obimnim revitaliziranjem ideje arhiva u novo doba digitalizacije, ali i sveopćeg nestanka analognih zapisa uslijed njihova prirodnog kemijskog raspadanja, a ponekad i uslijed neprirodnog brisanja vrpci, jer je svaka garnitura urednika na svim televizijama u regiji redovito (samo)procjenjivala što vrijedi, a što ne vrijedi za trajno čuvanje. Tako su nestale brojne TV emisije iz naše zajedničke kulturne povijesti, primjerice "Hit meseca", domaći pandan britanskom "Top Of The Pops" koji je lansirao mnoge ex-yu glazbene karijere i bio nevjerojatno gledan, odmah u večernjem slotu s doživljajima obitelji Carrington u "Dinastiji". Emisiju je vodila jugoslavenska TV zvijezda Dubravka Duca Marković, jedna od mnogih koju je lansirao upravo Stanko Crnobrnja, a koji je, ako je vjerovati legendama, za nju namijenio i voditeljsko mjesto na natjecanju Eurosonga u Zagrebu. Prije toga, s najvišim je ocjenama i pohvalama stručne javnosti odradio domaću Jugoviziju u Zadru 1990., kada je pobijedila tinejdžerka Tajči, a Crnobrnja prvi put na ovim prostorima demonstrirao nove mogućnosti živog prijenosa TV slike i korištenja masivnih video-zidova. Uslijedila je lokalna kuhinja, Crnobrnja nije izabran u ekipi koju je trebao voditi i Silvije Hum, angažirana je neka druga i možda ćemo i zato domaći, zagrebački Eurosong u Lisinskom pamtiti po diljem svijeta prenesenom gafu već na samom početku prijenosa: Azúcar Moreno, predstavnici Španjolske, odmah na početku izvedbe pjesme "Bandido" matrica je otkazala poslušnost. Crnobrnja je vjerojatno mogao likovati nad amaterskim gafom i blamažom ekipe koja nije imala iskustva s takvom vrstom prijenosa, no on naprosto nije takav tip. Hladno je procijenio u čemu je problem i već se tada bavio idejom koju je još dvije godine ranije predstavio u vlastitoj kultnoj emisiji "Petkom u 22".
Stanko Crnobrnja (Foto: RTS)
- Godine 1988. došao sam na ideju muzeja sam. U Njujorku sam obišao Muzej radija i televizije koji je osnovao čuveni Bil Pejli, dugogodišnji rukovodilac jedne od tri američke nacionalne RTV mreže – CBS. U seriji "Petkom u 22" odmah sam pokrenuo akciju da se i kod nas stvori sličan muzej. Tražio sam da Brane Crnčević napiše monolog za Zorana Radmilovića, koji je bio naš stalni satirik i glumac. I tako je prvi put, kroz kratku formu, lansirana ideja o muzeju. To je bila SFRJ pa sam kroz radnički savet progurao inicijativu koja je dovela do zvanične odluke da se pristupi formiranju muzeja. Rešenje o osnivačkoj inicijativi za Muzej televizijskog stvaralaštva od 20. februara 1989. potpisao je direktor Televizije Beograd Dušan Mitević. Smatrao sam da se mora sprečiti svojevrsna virtuelna lomača koja se odvijala preko brisanja starih snimaka. Svaka ozbiljna kultura prepoznaje vrednost svoje medijske baštine i ja sam smatrao da je najbolji način da se ona sačuva osnivanje ustanove koja će se njome baviti. Nikada nisam bio stalno zaposlen na TV Beogradu, a Bojana Andrić, Mira Otašević i Luj Todorović jesu. Svi su bili oduševljeni idejom pa je bilo logično da se oni dalje, kroz instituciju, bave pokretanjem muzeja. Od tada su prošle decenije, promenile se države, TV Beograd dobio novo ime, a muzeja još nema - govori Crnobrnja za Novosti.
Iz njegovih riječi može se čuti i profesorska suzdržanost jer Crnobrnja danas, nakon objavljivanja većeg broja znanstvenih radova i knjiga na temu televizije, na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu (FMK) kao redovni profesor mladima prenosi svoje bogato praktično i teorijsko znanje. Jedan dio tog monologa, koji je Crnobrnja pustio u svojoj emisiji, Bojana Andrić, uz Crnobrnju jedina živuća iz prvobitne četvorke muzejskih prvoboraca, izdvojila je kao rečenicu najvažniju za suvremenu agendu: "Sada je vreme da mislimo o TV muzeju jer jednoga dana, ako ne mislimo danas, neće nas biti nigde, pa ni u muzeju."
Budući Muzej radija i televizije (ili televizije i radija) u Beogradu bio bi tako prvi takav u cjelokupnoj regiji, u kojoj politike sjećanja ponekad nadigraju kulturu sjećanja.
