Razveselila nas je izložba "Pioniri maleni – crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja" koju smo obišli netom prije njezinog nedavnog zatvaranja u zagrebačkoj galeriji Školica za 5. Smještena u svega tri sobice privremenog prostora tog muzeja što je teško stradao u potresu, izložba o "Pionirima malenima" rasporedila je svoju građu s mjerom, prateći koncept jedne kalendarske godine u obrazovanju socijalističkog đaka.
Izloženi su likovni i literarni radovi socijalističkih učenika-pionira u ritualima datuma socijalističke prazničke godine, đački pisaći i crtaći pribor, udžbenici, lektirne knjige, enciklopedija "Svijet oko nas". Tu su i neke omiljene igračke i društvene igre iz 1970-ih i 1980-ih, fotografije tipičnih proslava Dana Republike i trenutka polaganja svečane zakletve za prijem u Savez pionira Jugoslavije.
Kartonski fotografski portreti djece u pionirskoj odori u njihovoj stvarnoj veličini simpatični su dodaci finom dizajnu izložbe ("retro"), popratne pedagoške "didaskalije" što na jednostavan i politički točan način objašnjavaju historiju temeljnih pojmova socijalističkog društva i pripadnih kategorija u obrazovanju i odgoju djece pregledne su i neopterećujuće postavljene, a kratak amaterski film kao ilustracija školskih aktivnosti nastao u vukovarskoj Eksperimentalnoj osnovnoj školi "Ivan Goran Kovačić" 1989. godine (u kojem se kao voditelj dječjeg školskog kviza pojavljuje Siniša Glavašević) u izložbenu cjelinu je uklopljen s poantom slutećeg kraja epohe.
Učenički rad proizašao iz akcije "88 stabala za druga Tita"
Ukratko, autorica izložbe Kristina Gverić, autori likovnog oblikovanja izložbe Damir Gamulin i Antun Sevšek, i ravnateljica Hrvatskog školskog muzeja Anita Zlomislić kao predstavnica organizatora izložbe i nakladnika pratećeg kataloga, napravili su ozbiljan posao. Uspjeli su zaštititi "Pionire malene" od izložbenog dojma ridikulizacije i infantilizacije u tretmanu građe, čime su posljednjih desetljeća često bili zaraženi slični muzealni pristupi postsocijalističkim temama na prostoru bivše Jugoslavije. Kako im je to uspjelo? Pa lijepo i jednostavno: očito su slijedili liniju vlastitog spontanog sjećanja i dinamiku življenog iskustva dokumentirali građom koju pamte svi (bivši) pioniri Jugoslavije.
Uspjelo im je i stoga što konkretni događaji historije Saveza pionira pripadaju jednakoj formativnoj povijesti djece u socijalističkoj Jugoslaviji zbog čega ova izložba, kao faksimil arhivističkog pamćenja, predstavlja zbroj individualnih, spontanih sjećanja. I dok traje živa kultura zajedničkog odrastanja, odnosno dok su živi protagonisti odrastanja u socijalističkom kolektivu škole, nemoguće je falsificirati događaje tog razdoblja, dokumentirane materijalnim dokazima poput ovih s izložbe "Pioniri maleni". Interpretacije tih događaja su, naravno, sasvim druga priča. Poput bauka što povremeno kruži izložbom, zbog čega osjećamo potrebu da ih rasporedimo u dvije kategorije.
U prvoj, čini se da su u većoj mjeri posljedica nepromišljene figure u žargonu "općenitih kulturnih pojmova", nego dokaz ikakvog stava. Primjerice, kad ravnateljica Anita Zlomislić u kratkom predgovoru kataloga izložbe piše da je "osamdeset godina nakon osnivanja druge Jugoslavije i više od trideset godina nakon njezina raspada sazrio trenutak da o tom razdoblju naše povijesti možemo napokon početi promišljati kritički, izvan ili iznad pozicija pro i kontra", ne znamo o čemu točno govori, ako ne o vlastitoj autorskoj nelagodi. U okrilju zrelog stadija povijesnog revizionizma domaćeg obrazovnog sistema ta je nelagoda razumljiva, ali njezina artikulacija, vjerojatno neosviještena, iritantno podsjeća na kvazihistoriografsku "ekvidistancu svih totalitarnih režima".
Katalog izložbe
"Potrebno je naglasiti da su pioniri u Jugoslaviji često bili podložni ideološkoj indoktrinaciji i političkom nadzoru. Određene teme i aktivnosti bile su im nametnute, a osim utjecaja na školski sustav Savez se aktivno uključio u oblikovanje slobodnoga vremena pionira", piše Kristina Gverić u katalogu izložbe. A kakva je situacija u kapitalizmu suvremenih đaka u Hrvatskoj? Nisu li i oni, što bi historijski i iskustveno već moglo biti posve očigledno generacijama, podložni ideološkoj indoktrinaciji kapitalizma u svim aspektima svojih života? Valjda nije potrebno naglasiti da ideološki neutralni društveni sistemi ne postoje i da tu činjenicu, na terenu ove izložbe, neće ublažiti pretjerano interpretativno oslanjanje na "kontekst kulture sjećanja" ili "perspektivu djeteta".
Naprotiv, te će figure samo pojačati učinak druge, jače kategorije bauka što u nadređenom registru lebdi izložbenim prostorima galerije Školica za 5 i rezultira jednostavnim zaključkom: suvremena školska djeca nisu naslovljenici ove izložbe Hrvatskog školskog muzeja. Nakon što je politika vladajućih u Hrvatskoj čvrsto i kroz nekoliko školskih generacija uspostavila reprezentativni zaborav socijalizma – ili njeguje perfidnu sklonost prema selektivnom sjećanju na sve aspekte socijalističkog odgoja i obrazovanja, što dođe na isto – nije razumno očekivati da će njezini đaci danas moći shvatiti svrhu i narav ideologije školskog sistema u socijalizmu, uz pomoć ove izložbe.
Tko zna što, uz dojam bizarnosti socijalističkog folklora, mogu uopće dohvatiti "recepcijske mogućnosti" prosječnog domaćeg školarca? "Pioniri maleni" postsocijalističkim generacijama mogu izgledati kao neobični rituali izmišljene tradicije. Srećom, revizionizam je općenito nemoćan dok postoje živi protagonisti, pa ova dobronamjerna izložba u svakom smislu predstavlja vlasništvo svih pionira Jugoslavije.