Zgradu Muzeja treba tražiti u TV Studiju u Vojvode Mišića 16, odakle je počelo emitovanje televizije u Srbiji. RTS, kao najstarija i najprofesionalnija kuća u Srbiji, prirodni je partner pri osnivanju i trebala bi da obezbedi pristup materijalu – smatra Bojana Andrić
- Ne oslanjamo se na politike sećanja, već na kulturu. To su dve vrlo različite stvari, pri čemu politike sećanja mogu zaista i da budu opasne, dok kulture sećanja pripadaju domenu profesionalnih istoričara, arhivara, muzeologa i drugih naučnih radnika. Dakle, postoji prostor u kome bi se dnevna politika, sa svim svojim napetostima, odstranila iz priče o muzeju radija i televizije - ističe Crnobrnja.
Ipak, bez politike se, barem u sferi donošenja osnovnih akata, ne može, pri čemu je ova četvorka primjer neizmjerne volje i upornosti. Naime, gotovo 34 godine oni su neprestano radili na stjecanju prijatelja i podržavatelja projekta, a usput pisali projektne prijedloge nadležnima, RTS-u i Ministarstvu. Tek ove godine svi su rekli "da", iako je javna tajna da nisu svi na višim pozicijama uvijek bili oduševljeni ponuđenim. Razlog možda leži u skupoći projekta, no pretegnula je ideja važnosti i možda pobijedila ona stara da se upornost ipak isplati. Ovaj potez očekuje još nekoliko stepenica, no već desetak godina postoji i javno izrečena i potvrđena podrška francuskog Nacionalnog instituta za zaštitu audiovizualnog materijala (INA). Budući Muzej prikupljao bi, čuvao i izložbama i javnom dostupnošću trajno zaštitio ne samo programski, audiovizualni i pisani materijal, nego i tehničke artefakte razvoja medija. Prve kamere, drveni stol za kojim je Mića Orlović čitao vijesti i prvi reflektori, sada već u kategoriji najozbiljnijeg muzejskog artefakta, trenutno su uskladišteni u prostoru RTS-a koji je još uvijek oštećen nakon bombardiranja NATO-a i u kojemu nipošto ne postoje uvjeti za muzejsku djelatnost. Baš zato Bojana Andrić inzistira da sve svoje goste uvijek povede u razgledavanje tog prostora.
- Od 2005. godine uređaji se čuvaju u Depou, u zgradi televizije u Aberdarevoj. Ovaj prostor, nekadašnji Studio 1 TVB, nakon što je pretrpeo oštećenja u bombardovanju 1999. postao je mesto u kome se čuvaju ove muzealije do momenta osnivanja Muzeja televizije, kada bi se i njima našlo trajno i sigurno mesto. Reč je o manjim ili većim tehničkim uređajima ili celovitim sistemima koji su ranijih godina ili u skorije vreme izašli iz upotrebe, a koji su po oceni poznavalaca vredni daljeg čuvanja, konzerviranja, stručne obrade i javnog izlaganja. Zbirka tehničkih uređaja ozvaničena je u RTS-u 30. novembra 2008, a 30. januara 2009. na osnovu akta Muzeja nauke i tehnike zbirka je primljena u Zajednicu naučno-tehničkih muzeja Srbije - za Novosti kaže Bojana Andrić.
Stanko Crnobrnja u velikom se broju televizijskih formata oprobao kao pionir i kao onaj koji ih uvodi u upotrebu. U čuvanju audiovizualnih sadržaja, za razliku od ponekih hrvatskih arhivista, ne razlikuje visoku i nisku kulturu, popularnu i elitnu, iako je veliki kritičar mjerenja kvalitete isključivo putem statističkog evidentiranja gledanosti. U Hrvatskoj je manje poznato da je svojim sudjelovanjem spašavao i prvu sapunicu "Villa Maria", a posebno se sjeća prve jugoslavenske telenovele "Bolji život", čije emitiranje ni tada postavljen šef Prisavlja Antun Vrdoljak nije uspio spriječiti. Već duboko u raspadu JRT sheme, TV Zagreb je nakon pritisaka javnosti ipak pristao emitirati "Bolji život", ali dan nakon TV Beograda. Nova emitiranja, odnosno repriziranja nisu, dakako, izazvala nikakve probleme, a upravo bi se planirani Muzej televizije brinuo da tih repriza bude i ubuduće, neovisno o zasebnim politikama TV kuća.
Bojana Andrić (Foto: Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma)
- Ono što je povodom reprize najuspešnije Pavićeve serije "Bolji život" u Hrvatskoj posle 30 godina napisao hrvatski novinar Boris Postnikov kazuje mnogo o trajnom dejstvu i vrednosti onoga što je Siniša Pavić stvorio. Citiram Borisa: "Serija 'Bolji život' više govori o našoj socijalističkoj prošlosti i kapitalističkoj sadašnjosti nego sva druga savremena kulturna i javna dešavanja. 'Bolji život' zahvata neuporedivo šire nego savremeni filmovi i serije, medijske vesti i komentari, kolumne i političke analize, otkriva isto što i oni, pa onda još dosta više. Ako je doista bio kvalitetniji od vremena u kojem je nastao, onda je neuporedivo bolji od vremena u kojem ga danas gledamo" - podsjeća Crnobrnja.
- Ako slučaju Siniše Pavića i njegovog opusa, koji jeste jedinstven, ipak dodamo hiljade i hiljade opusa i stvaralaca čija su dela pohranjena u arhivima radija i televizije, onda shvatamo stvarnu važnost čuvanja i izlaganja tog neprocenjivog kulturnog blaga. Svaka kultura je neodgovorna ako budućim generacijama ne omogući uvid u ono što je zabeleženo tokom bogatog života radija i televizije u njenoj sredini. Uloga Muzeja je da to blago čuva, revitalizuje, sortira i učini dostupnim širokoj javnosti, istraživačima, studentima, stručnjacima. Tugu izaziva spoznaja koliko je hiljada sati snimljenog sadržaja nestalo u uzburkanim decenijama od početka našeg radija i televizije. U velikoj meri taj gubitak desio se upravo zbog toga što nije bilo dovoljno svesti o značaju tog blaga koje je bilo tu, nadohvat ruke, i samo je trebalo da bude sačuvano. Ako je utisak, samo posle 30 godina, o Pavićevoj seriji ovakav kako je gore opisano, onda možemo biti uvereni da će posle 50 ili 100 godina audiovizuelno blago pohranjeno i izloženo u Muzeju biti od neprocenjive, čak epohalne vrednosti. Narod kaže – jedna slika je kao hiljadu reči. Mi možemo da kažemo – jedna televizijska emisija je kao milion reči. Naša misija, kao stvaralaca u kulturi, biće ispunjena ako ti milioni prizora, u svom originalnom obliku i sadržaju, budu dostupni sadašnjim i svim dolazećim generacijama - zaključuje Crnobrnja.
Bojana Andrić i Stanko Crnobrnja slažu se u tome da danas, upravo zbog nepostojanja ovakvih institucija, ne postoji konzistentna i ozbiljna linija istraživanja TV i radio-difuzije. Onakva kakva je, primjerice, bila u časopisu "RTV Teorija i praksa", u kojemu je ovdje navedena četvorka i surađivala. Upravo o tom časopisu, muzeju, ali i brojnim važnim temama za ovo područje Andrić već više od 20 godina svakodnevno na RTS-u proizvodi "TV Trezor", šezdesetominutni prozor u medij; sastavila je velik broj knjiga, kataloga, kurirala brojne izložbe, a njen matični Odjel za istoriografiju RTS-a producirao je i epohalnu, gotovo stotinjak epizoda dugu seriju o povijesti medija pod naslovom "Vreme televizije". Bojanin "Trezor", u trenutku autoričina prepuštanja projektu Muzeja, ustupljen je mlađim generacijama pod naslovom "TV Prozor" i nastavlja sa svojim misijom dalje. Da je model uspješan, a u Hrvatskoj, nažalost, još neprepoznat, svjedoči i nastanak cijelog niza IPTV kanala RTS-a, specijaliziranih za pojedina područja audiovizualne arhive, besplatno dostupnih na području Srbije, a za simboličnu cijenu moguće ih je gledati i u inozemstvu. "RTS Muzika", "RTS Drama", "RTS Trezor" ili "RTS Nauka", između ostalih, nude 24-satni dnevni izbor iz bogate televizijske arhive koja se usput i digitalizira i tako čuva. Ona će, uz druge materijale, postati i građa budućeg Muzeja radija i televizije.
- Zgradu Muzeja treba tražiti u TV Studiju u Vojvode Mišića 16, odakle je počelo emitovanje televizije u Srbiji. RTS, kao najstarija i najprofesionalnija kuća u Srbiji, prirodni je partner pri osnivanju i trebala bi da obezbedi stručni pristup materijalu – samo Dokumentacija TVB ima oko 20 hiljada sati programa, a Radio Beograd preko 25 hiljada arhivskih jedinica - zaključuje Bojana Andrić.
Uspije li ovaj poduhvat, a čini se da je na najboljem putu da tako i bude, i to nakon više od 30 godina pisanja molbi i projekata, bit će to prekretnica u regionalnom pristupu audiovizualnim materijalima, koji su za sada tek stavka u računima za digitalizaciju. Čini se da bi ovaj novi pristup i vlasnicima arhiva mogao biti isplativ, a da će se, barem u Beogradu, otići korak dalje, svjedoči završna, birokratski suha, ali značajna rečenica iz lipanjske Politike: "U narednom periodu razgovaraće se o modalitetima osnivanja novog muzeja, ali je sasvim izvesno – da će takva ustanova biti utemeljena." Televizijskim prvoborcima valja zato poželjeti dobar vjetar u leđa.
